Content area
Abstract
Kada je kraj XX veka doneo etniĉki motivisane sukobe u Evropi, ali i neprijateljstva unutar granica represivnih reţima u drugim delovima sveta, bilo je jasno da nijedan postojeći naĉin pamćenja i didaktiĉkog delovanja u pravcu neponavljanja zloĉina nije ostvario rezultat. Na krilaticu never again senku je bacilo novo, neţeljeno nasleĎete se opravdano postavilo pitanje - ako to nasleĊe treba ĉuvati, koji bi bio najzahvalniji model za to?
Kroz promišljanja o povezivanju sećanja, inaĉe elementa neopipljive baštine, sa fiziĉkim prostorom, te istraţivanja kako taj odnos interpretirati kao muzeološku / heritološku temu iskristalisao se i odgovor na gore postavljenu nedoumicu. Rešenje se pronašlo u mestima buĎenja savesti, jedinstvenim modelima oĉuvanja kolektivne memorije i disonantnog nasleĊa u tranzicionim društvima koja su u bliskoj prošlosti pretrpela masovne zloĉine.
Reĉ je o fenomenima koji obuhvataju elemente mnogih ranijih vidova memorijalizacije, a svoju misiju postiţu ispitivanjem odnosa izmeĊu kulturnog identiteta, svakodnevnog ţivota, politike, pamćenja i prostora. Uz nezaobilaznu emotivnu i pedagošku funkciju, mesta buĎenja savestitreba da budu svedoci kako su se pojedinci odnosili prema sukobima u prošlosti, meĊusobna veza sa ljudima u nekim drugaĉijim okolnostima, ali i prostor od poverenja za savladavanje novih stanovišta. Najveći izazov u postizanju tih ciljeva svakako je prilagoĊavanje komemorativne umetnosti potrebama lokalnog stanovništva, specifiĉnom kontekstu i kulturi.
Iz perspektive tranzicione pravde, gde se ovaj termin prvi put pominje,mesta buĎenja savestisu deo procesa memorijalizacije u domenu simboliĉkih reparacija. Memorijalizacija je proces kreiranja javnih memorijala, a javni memorijali obuhvataju razliĉite projekte i aktivnosti koji se dešavaju u javnoj sferi, u ţelji da zaštite sećanje na dogaĊaje, periode i liĉnosti od znaĉaja za ţivot odreĊene individue, porodice, društvene grupe ili zajednicu u celini.
Kako mesta buĎenja savestimogu i treba da izgledaju u praksi proverili smokroz realno projektovan nauĉno-istraţivaĉki angaţmana na terenu, primenjujućiiskustva najnovije multidisciplinarne teorije. Pomenuta ispitivanja sproveli smo tokom2012. i u prvom kvartalu 2013. godine u Brĉko Distriktu Bosne i Hercegovine. Ona su,pored uvida u stanje spomeniĉke baštine i memorijalizacijskih procesa u regionu,obuhvatila serije individualnih intervjua i konsultacija sa fokus grupama. Akcenat je biona sledećim pitanjima - šta pamtimo, a šta zaboravljamo? Kako prošlost odreĊujesadašnjost i oblikuje budućnost? Kakvi su odnosi izmeĊu pamćenja i spomenika, arhivai muzeja? Kako da razumemo dvostruku prirodu spomenika: kao sredstvo ideološkivezane memorije i / ili kao stalni izvor kreativne nadogradnje i stvaranja novih sećanja?Na koji naĉin je kulturni turizam povezan sa memorijom? Kako memorijal kojim seobeleţava traumatiĉni dogaĊaj iz prošlosti moţe da izazove interesovanje novih, mladihgeneracija, ĉiji su preci uĉestvovali u tim dogaĊajima kojih se oni praktiĉno i ne sećaju?Da li memorijali imaju ograniĉen rok trajanja? Šta im moţe produţiti ţivot? Da li moţetome da doprinese univerzalnost teme ili dizajna?
Ne postoji priruĉnik niti pravilo niti recept kako memorijali treba da izgledaju,niti ima garancija da će obavljati svoju funkciju. Šta je cilj pravljenja mesta buĎenjasavesti?Ţaljenje? Uĉenje? Pamćenje prošlosti i suprotstavljanje njenom savremenomnasleĊu? Nema jednog taĉnog odgovora, kao što nema ni samo jedne prepreke.Potrebno je mnogo volje i hrabrosti da se latimo teških istorija u osetljivim politiĉkimokolnostima. Još ako nedostaje podrška drţave, deluje uzaludno, premda se te stvarisistemski mogu promeniti. MeĊutim, ako meĊu samim akterima i ţrtvama ne postojisnaga da se pomire meĊusobno, posao postaje Sizifov.
Pa ipak, kao ĉuvari/ke baštine i muzejski profesionalci/ke, svi mi imamoobavezu da odluĉimo koja će biti naša uloga u tome.





