ZASTITA CASTI I UGLEDA U NOVOM KAZNENOM ZAKONU

Abstract

Offences against honour and reputation were retained in the new Criminal Code of 2011 despite numerous demands for their decriminalisation. However, these offences were substantially modified. The key novelty was the introduction of the offence of defamation, which was modelled after the provisions of the Swiss Criminal Code, with some discrepancies. After its entry into force, there was substantial difficulty in its application, which prompted an amendment in 2015 simplifying the provision prohibiting the defence of truth and good faith for defamation and reintroducing the provision on exemption from liability, only this time limited to the offences of insult and defamation. The author seeks to answer key questions that have been raised regarding the offences against honour and reputation since the latest amendments.

Headnote

Kaznena djela protiv casti i ugleda zadrzana su u novom Kaznenom zakonu iz 2011. godine unatoc nerijetkim zahtjevima za njihovom dekriminalizacijom. Zakonodavac je meðutim uocio da njihova zakonska koncepcija, stara vise desetljeca, ima slabosti, pa je odlucio preoblikovati citavu dotadasnju glavu posvecenu tim kaznenim djelima. Najvaznija novost bila je uvoðenje kaznenog djela sramocenja, pri cemu je kao model, uz odreðena odstupanja, posluzio svicarski Kazneni zakonik. Nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona sudovi su se tesko snalazili, sto je 2015. dovelo do njegova noveliranja, koje se sastojalo u pojednostavnjenju odredbe o nedopustenosti dokaza istine i dobre vjere kod sramocenja i u vracanju odredbe o iskljucenju protupravnosti, ali sada ogranicene na uvredu i sramocenje. Autor nastoji naci odgovor na kljucna pitanja koja se postavljaju u vezi s kaznenim djelima protiv casti i ugleda nakon njihova noveliranja.

Kljucne rijeci: cast i ugled, uvreda, (tesko) sramocenje, kleveta, iskljucenje protupravnosti

PROTECTION OF HONOUR AND REPUTATION IN THE NEW CRIMINAL CODE

Offences against honour and reputation were retained in the new Criminal Code of 2011 despite numerous demands for their decriminalisation. However, these offences were substantially modified. The key novelty was the introduction of the offence of defamation, which was modelled after the provisions of the Swiss Criminal Code, with some discrepancies. After its entry into force, there was substantial difficulty in its application, which prompted an amendment in 2015 simplifying the provision prohibiting the defence of truth and good faith for defamation and reintroducing the provision on exemption from liability, only this time limited to the offences of insult and defamation. The author seeks to answer key questions that have been raised regarding the offences against honour and reputation since the latest amendments.

Keywords: honour and reputation, insult, defamation, intentional defamation, exemption from liability

I. RASPRAVE O OPRAVDANOSTI KAZNENOPRAVNE ZASTITE CASTI I UGLEDA

Je li uopce potrebno stititi cast i ugled putem kaznenog prava? Pitanje nije novo. U svijetu nisu nepoznata nastojanja da se kaznena djela protiv casti i ugleda dekriminaliziraju, s obrazlozenjem da se njima suzava sloboda izrazavanja. I kod nas je Hrvatsko novinarsko drustvo dopisom od 12. ozujka 2013., upucenom predsjedniku Vlade, zatrazilo da se ukine citava glava XV. Kaznenog zakona iz 2011. (dalje: KZ/11), koja obuhvaca kaznena djela protiv casti i ugleda, ili barem novo kazneno djelo sramocenja "jer novinari trebaju apsolutnu zastitu kad iznose u javnost korupcijske price"; oni pak koji se osjecaju ostecenima "osobnu zadovoljstinu i novcanu odstetu mogli bi potraziti u graðanskim parnicama". Zakonodavac nije prihvatio takve zahtjeve. Prije svega treba istaknuti da potencijalni pocinitelji kaznenih djela protiv casti i ugleda nisu samo novinari (koji cak nisu ni na prvom mjestu), pa bi odustajanje od tih kaznenih djela pogodovalo i onima koji ih ne cine u obavljanju novinarske djelatnosti. No dekriminalizacija nije prihvatljiva ni u odnosu na novinare. Kaznena odgovornost za povredu casti i ugleda u skladu je s odredbom cl. 10. st. 2. Europske konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojoj sloboda izrazavanja moze biti podvrgnuta kaznama propisanim zakonom koje su u demokratskom drustvu nuzne radi zastite ugleda ili prava drugih. I Rezolucija Europskog parlamenta 1577 iz 2007. godine "Prema depenalizaciji sramocenja (difamacije)" istice da je sloboda izrazavanja "kamen temeljac demokracije" (toc. 1.), ali da "nije neogranicena pa se i intervencija drzave moze pokazati nuznom ... kada je to u javnom interesu" (toc. 5.). Kaznenopravna zastita casti ukorijenjena je u europskom kontinentalnom pravu, kojemu pripada i hrvatsko, dok je prepustanje odgovornosti za povredu casti i ugleda graðanskom pravu svojstveno angloamerickom pravnom sustavu. Naknada stete kao temeljna sankcija graðanskog prava ostaje u granicama privatnog odnosa izmeðu pocinitelja i zrtve i ne izrazava drustvenu osudu za kojom ide kazneno pravo, niti ima za cilj generalnu i specijalnu prevenciju (cl. 41. KZ/11); pretpostavke kaznenopravne odgovornosti su stroze, osobito na subjektivnom planu (ogranicenje na namjeru), pa je davanje prednosti graðanskopravnoj odgovornosti zapravo na stetu novinara. Tome treba dodati da se i naknada stete za povredu casti i ugleda moze zlouporabiti, na sto upozorava i spomenuta Rezolucija (toc. 14.).

U novom se Kaznenom zakonu ustupkom zahtjevima za dekriminalizacijom moze smatrati eliminacija kazne zatvora za sva kaznena djela protiv casti i ugleda. Rezolucija Europskog parlamenta 1577 poziva sve drzave clanice da "neodlozno ukinu zatvorske kazne za sramocenje" (toc. 17.1.). Odustajanje od kazne zatvora opravdano je u odnosu na novinare (na koje se odnosi Rezolucija), ali je upitno ako se primijeni na sva kaznena djela protiv casti i ugleda, npr. na kaznena djela na stetu djece ili na realne uvrede kao oblike fizickog nasilja.1 Posebno je opravdana kazna zatvora (alternativno s novcanom) za klevetu, o cemu se raspravljalo i u pripremama za donosenje KZ/11, ali u konacnici nije usvojeno.2 Njemacki Kazneni zakonik u § 187. cak propisuje za klevetu osim novcane kazne i kaznu zatvora do pet godina.

II. KAZNENA DJELA PROTIV CASTI I UGLEDA PREMA KAZNENOM ZAKONU IZ 1997. GODINE

1. Siroki pojam klevete u Kaznenom zakonu iz 1997.

Kazneni zakon iz 1997. (dalje: KZ/97) u osnovi je preuzeo ureðenje kaznenih djela protiv casti i ugleda iz osme glave Krivicnog zakona Socijalisticke Republike Hrvatske iz 1977. (od 1992. Krivicni zakon Republike Hrvatske, dalje: KZ/77), koji je preuzeo rjesenja iz petnaeste glave Krivicnog zakonika Jugoslavije iz 1951. (dalje: KZ/51), a koji ih je opet preuzeo iz Krivicnog zakonika Kraljevine Jugoslavije iz 1929. Koncepcija je, dakle, imala dugogodisnji kontinuitet, a njezinoj dominaciji pridonio je opsirni Zlataricev komentar3, koji su u osnovi slijedili i kasniji komentatori i autori udzbenika.

Najveca slabost tog ureðenja bila je siroka koncepcija klevete. Prema cl. 200. st. 1. KZ/97 klevetu je cinio tko iznese ili pronese nesto neistinito sto moze skoditi casti ili ugledu drugoga. Neistinitost tvrdnje je kao obiljezje kaznenog djela klevete moralo biti obuhvaceno pociniteljevom namjerom. Istodobno je u cl. 200. st. 3. KZ/97 bilo propisano da se nece kazniti za klevetu osoba koja dokaze "opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadrzaja kojeg je iznijela ili pronijela". Iz te je odredbe proizlazilo (argumentum a contrario) da je klevetu pocinio i pocinitelj koji je povjerovao u istinitost tvrdnje, ali za to nije imao opravdani razlog, pa je postupao iz nehaja. Takva koncepcija klevete potjecala je iz KZ/51, koji je u cl. 169. st. 1. propisao da klevetu cini "tko za drugoga iznosi ili prenosi stogod neistinito sto moze skoditi njegovoj casti i ugledu", ali je u st. 3. istaknuo da se nece kazniti za klevetu tko "dokaze da je bio u neskrivljenoj zabludi uslijed koje je smatrao da je istina ono sto iznosi ili prenosi", iz cega proizlazi da ce se kazniti tko je u skrivljenoj zabludi. Otud je Zlataric zakljucio da su postojale dvije vrste klevete: jedna, "tipicna", kod koje postoji svijest o neistinitosti iznesenih tvrdnji i druga, kod koje je pocinitelj "u skrivljenoj zabludi u pogledu istinitosti onoga sto je iznosio ili pronosio, dakle kad je stvarno postupao iz nehata".4

Podjela klevete na "tipicnu" i "netipicnu" neodrziva je. Bice kaznenog djela po definiciji obuhvaca ono sto je tipicno za neko kazneno djelo, ono izrazava "tipicno nepravo".5 Kako druga vrsta ne obuhvaca ono sto je tipicno za klevetu, ne moze se ni smatrati klevetom. Sam opis klevete pokazao se proturjecnim. Neobican pokusaj da se opravda podvoðenje dviju vrsta klevete pod opis klevete prema tadasnjem zakonskom tekstu bio je Krausov zakljucak da ce se "izjava smatrati neistinitom ne samo onda kad je utvrðeno da je neistinita, vec i onda kad nije utvrðeno da je istinita".6 Buduci da situacija kad istinitost izjave nije utvrðena obuhvaca i situaciju kad je izjava istinita, iz navedenog zakljucka proizlazi da je i istinita izjava neistinita. Tako je Kraus svojim contradictio in adiecto koncepciju dviju vrsta klevete doveo do apsurda, cime je, protiv svoje volje, pokazao neodrzivost tadasnje prosirene koncepcije klevete.

Proturjecnost u ranijoj, sirokoj koncepciji klevete dosla je do izrazaja i u odnosu na teret dokaza. Prema Zlataricu "kod klevete neistinitost tvrdnje, mada se radi o bitnom elementu, ne treba dokazivati, jer se ona presumira, cim ne uspije dokazivanje istinitosti. Radi se zapravo o iznimci od opceg nacela u sferi dokazivanja, t. j. od principa 'in dubio pro reo', i u ovom slucaju vazi pravilo 'in dubio contra reum'".7 To je presumpcija cestitosti quisquis praesumitur bonus donec probetur contrarium (svatko se smatra cestitim dok se ne dokaze suprotno), koja je na mjestu kada dokazivanje istinitosti nije uspjelo ili se iz drugih razloga ne zna je li tvrdnja istinita ili neistinita, ali ne i kada sud utvrdi da je tvrdnja neistinita i da je to pocinitelj znao.8 Tada je neistinitost tvrdnje, a time i cestitost zrtve, dokazana, pa je ne treba presumirati. Tako se i s obzirom na teret dokaza pokazalo da su postojale dvije vrste klevete: jedna, koja s pravom zahtijeva presumpciju cestitosti, i druga, kod koje je ta presumpcija nepotrebna, stovise neumjesna.

Slaba strana ranijeg zakonodavstva bila je i u tome da nije izrazila razlicitu tezinu dviju vrsta klevete, pa je za obje propisivala istu kaznu. Nije svejedno iznosi li pocinitelj objektivno neistinite tvrdnje znajuci da su neistinite ili tvrdnje za koje ne zna jesu li istinite (sto je upravo karakteristicno za novinarsku djelatnost). Prvi oblik upucuje na vecu tezinu djela i veci stupanj krivnje, dok je drugi laksi.

2. Teskoce s iskljucenjem protupravnosti za klevetu

Najvece teskoce stvarala je koncepcija siroke klevete u odreðivanju opsega iskljucenja protupravnosti za kaznena djela protiv casti i ugleda. Ranije zakonodavstvo dopustalo je iskljucenje protupravnosti i u slucaju ostvarenja bica kaznenog djela klevete. Kako je u iskljucenju protupravnosti sadrzano pravo na radnju koja je inace kazneno djelo (primjerice, napadnuti koji se brani u granicama nuzne obrane ima pravo ubiti napadaca), tako siroko postavljeno iskljucenje protupravnosti znacilo je da i pocinitelj klevete ima pravo na klevetanje, ukljucujuci i klevetu koja se sastojala u svjesnom iznosenju difamantnih tvrdnji. Takvu je mogucnost nastojao otkloniti Zlataric tako da iskljucenje protupravnosti nije dopustio "kad se radi o kleveti, bilo tipicnoj (kod koje postoji svijest o neistinitosti iznesenih tvrdnji), bilo o kleveti uz skrivljenu zabludu".9 Tumacenje je bilo opravdano jer se ne vide razlozi koji bi davali pravo pocinitelju da svjesno klevece druge. Ono je bilo olaksano okolnoscu da cl. 173. KZ/51, koji je propisivao iskljucenje protupravnosti, nije izricito nabrajao kaznena djela na koja se odnosio. Meðutim, zakonske odredbe koje su uslijedile (cl. 75. KZ/77 i cl. 203. KZ/97) izrijekom su predvidjele iskljucenje protupravnosti i za klevetu, a to znaci za oba njezina oblika, pa tako i za svjesno klevetanje. Stoga je odredba cl. 203. KZ/97 s pravom ocijenjena kao legalizacija prava na laz.10 Iskljucenje protupravnosti za klevetu ne dopustaju ni strani zakoni. To nije moguce u svicarskom pravu, a i prema stajalista njemacke doktrine odredba se § 193. njemackog Kaznenog zakonika o iskljucenju protupravnosti ne moze primijeniti na klevetu.11

KZ/97 nastojao je izbjeci olako iskljucenje protupravnosti. Tome je posluzio posebni subjektivni element animus iniurandi (volja za vrijeðanjem), koji se sastojao u postupanju s iskljucivim ili preteznim ciljem vrijeðanja.12 Iskljucenje protupravnosti bilo je moguce samo ako djelo "nije pocinjeno u namjeri vrijeðanja" (cl. 75. st. 1. KZ/77), odnosno nije bilo moguce ako je "imalo za cilj naskoditi necijoj casti i ugledu" (cl. 203. KZ/97, prema prvobitnom tekstu), sto je novelom iz 2004. izmijenjeno tako da se osuda omogucuje "ako iz nacina izrazavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponasanju koje je imalo za cilj samo skoditi necijoj casti i ugledu".

Animus iniurandi stvarao je teskoce vec na teorijskoj razini. Sto je njegov sadrzaj, a sto pravna priroda? Prema jednom shvacanju to je dolus coloratus kao "poseban oblik direktnog umisljaja"13, ali nije receno cime je on "obojen"; tome treba dodati da je ta vrsta dolusa napustena u suvremenoj kaznenopravnoj literaturi. Nejasno je po cemu se animus iniurandi razlikuje od drugih oblika izravne namjere (direktnog umisljaja). Uzme li se pak da je animus iniurandi subjektivno obiljezje kaznenog djela (subjektivni element protupravnosti), kao sto je npr. postupanje s ciljem prisvajanja stvari kod kraðe, onda njegovo nepostojanje iskljucuje vec bice kaznenog djela, a ne samo protupravnost.

Nista manje teskoce pojavile su se u praksi. Animus iniurandi pokazao se krajnje nepouzdanim kriterijem za postojanje klevete.14 Osobito je novela iz 2004. otvorila put samovolji sudaca jer se uvijek mogao naci, osim cilja skoditi necijoj casti ili ugledu, i neki drugi cilj (npr. kod novinara da idu za informira njem javnosti ili cak za povecanom prodajom novina) te zakljuciti da pocinitelj nije imao za cilj samo skoditi necijoj casti i ugledu i biti osloboðen. Zato i ne cudi da je sudska praksa bila neujednacena. Primjerice, za klevetu je osuðena novinarka koja je za privatnog tuzitelja navela da je sagradio kucu zahvaljujuci primanju mita "jer je pisala s iskljucivim ciljem da naskodi casti i ugledu privatnog tuzitelja" (Opc. sud u Zagrebu, K-87/01), dok je bila osloboðena optuzbe novinarka koja je neistinito navela za privatnog tuzitelja da je krivotvorio doktorsku diplomu "jer njezin cilj nije bio samo i iskljucivo skoditi casti i ugledu privatnog tuzitelja, nego je htjela udovoljiti interesu javnosti" (Opc. sud u Zagrebu, K-268/05).15

III. TESKO SRAMOCENJE KAO KLJUCNA NOVOST U KAZNENOM ZAKONU IZ 2011.

1. Novo ureðenje kaznenih djela protiv casti i ugleda

Novi Kazneni zakon iz 2011. temeljito je reformirao kaznena djela protiv casti i ugleda. Umjesto dotadasnjih cetiriju kaznenih djela protiv casti i ugleda on sadrzava tri: uvredu (cl. 147.), sramocenje (cl. 148.) i klevetu (cl. 149.). Ukinuto je iznosenje osobnih ili obiteljskih prilika (cl. 201. KZ/97) i predbacivanje kaznenog djela (cl. 202. KZ/97), ali i odredba kojom se utvrðuju razlozi za iskljucenje protupravnosti kaznenih djela protiv casti i ugleda (cl. 203. KZ/97). Kleveta je bitno suzena tako da je ogranicena na iznosenje ili pronosenje neistinitih tvrdnji koje mogu skoditi casti ili ugledu drugoga, a za koje pocinitelj znade da su neistinite, dok su ostali oblici ranije klevete obuhvaceni sramocenjem. Izmjena je bila ponajprije potaknuta slabostima dotadasnje koncepcije klevete, o kojima je bilo govora pod II, 1.

Najvaznija novost bilo je sramocenje, koje je novelom KZ/11 iz 2015. godine preimenovano u tesko sramocenje.16 Tesko sramocenje cini tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese cinjenicnu tvrdnju koja moze skoditi njegovoj casti ili ugledu (cl. 148. st. 1. KZ/11). Ta obiljezja identicna su onima koja su cinila klevetu prema KZ/97, pa se u tom pogledu moze koristiti dosadasnja literatura i judikatura; razlika je u tome sto se za postojanje teskog sramocenja vise ne trazi da cinjenicna tvrdnja bude neistinita. Kao uzor posluzio je svicarski Kazneni zakonik koji u cl. 173. sadrzava odgovarajuce kazneno djelo pod nazivom üble Nachrede u njemackom, diffamation u francuskom i diffamazione u talijanskom tekstu.17

Novo kazneno djelo sramocenja naislo je na kritiku, posebno iz novinarskih krugova, ali i iz dijela akademske sredine koji se zalagao za status quo.18 Sudska praksa nasla se pred teskocama koje su neki suci rjesavali tako da su ignorirali zakonski test i presuðivali po svojem pravnom osjecaju.19

Da bi se recepcija razumjela i kriticki ocijenila, ukljucivsi i izmjene provedene novelom KZ/11 iz 2015., bit ce koristan uvid u svicarsku literaturu i judikaturu koja se odnosi na cl. 173. svicarskog Kaznenog zakonika.

2. Razgranicenje teskog sramocenja i uvrede

Predmet teskog sramocenja je cinjenicna tvrdnja. Po tome se tesko sramocenje razlikuje od uvrede koja obuhvaca vrijednosne sudove. Razgranicenje cinjenicnih tvrdnji i vrijednosnih sudova nije jednostavno, pa u brojnim slucajevima nije lako ocijeniti je li rijec o teskom sramocenju ili uvredi.20 Cinjenicna tvrdnja je ocitovanje o vanjskim zbivanjima, stanjima i odnosima koji mogu biti predmet osjetilnog opazanja i stoga predmet dokazivanja. Cinjenicna tvrdnja moze se odnositi i na unutrasnja stanja kao sto su sklonosti, karakterne crte, motivi ili namjere (npr. da politicar priprema izdaju zemlje), ako se mogu dokazivati. Pogresno je tvrdnju da je privatna tuziteljica "sklona picu" tretirati kao vrijednosni sud (tako VSH, Kzz-5/85) jer je rijec o unutrasnjem stanju koje je okrivljenik i dokazivao.21 Vrijednosni sudovi predstavljaju subjektivnu ocjenu druge osobe, a to mogu biti i toboznje psihijatrijske dijagnoze, npr. da je drugi "idiot", "psihopat", "kverulant" i sl. Rjesenje prema kojem treba dati prednost onom elementu koji prevladava (VSRH, Kzz-25/91) treba poblize razraditi. Kada je vrijednosni sud povezan s cinjenicnom tvrdnjom tako da ga ona objasnjava ili opravdava, vrijednosni sud cini cjelinu s cinjenicnom tvrdnjom. Izjava okrivljenika na raspravi da je "sudac uzeo marke i zato moze urediti meðu kako hoce" (VSRH, III Kr-280/92) u cjelini je cinjenicna tvrdnja jer je vrijednosni sud (da sudac moze meðu urediti kako hoce, tj. da je neposten) izveden iz cinjenicne tvrdnje (da je sudac primio mito). Izjava da je privatna tuziteljica konfliktna osoba je cinjenicna tvrdnja jer je utemeljena na brojnim postupcima koje ona vodi sa susjedima, pa je sud pogresno tretira kao uvredu (Zup. sud u Zagrebu, Kz-906/05). U obama slucajevima odlucno je iznosenje cinjenice, dok je vrijednosni sud samo dodatak cinjenicnoj tvrdnji, pa ne cini novi, samostalni napad na cast drugoga, nego samo ocjenu prethodne cinjenice.22 Meðutim, ako pocinitelj tvrdi da privatni tuzitelj "negira pravni poredak, da je pun prevare, bahatosti i samovolje a da to nicim ne konkretizira i ostaje na razini apstraktnosti", posrijedi je vrijednosni sud (Zup. sud u Bjelovaru, Kz492/95, VSRH, Izbor odluka 2/96, str. 153). Uvjet da se takvi mjesoviti iskazi smatraju cinjenicnom tvrdnjom jest da je utemeljenost vrijednosnog suda na cinjenicama vidljiva iz pociniteljeve izjave i na taj nacin dana na znanje adresatima izjave, pa nije dovoljno da pocinitelj tek na raspravi iznosi cinjenice koje su ga navele na vrijednosni sud (VSRH, Kzz-25/91). Ako se izjava da je drugi kriminalac, fasist, los karakter i sl. dovodi u vezu s cinjenicama iz ko jih proizlazi da je pocinio odreðeno kazneno djelo, da je pripadao fasistickoj vojsci ili stranci i sl., bit ce cinjenicna tvrdnja, ali ako je to samo pociniteljevo misljenje o drugome, nevezano uz cinjenice, bit ce vrijednosni sud. Stoga je pogresan zakljucak da je nazivanje privatnog tuzitelja "kvislinskim piscem" i "talibanom" cinjenicna tvrdnja (Opc. sud u Zagrebu, K-44/02) jer su ti izrazi uzeti kao stilska figura, u prenesenom znacenju, a pocinitelj ih koristi kako bi zorno izrazio svoj vrijednosni sud.23

Vrijednosni sudovi ostaju i u KZ/11 uvreda (cl. 147.) koja se konceptualno ne razlikuje od uvrede iz cl. 199. KZ/97. Uvreda je i dalje negativni vrijednosni sud koji predstavlja subjektivnu ocjenu o drugome koja se ne izvodi iz odreðenih cinjenica. Uvreda se moze pociniti upucivanjem negativnog vrijednosnog suda izravno zrtvi ("ti si lopov") ili trecoj osobi ("on je lopov"), ali i iznosenjem difamantne cinjenicne tvrdnje zrtvi u cetiri oka ("ti si mi ukrao sat"). Kada se uvreda sastoji u cistom vrijednosnom sudu, nevezanom uz bilo kakvo zbivanje (tada se govori i o formalnoj uvredi, sto je zapravo najcesci oblik uvrede), pocinitelj ne moze po prirodi stvari dokazivati istinitost svoje izjave, ali ni to da je njegov vrijednosni sud "ispravan", no kada se uvreda cini iznosenjem cinjenicne tvrdnje drugome u cetiri oka, moze se primijeniti odredba cl. 148. st. 3. KZ/11, tj. pocinitelj moze dokazivati ne samo istinitost svoje tvrdnje nego i da je u dobroj vjeri povjerovao u njezinu istinitost.24 Okolnost da uvreda u zakonskom tekstu nije poblize opisana ne predstavlja krsenje nacela lex certa. Odreðenost se uvrede kao kaznenog djela osigurava jasnim utvrðivanjem pravnog dobra i preciznim definiranjem njegova povreðivanja u teoriji i praksi.25

Uvreda je namjerni delikt. Pocinitelj mora biti svjestan da njegova izjava ili druga radnja prema svom objektivnom smislu predstavlja omalovazavanje drugoga. Animus iniurandi ne trazi se ni kod uvrede. Namjera ce postojati i kad je uvreda samo nacin za ostvarenje nekog drugog cilja, npr. kada pocinitelj uvrijedi sluzbenu osobu tako da joj ponudi mito ili kada uvredom pojacava ucinak prijetnje. Drugim rijecima, ne trazi se izravna namjera prvog stupnja (koji ce najcesce postojati kad i animus iniurandi), nego je dovoljna i izravna namjera drugog stupnja, kao i neizravna namjera (npr. pocinitelj ne ide za time da njegova izjava stigne drugome, ali tu mogucnost dopusta). Neizravnu namjeru smatra dovoljnom i VSRH (I Kz-690/02).

3. Svojstva cinjenicne tvrdnje

Da bi cinjenicna tvrdnja bila tesko sramocenje, mora biti difamantna, tj. takva da moze skoditi casti ili ugledu zrtve. Taj uvjet je ispunjen i kada pocinitelj tvrdi da je direktor radnicima dao pogresnu uputu o nacinu otplacivanja upisanih dionica jer ga se time "diskreditira" kao nestrucnu osobu (VSRH, Kzz-24/96). Tvrdnje koje ne dovode u pitanje cast ili ugled, nego neko drugo pravno dobro, npr. privatnost, nisu obiljezja teskog sramocenja. Tesko sramocenje je delikt apstraktnog ugrozavanja, sto znaci da cast ili ugled ne moraju biti okrnjeni; nastupi li takva posljedica, bit ce to otegotna okolnost.

Buduci da neistinitost cinjenicne tvrdnje nije obiljezje kaznenog djela, moguci su glede njezine (ne)istinitosti razni ishodi. Cinjenicna tvrdnja moze biti istinita ili neistinita, ali je moguce i da se ne zna je li je istinita ili neistinita, no u svim tim varijantama bice teskog sramocenja ostaje.26 Neistinita difamantna tvrdnja predstavlja tesko sramocenje kada pocinitelj ne zna da je neistinita; njegovo neznanje iskljucuje klevetu, ali ne i tesko sramocenje ako se ne temelji na dobroj vjeri; primjerice, tesko sramocenje pocinila je okrivljenica koja je u televizijskoj emisiji izjavila da joj je suprug rekao da privatna tuziteljica prima mito, sto je suprug opovrgnuo, pa je sud utvrdio da je tvrdnja okrivljenice bila neistinita (Opc. kazneni sud u Zagrebu, K-116/13).27 Istinita tvrdnja moze biti tesko sramocenje kada su posrijedi tvrdnje koje se odnose na osobne ili obiteljske prilike, pa dokaz istine nije dopusten (cl. 148. st. 4. KZ/11). Utvrdi li se da je cinjenicna tvrdnja istinita (cl. 148. st. 3. KZ/11), bice kaznenog djela ostaje, ali je kazneno djelo iskljuceno iz drugih razloga (vidi pod III, 6). Ne dokaze li pocinitelj istinitost svoje tvrdnje ili sud utvrdi da je neistinita, sud je to duzan utvrditi u presudi i na taj nacin omoguciti potpunu rehabilitaciju zrtvi (tako s pravom Opc. kazneni sud u Zagrebu, K-116/13).28

4. Iznosenje i prenosenje cinjenicne tvrdnje

Pocinitelj cinjenicnu tvrdnju iznosi kada je prikazuje kao svoje uvjerenje. Tvrdnja moze biti i prikrivena, najcesce kada pocinitelj zrtvu samo osumnjici za difamantnu radnju (npr. kada poduzece nazove sumnjivim, Okr. sud u Bjelovaru, Kz-183/92, Pregled sudske prakse, prilog Nase zakonitosti br. 53, str. 182)29 ili tvrdnju oblikuje kao insinuaciju ili (retoricko) pitanje ili je izrazi konkludentnom radnjom (npr. osobnom pretragom u robnoj kuci zbog sumnje na kraðu). Zrtva ne mora biti imenovana, vec je dovoljna njezina odredivost (VSH, I Kz-1484/69). Pocinitelj tvrdnju pronosi kada ponavlja tuðe tvrdnje, npr. u obliku citata, pozivanjem na izvor informacije, na glasine ("govori se") i sl. Pronosenje postoji i kad pocinitelj izjavljuje da ne vjeruje u istinitost tvrdnje koju iznosi, npr. da je i sam smatra "nevjerojatnom i neshvatljivom" (Zup. sud u Zagrebu, Kz-271/07) jer i tada, unatoc ogradi, sugerira da je zrtva mogla uciniti nesto necasno. Pronosenje moze obuhvatiti i vec poznatu tvrdnju ako se njome povecava broj osoba koje su upoznate s tvrdnjom ili se kod vec informiranih osoba pojacava uvjerenje da je zrtva mogla pociniti nesto necasno.30

Pocinitelj mora cinjenicnu tvrdnju iznijeti ili pronijeti pred drugim. Pod drugim se podrazumijeva osoba pred kojom pocinitelj zrtvu sramoti, dok je zrtva "netko" (tako oznacen u zakonskom tekstu) na koga se odnosi cinjenicna tvrdnja. Najcesce se pocinitelj obraca drugom i pred njim sramoti zrtvu koja nije nazocna, ali nije iskljuceno da tvrdnja bude upucena i samoj zrtvi, ali i to mora biti pred drugim; u protivnom slucaju, ako drugog nema ili drugi tvrdnju nije cuo, cinjenicna tvrdnja postaje uvreda. To je sud izgubio iz vida kada je oslobodio optuzbe za tesko sramocenje okrivljenicu koja je bila uvjerena da difamantnu cinjenicnu tvrdnju upucuje e-postom samo jednoj osobi, a da nije ispitao je li time pocinila uvredu (Zup. sud u Zagrebu, Kz-1147/14). Drugi moze biti i dijete, kao i sluzbena osoba s kojom pocinitelj kontaktira, ali ne i lijecnik vezan lijecnickom tajnom kojem se pocinitelj obraca kao pacijent.31

5. Namjera

Tesko sramocenje je namjerni delikt. Namjera moze biti izravna ili neizravna. Intelektualna sastavnica namjere sastoji se u pociniteljevoj svijesti da ostvaruje sva obiljezja teskog sramocenja, a voljna da to hoce ili na to pristaje. Kao i kod uvrede, ne trazi se animus iniurandi.32 Buduci da neistinitost tvrdnje nije obiljezje teskog sramocenja, ona ne moze biti ni predmet pociniteljeve namjere (ako pociniteljeva svijest i htijenje obuhvacaju i neistinitost tvrdnje, rijec je o kleveti). Stoga ni zabluda o neistinitosti tvrdnje (pocinitelj ne zna da je njegova tvrdnja neistinita) ne moze biti zabluda o bicu djela i ne moze utjecati na namjeru.33 Ako je pocinitelj u dobroj vjeri povjerovao u istinitost tvrdnje, tj. ako je u neskrivljenoj zabludi o neistinitosti tvrdnje, takva zabluda ne iskljucuje krivnju za tesko sramocenje na temelju cl. 30. st. 1. KZ/11, nego iz drugih razloga (vidi pod III, 6). Ako je pak zabluda skrivljena, pocinitelj ce odgovarati za tesko sramocenje, ali u tom slucaju nece biti rijec o odgovornosti za nehaj (cl. 30. st. 2. KZ/11) jer se nehaj ne sastoji u subjektivnom odnosu prema okolnostima koje ne predstavljaju obiljezja kaznenog djela.

6. Dokaz istine i dobre vjere

Dokaz istine ili dobre vjere iskljucuje kazneno djelo teskog sramocenja (cl. 148. st. 3. KZ/11). Dokaz istine ostvaren je kad pocinitelj dokaze istinitost cinjenicne tvrdnje. Moguc je i kada je vrijednosni sud utemeljen na cinjenicnoj tvrdnji ako pocinitelj dokaze istinitost cinjenica koje su dovele do vrijednosnog suda. Dokaz istine moze se temeljiti i na okolnostima koje su pocinitelju postale poznate nakon iznosenja tvrdnje.34 Ako je pocinitelj u vrijeme iznosenja difamantne tvrdnje pogresno mislio da je ona neistinita, bit ce rijec o neprikladnom pokusaju klevete koji nije kaznjiv. Dokaz istine ne daje pocinitelju pravo da drugoga vrijeða, pa ce i pocinitelj koji iznosi ili pronosi istinitu tvrdnju odgovarati za uvredu koja proizlazi iz nacina izrazavanja, npr. kada tvrdnju "potkrijepi" grubim, pogrdnim izrazima. Dokaz dobre vjere takoðer iskljucuje tesko sramocenje. Pod dobrom vjerom podrazumijeva se osnovano uvjerenje pocinitelja da je tvrdnja istinita. Da bi postojala dobra vjera, pocini telj mora imati ozbiljan razlog da povjeruje u istinitost svojih tvrdnji; ako ne vjeruje izvoru, nije u dobroj vjeri i ne smije pronositi njegove tvrdnje. Izvor na kojem temelji svoje uvjerenje mora biti pouzdan; glasine to sigurno nisu. Za razliku od dokaza istine, dokaz dobre vjere ne moze se temeljiti na okolnostima za koje je pocinitelj saznao nakon iznosenja cinjenicne tvrdnje.

Pravna priroda dokaza istine i dobre vjere predmet je rasprava u svicarskoj literaturi. Buduci da neistinitost tvrdnje nije obiljezje teskog sramocenja, dokaz istine ne moze iskljuciti bice kaznenog djela. Prevladava shvacanje da je dokaz istine razlog iskljucenja protupravnosti, sto se opravdava nacelom preteznog interesa: zakon daje prednost afirmaciji istine pred zastitom casti.35 To ne vrijedi za dokaz dobre vjere jer bi to znacilo da pocinitelj ima pravo iznositi difamantne tvrdnje na temelju svojeg uvjerenja koje objektivno moze biti i pogresno. Pociniteljeva dobra vjera je njegov subjektivni odnos prema istinitosti tvrdnje, zbog kojeg mu se ne moze uputiti prijekor, pa dokaz dobre vjere iskljucuje krivnju.36 Takav je zakljucak prihvatljiv i sa stajalista hrvatskog prava: postupanje u dobroj vjeri o istinitosti difamantne tvrdnje je ispricavajuci razlog koji prema cl. 29. KZ/11 iskljucuje krivnju.37

Teret dokaza istine i dobre vjere, a time i rizik, na pocinitelju je. Ne dokaze li kao okrivljenik istinitost tvrdnje ili da je tvrdnju iznio u dobroj vjeri, osudit ce se za tesko sramocenje. U tim se slucajevima primjenjuje nacelo quisquis praesumitur bonus, sto u procesnom smislu znaci da na mjesto nacela in dubio pro reo stupa nacelo in dubio contra reum.38

Istinitost tvrdnje da je drugi pocinio kazneno djelo moze se dokazivati svim sredstvima. Nije dovoljno dokazati da je drugi pocinio samo slicno djelo, ali nije nuzno da dokaz obuhvati sve pojedinosti dogaðaja na koji se odnosi tvrdnja; dovoljno je dokazati njegove bitne okolnosti, npr. da je drugi ukrao odreðenu stvar, a da se ne navodi na koji nacin, kojeg dana, u koje vrijeme i sl. Neodlucna je i pociniteljeva pravna ocjena dogaðaja, pa ce dokaz da je drugi usmrtio covjeka u prometnoj nesreci biti dovoljan dokaz istinitosti tvrdnje da je drugi "ubio covjeka". Odredbu cl. 71. KZ/77 prema kojoj se istinitost takve cinjenice mogla dokazivati samo pravomocnom presudom, a drugim dokaznim sredstvima samo ako gonjenje ili suðenje nije bilo moguce ili dopusteno, nije preuzeo vec ni KZ/97, a nema je ni u aktualnom KZ-u. Je li tvrdnja da je pocinjeno kazneno djelo istinita prethodno je pitanje koje raspravni sud moze rijesiti sam, a moze i zastati s postupkom i pricekati da ga rijesi sud nadlezan za to kazneno djelo; meðutim, donesena presuda drugog suda ne veze ga (cl. 18. st. 1. i 2. ZKP-a). Ipak, bilo bi preporucljivo da raspravni sud prihvati vec postojecu presudu drugog suda, osim ako ne postoje posebni razlozi da je ne prihvati, npr. zato sto drugi sud zbog zastare nije utvrðivao je li kazneno djelo pocinjeno.39

U KZ/11 ispusteno je kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela iz cl. 202. KZ/97 koje se sastojalo u tvrdnji da je drugi pocinio kazneno djelo zbog kojeg je pravomocno oglasen krivim. Kako je u tom slucaju dokazana istinitost tvrdnje, tesko je sramocenje iskljuceno. Sam animus iniurandi koji nema uporiste u cinjenicnom stanju nije dovoljan ni za jedno kazneno djelo protiv casti i ugleda. Iznimno i predbacivanje kaznenog djela moze biti uvreda ako je popraceno pogrdnim rijecima ili gestama.

7. Nedopustenost dokaza istine i dobre vjere

KZ/11 u cl. 148. st. 4. iznimno ne dopusta dokaz istine i dobre vjere. Smisao odredbe je zastititi privatnu sferu graðana tako da se kaznjavaju difamantne tvrdnje koje se odnose na osobne i obiteljske prilike i kad su istinite. Na taj je nacin ranije kazneno djelo iznosenja osobnih ili obiteljskih prilika iz cl. 201. KZ/97, koje je ukljucivalo i istinite tvrdnje, postalo tesko sramocenje: ono obuhvaca sve cinjenicne tvrdnje koje mogu skoditi casti ili ugledu drugoga, pa prema tome i one koje se odnose na osobni ili obiteljski zivot.40

Clanak 148. st. 4. KZ/11 znatno je izmijenjen prilikom noveliranja Kaznenog zakona 2015. godine. Prema prvobitnom tekstu dokaz istine i dobre vjere nije bio dopusten ako pocinitelj "cinjenicnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretezito s ciljem da naskodi casti ili ugledu drugoga, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski zivot druge osobe". Odredba je bila doslovce preuzeta iz cl. 173. st. 3. svicarskog KZ-a, a u svicarskoj literaturi s pravom joj se spocitava da je dvosmislena (équivoque) jer daje povod razlicitom tumacenju41, dok je svicarski Savezni sud oznacuje neuspjelom (missglückt) jer dvostruka negacija otezava njezino razumijevanje.42 U svicarskoj doktrini i judikaturi postoji suglasnost da je dokaz istine i dobre vjere dopusten kada se kumulativno ispune oba uvjeta, tj. da je pocinitelj imao opravdani razlog i da nije postupao pretezito s ciljem da naskodi casti drugoga.43 Kumulacija je bila prihvacena i kod nas u tumacenju odredbe cl. 148. st. 3. KZ/11 prije njezina noveliranja.44 Slaba je strana kumulacije da se dokaz istine ili dobre vjere dopusta i pocinitelju koji nema nikakav opravdani razlog, samo zato sto ne postupa pretezito s ciljem da naskodi casti drugoga, kao u primjeru "blebetuse" (Klatschbase) koja iznosi difamantne tvrdnje, ali joj nije preteziti cilj da naskodi drugome, nego da zadovolji svoju potrebu za ogovaranjem.45 Ali i tamo gdje je kumulacija vodila do ispravnog rezultata, postavlja se pitanje je li bila potrebna. U slucaju pocinitelja koji je u gnjevu zbog ranijih svaða sa svojim susjedom i pod utjecajem alkohola u pismu upucenom jednoj ustanovi opisao neke difamantne susjedove zivotne zgode svicarski je Savezni sud utvrdio da pocinitelj nije imao opravdani razlog za iznosenje takvih tvrdnji te da je postupao pretezito s ciljem da nekoga osramoti, pa je potvrdio presudu nizeg suda koji pocinitelju nije dopustio dokaz istine i osudio ga za sramocenje.46 Presudu treba odobriti, ali se postavlja pitanje nije li za uskracivanje dokaza istine i osudu bilo dovoljno utvrditi da pocinitelj nije imao opravdani razlog.

Iz navedenih je razloga novelom iz 2015. odredba cl. 148. st. 4. KZ/11 o nedopustenosti dokaza istine i dobre vjere pojednostavnjena. Pretezno postupanje s ciljem naskoditi casti ili ugledu drugoga brisano je; time je eliminiran animus iniurandi koji zbog svojih slabosti (vidi pod II, 2) ne moze biti ni uvjet nedopustenosti dokaza istine ili dobre vjere. Prema noveliranom tekstu za nedopustenost je dovoljno da se cinjenicne tvrdnje odnose na osobne ili obiteljske prilike. Dokaz istine i dobre vjere ipak nije ni u tom slucaju uvijek iskljucen; on je dopusten pod uvjetima iz cl. 148.a (vidi pod IV, 2).

Difamantne cinjenicne tvrdnje iz osobnog i obiteljskog zivota najcesce se odnose na drustveno neprihvatljive oblike spolnog zivota (promiskuitet, prostitucija) ili njegove posljedice (skrivljena spolna bolest). Iznosenje bolesti za koje oboljeli nije odgovoran nije difamantna tvrdnja; ono moze biti samo neovlasteno otkrivanje profesionalne tajne pod uvjetima iz cl. 145. KZ/11 ili uvreda ako je izreceno na pogrdan nacin. Tvrdnja da dvije osobe zive u izvanbracnoj zajednici nije difamantna jer sada drustvo ne osuðuje takav nacin zivota. Iznosenje preljuba moze skoditi casti i ugledu kako bracnog druga koji je izvrsio preljub tako i njegova partnera (Okr. s. u Zagrebu, Kz-1370/63)47, ali je u tim slucajevima moguce iskljucenje protupravnosti ako je tvrdnja iznesena u obrani nekog prava. Meðutim, shvacanje prema kojem iznosenje preljuba moze skoditi casti i ugledu prevarenog bracnog druga48 vise ne odgovara suvremenim mjerilima; u tom bi slucaju postojala samo uvreda ako bi pocinitelj prevarenog bracnog druga omalovazavao rijecima ili gestama, npr. nazivajuci ga "rogonjom".

8. Osloboðenje od kazne

Razlog za osloboðenje od kazne (cl. 148. st. 5. KZ/11) jest djelotvorno kajanje. Odredba ima u vidu pocinitelja koji u vrijeme pocinjenja djela nije znao da je njegova tvrdnja neistinita, nego je to saznao kasnije. I po tome se tesko sramocenje razlikuje od klevete jer cl. 149. KZ/11 ne predviða mogucnost osloboðenja od kazne za pocinitelja koji je difamantnu tvrdnju iznio ili pronio znajuci da je neistinita. Nije dovoljno da pocinitelj samo prizna neistinitost svoje tvrdnje, nego da je i opozove, tj. da dade na znanje da cast zrtve vise ne dovodi u pitanje. Hoce li ga sud osloboditi kazne, ovisi od svih okolnosti, a posebno od iskrenosti njegova kajanja.

IV. ISKLJUCENJE PROTUPRAVNOSTI ZA KAZNENA DJELA UVREDE I TESKOG SRAMOCENJA

1. Razlozi za unosenje u Kazneni zakon clanka 148.a

U skladu s dotadasnjim zakonodavstvom Kazneni je zakon iz 1997. predviðao u cl. 203. iskljucenje protupravnosti za sva kaznena djela protiv casti i ugleda. Ta je odredba u novom Kaznenom zakonu iz 2011. bila napustena. Smatralo se da je iskljucenje protupravnosti kod klevete nedopustivo (vidi pod II, 2), a kod sramocenja nepotrebno jer vec dokaz istine ili dobre vjere (cl. 148. st. 3. KZ/11) omogucuje nekaznjavanje i u slucajevima obuhvacenim ranijom odredbom o iskljucenju protupravnosti. Iskljucenje protupravnosti bilo je stoga predviðeno samo za uvredu (cl. 147. st. 5. KZ/11).

I ovdje je bio odlucan utjecaj svicarskog Kaznenog zakonika koji nema posebnu odredbu o iskljucenju protupravnosti za uvredu i sramocenje. Pa ipak, svicarsko pravo omogucuje iskljucenje protupravnosti i za ta kaznena djela, iako u nesto suzenijem opsegu. Ono se temelji na opcoj odredbi o zakonski dopustenoj radnji iz cl. 14. svicarskog KZ-a ("Tko ucini ono sto zakon zapovijeda ili dopusta, postupa u skladu s pravom i kad je po tom ili drugom zakonu propisana kazna."). U literaturi se ta odredba, kada je rijec o sramocenju, ogranicava na slucajeve u kojima postoji duznost odreðenih osoba iznositi tvrdnje koje mogu skoditi casti drugoga, kao sto su suci, drzavni odvjetnici i policijski sluzbenici, svjedoci koji u postupcima odgovaraju na pitanja i stranke koje daju izjave u vezi s predmetom postupka.49 U ostalim slucajevima nekaznjavanje se moze temeljiti samo na dokazu istine ili dobre vjere, a to vrijedi i za novinare.

Njemacki se model razlikuje od svicarskog. Odredba o sramocenju iz § 186. njemackog Kaznenog zakonika ne obuhvaca dokaz istine i dobre volje, ali se u § 193. ureðuje zastita opravdanih interesa (Wahrnehmung berechtigter Interessen), pod cime se razumije iskljucenje protupravnosti ponajprije za kaznena djela protiv casti.

Ubrzo nakon donosenja KZ/11 pokazalo se da odustajanje od iskljucenja protupravnosti za sramocenje otezava primjenu cl. 38. st. 1. Ustava, koji jamci slobodu misljenja i izrazavanja misli. Zato je novelom iz 2015. dodan cl. 148.a koji ureðuje iskljucenje protupravnosti za uvredu i tesko sramocenje; na taj je nacin vracena odredba cl. 203. KZ/97, sto je doslo do izrazaja u nabrajanju djelatnosti u kojima se moraju ostvariti obiljezja uvrede ili teskog sramocenja (znanstveno, strucno, knjizevno, umjetnicko djelo ili javna informacija, obavljanje duznosti propisane zakonom, politicke ili druge javne ili drustvene djelatnosti, novinarski posao i obrana nekog prava), ali su preostale pretpostavke za iskljucenje protupravnosti koncipirane drukcije.

Dok je propisivanje kaznenih djela protiv casti i ugleda emanacija ustavnog prava na zastitu casti i ugleda (cl. 35. Ustava), cl. 148.a KZ/11, kako je vec receno, afirmira ustavno nacelo slobode misljenja i izrazavanja misli (cl. 38. st. 1. Ustava). Sud ce iskljuciti protupravnost kada ocijeni da sloboda misljenja ima prednost pred zastitom casti, sto je u skladu s nacelom zastite preteznog interesa, na kojem pociva i ovaj razlog iskljucenja protupravnosti.50 Protupravnost ce se iskljuciti samo kada je povreda casti ili ugleda nuzna za zastitu slobode misli i drugih opravdanih interesa, a pocinitelj nema na raspolaganju blaze sredstvo. Clanak 148.a KZ/11 posebno stiti medijske slobode koje ipak nisu apsolutne, nego se ogranicavaju kada je to nuzno "radi zastite ugleda ili prava drugih" (cl. 3. st. 3. Zakona o medijima).

U naslovu i tekstu cl. 148.a KZ/11 istaknuto je da se odredba ogranicava na uvredu i tesko sramocenje. Napusteno je rjesenje iz cl. 203. KZ/97 prema kojem je iskljucenje protupravnosti bilo moguce za sva kaznena djela protiv casti i ugleda, pa i za klevetu51, a istodobno i animus iniurandi kao zapreka za iskljucenje protupravnosti. Kako je ranije kazneno djelo iznosenja osobnih i obiteljskih prilika sada obuhvaceno teskim sramocenjem, iskljucenje protupravnosti moguce je i u tom slucaju.

2. Odnos iskljucenja protupravnosti za tesko sramocenje i dokaza istine i dobre volje

Posebne teskoce stvara odnos iskljucenja protupravnosti za tesko sramocenje (cl. 148.a KZ/11) i dokaza istine i dobre vjere (cl. 148. st. 3. KZ/11). Svicarska je doktrina nakon odreðenih kolebanja dala prednost iskljucenju protupravnosti.52 Kod nas je Zlataric zastupao tezu da je odredba o iskljucenju protupravnosti (tada cl. 173. KZ/51) imala prednost pred "klevetom uz skrivljenu zabludu" (koja bi odgovarala sadasnjem teskom sramocenju).53 Nasuprot tomu, Ustavni je sud u novije vrijeme dao prednost iskljucenju protupravnosti: odgovornost novinara i drugih osoba navedenih u cl. 203. KZ/97 za tadasnju klevetu (koja je obuhvacala i sadasnje tesko sramocenje) trebala se, prema njegovu tumacenju, ocjenjivati iskljucivo po toj odredbi, dok je odredbu o dokazu istine i dobre vjere iz cl. 200. st. 3. KZ/97 valjalo primijeniti samo na osobe koje nisu bile obuhvacene odredbom cl. 203. KZ/97 (USRH, U-III-2483/09 od 14. studenoga 2012.). Buduci da dokaz istine ili dobre vjere ukljucuje i obvezu provjeravanja istinitosti tvrdnje, to bi znacilo da novinari ne bi bili duzni provjeravati istinitost svoje tvrdnje (sto, dakako, nije bilo stajaliste Ustavnog suda).54

Kako iskljucenje protupravnosti za klevetu prema cl. 148.a KZ/11 vise nije moguce, u pitanju je samo odnos tog clanka i dokaza istine i dobre vjere kod teskog sramocenja (cl. 148. st. 3. KZ/11). Da bi se taj odnos utvrdio, valja razlikovati dvije situacije. Ako bi osoba koja obavlja sluzbenu duznost morala dokazivati istinitost svojih tvrdnji, bilo bi joj otezano izvrsenje duznosti; tada bi bila zakocena, pa bi izbjegavala ispunjavanje duznosti zbog rizika kojem bi se pritom izlagala.55 Da bi takve osobe bile osloboðene odgovornosti za uvredu i tesko sramocenje, dovoljno je utvrditi da su postupale u skladu sa zakonskim ovlastima. Drukcija je situacija kada pocinitelji difamantnu tvrdnju ne iznose u okviru sluzbene duznosti (to su ponajprije novinari); tada je uvjet i za primjenu cl. 148.a KZ/11 dokaz istine ili dobre vjere. "Pravo novinara da informiraju javnost o pitanjima opceg interesa stiti se samo ako postupaju u dobroj vjeri, na temelju tocnih cinjenica i postovanja novinarske etike." (Europski sud za ljudska prava, Lindon protiv Francuske, zahtjev br. 21279/02). Da bi se protupravnost iskljucila, mora postojati svojevrsna interferencija odredaba cl. 148. st. 3. i cl. 148.a KZ/11.

Kada je dokaz istine i dobre vjere nedopusten zato sto se cinjenicne tvrdnje odnose na osobne ili obiteljske prilike (cl. 148. st. 4. KZ/11), moguce je samo iskljucenje protupravnosti prema cl. 148.a KZ/11: tko za drugoga tvrdi da ima zaraznu spolnu bolest, ne smije dokazivati istinitost svoje tvrdnje, niti da je postupao u dobroj vjeri, ali moze dokazivati da je tvrdnju iznosio u javnom interesu, kako bi sprijecio daljnje sirenje bolesti.

3. Javni i drugi opravdani interes

Da bi protupravnost bila iskljucena, pocinitelj mora postupati u javnom interesu ili iz drugih opravdanih interesa. Javni interes je onaj koji pripada svakom graðaninu, na koji svatko ima pravo, npr. pravo da bude informiran o drustvenom zivotu, o opasnostima koje prijete drustvu, o zlouporabama osoba na drustvenom polozaju itd. Javni interes ima kupac automobila koji putem radija poziva graðane da ne kupuju kod istog prodavatelja jer je motor njegova automobila "crknuo vec nakon 15-tog kilometra" (Zup. sud u Virovitici, Kz70/05). U javnom interesu moze biti i iznosenje osobnih ili obiteljskih prilika, npr. da je odgojitelj u ðackom domu sklon pedofiliji. Pod drugim opravdanim interesima zakon obuhvaca privatne interese. Privatni interes stiti okrivljenica kad iznese da privatna tuziteljica odrzava intimne odnose s njezinim suprugom s ciljem da sprijeci daljnji preljub i odrzi brak.56 Privatni interes moze biti i posredan, tako da se stiti interes druge osobe, npr. zastupane osobe, pa ce biti iskljucena protupravnost kada odvjetnik iznese pred sudom difamantne tvrdnje za drugoga s ciljem da zastiti prava svojeg klijenta. Svaki interes (javni i privatni) mora biti opravdan, sto znaci da mora biti u skladu sa zakonom i drustvenim moralom. Nije opravdan interes informiranja javnosti ako mediji idu za senzacijama. To posebno vrijedi za senzacionalisticke novinske naslove koji se vode nacelom "naslov prodaje", npr. da je ministar primio mito, sto nema uporiste ni u tekstu (presuda Zup. suda u Zagrebu, Kz-1787/08, protiv koje je USRH, U-III-2483/09, odbio ustavnu tuzbu).

Difamantna tvrdnja mora biti prikladna da zastiti opravdani interes. Iznosenje difamantnih tvrdnji pred znancima u pravilu ne ispunjava taj uvjet. Ako pocinitelj ima na raspolaganju vise mogucnosti da zastiti svoj interes, mora izabrati onu koja je najblaza. Da bi poslodavac ostvario svoj opravdani interes da zaposlenica vise ne radi kod njega, nije bilo nuzno reci da je ona za njega lopov (VSRH, I Kz-690/02). Pogotovo kad je povod beznacajna tvrdnja, reakcija ne smije tesko pogaðati drugog.

Tko iznosi difamantne tvrdnje, duzan je provjeriti njihovu istinitost. To osobito vrijedi za novinare koji su u nacelu duzni provjeriti istinitost informacije koju prenose, ali se to od njih ne trazi kada prenose vijesti koje iziskuju promptno objavljivanje ili je provjera iznad njihovih mogucnosti. Neosnovano je sud oslobodio optuzbe za klevetu novinarku koja je u objavljenom clanku navela da je privatni tuzitelj falsificirao doktorsku diplomu odreðenog fakulteta, a da nije utvrdio je li okrivljenica provjerila istinitost tvrdnje na tom fakultetu (Opc. sud u Zagrebu, K-268/05). Novinar nije duzan provjeravati informaciju iznesenu na konferenciji za tisak MUP-a (Opc. sud u Zagrebu, K-108/04), ali ne smije bez provjeravanja prenositi izvjesce konzultantske tvrtke (Opc. sud u Zagrebu, KO-2515/97)57, niti informaciju koju je dobio od drugog novinara u kojeg ima povjerenja (Zup. sud u Zagrebu, Kz-718/04; USRH, U-III-2483/09). Ako novinar odbije imenovati izvor informacije (cl. 30. st. 1. Zakona o medijima), sud je duzan na drugi nacin utvrditi njezinu istinitost; a ako to nije moguce, nece primijeniti cl. 148.a KZ/11. Nije iskljucena protupravnost klevete (sada teskog sramocenja) ako novinar odbije imenovati osobu od koje je dobio neistinitu informaciju, a nije obavio razgovor sa sudionicima opisanog dogaðaja, niti je kontaktirao privatnu tuziteljicu (Zup. sud u Gradu Zagrebu, Kz-1057/95).58

4. Subjektivna pretpostavka iskljucenja protupravnosti

Kao i kod drugih razloga iskljucenja protupravnosti, na subjektivnoj strani trazi se da pocinitelj mora poznavati sve okolnosti zbog kojih zakon iskljucuje protupravnost. U ovom slucaju to znaci da mora postojati pociniteljeva svijest o postojanju okolnosti koje opravdavaju zastitu opravdanog interesa.59 Za razliku od cl. 203. KZ/97, neodlucan je animus iniurandi, pa protupravnost moze biti iskljucena i kad pocinitelj postupa "samo s ciljem skoditi necijoj casti ili ugledu". Dovoljno je da je difamantna tvrdnja dana u jednoj od djelatnosti opisanih u cl. 148.a KZ/11 i da je dana u javnom interesu ili iz drugih opravdanih razloga, dok su pociniteljevi motivi neodlucni. Pocinitelj koji je ispunio uvjete iz cl. 148.a KZ/11 nece se osuditi za tesko sramocenje ni kad je tvrdnju dao iz mrznje, koristoljublja ili drugog necasnog motiva; u svim tim slucajevima on je postupio u skladu sa zakonom.

V. NOVA KONCEPCIJA KLEVETE (CL. 149. KZ/11)

Kleveta je kvalificirani oblik teskog sramocenja.60 Ona sadrzava sva obiljezja teskog sramocenja (iznosenje ili pronosenje pred drugim za nekoga difamantne cinjenicne tvrdnje), ali, osim toga, kao objektivno obiljezje i neistinitost tvrdnje, a na subjektivnom planu pociniteljevo znanje da je tvrdnja neistinita. Stoga sve sto je receno o cinjenicnoj tvrdnji i o njezinu iznosenju i pronosenju kao obiljezjima sramocenja vrijedi u cijelosti i za klevetu. Tvrdnja mora biti neistinita u bitnim crtama, pa je beznacajna pretjerivanja ili netocnosti u odnosu na nebitne okolnosti ne cine neistinitom; isto tako tvrdnja nije neistinita samo zato sto je pocinitelj djelo drugoga pogresno pravno ocijenio, npr. kao ubojstvo, a bila je rijec o teskoj tjelesnoj ozljedi sa smrtnom posljedicom (Okr. sud u Puli, Kz-300/81).

Teret dokazivanja neistinitosti tvrdnje, kao i pociniteljeva znanja da je tvrdnja neistinita, lezi na privatnom tuzitelju.61 Ta okolnost otezava osudu za klevetu, no i kad privatni tuzitelj ne uspije dokazati sva obiljezja klevete, ali dokaze tesko sramocenje, vracena mu je cast. Privatnom tuzitelju dopusten je i dokaz neistinitosti tvrdnji koje se odnose na njegove osobne ili obiteljske prilike kada takve tvrdnje obuhvati tuzbom zbog klevete; u tom slucaju on pristaje na raspravu o svojim osobnim ili obiteljskim prilikama i odrice se diskrecije koju mu omogucuje zakon.62

Kleveta je namjerni delikt. Pocinitelj mora biti svjestan svih obiljezja djela i htjeti njihovo ostvarenje, ukljucujuci i kvalifikatorne okolnosti; za razliku od teskog sramocenja, mora znati da je njegova tvrdnja neistinita, tj. da je zrtva nevina; to i jest razlog zasto je kleveta teze kazneno djelo od teskog sramocenja. Nije dovoljno da je pocinitelj samo dopustio da je njegova tvrdnja neistinita, sto znaci da je u odnosu na neistinitost neizravna namjera iskljucena (tada dolazi u obzir tesko sramocenje). Klevetu cini svjedok koji svjesno daje lazni iskaz, npr. svjedok koji u parnicnom postupku tvrdi da mu privatni tuzitelj nije podmirio dug iako zna da jest (Opc. sud u Bjelovaru, K-37/07). Ako je pocinitelj svjestan neistinitosti tvrdnje da je francuska obavjestajna sluzba privatnom tuzitelju poklonila vilu na francuskoj rivijeri, namjeru ne iskljucuje okolnost da je tvrdnju iznio u predizbornoj kampanji i "u sali" (Opc. sud u Samoboru, K-272/05). Meðutim, neizravna namjera dovoljna je u odnosu na ostala obiljezja, pa ce, primjerice, kleveta postojati i kada pocinitelj nije siguran hoce li tko saznati za njegovu izjavu, ali pristaje i na tu mogucnost.63 Cl. 149. KZ/11 ne sadrzava odredbu koja bi odgovarala clanku 148. st. 3. KZ/11 jer dokaz istine ili dobre vjere vec po definiciji iskljucuje klevetu. Ako pocinitelj dokaze istinitost svoje tvrdnje, nedostaje neistinitost kao obiljezje klevete; ako pak dokaze da je u dobroj vjeri povjerovao u istinitost tvrdnje, iskljucena je namjera. Ni kod klevete se (vise) ne trazi animus iniurandi. Ako pak pocinitelj misli da je izjava neistinita, iako je istinita, postojat ce (nekaznjiv) neprikladan pokusaj.

Ako privatni tuzitelj djelo pravno oznaci kao klevetu, ali se u postupku ne moze dokazati da je inkriminirana tvrdnja neistinita ili da je pocinitelj znao za njezinu neistinitost, sud ne smije samo zbog toga donijeti oslobaðajucu presudu (tako preuranjeno Zup. sud u Zagrebu, Kz-129/15), nego je duzan ispitati sadrzava li cinjenicni opis djela tesko sramocenje; isto tako, ako je privatni tuzitelj pogresno oznacio kao klevetu vrijednosne sudove, sud je duzan preispitati predstavljaju li oni uvredu (takoðer propusteno u presudi Zup. suda u Zagrebu, Kz-269/15). U takvim slucajevima sud nije vezan za prijedlog tuzitelja o pravnoj ocjeni djela, a tesko sramocenje i uvreda su blaza kaznena djela od klevete (cime je udovoljeno cl. 449. st. 2. ZKP-a). Meðutim, ako neistinitost cinjenicne tvrdnje nije dokazana, ne znaci da je dokazana istina; bude li dokazano da je tvrdnja istinita, osim klevete iskljuceno je i tesko sramocenje.

VI. ZAKLJUCNE NAPOMENE

Novi Kazneni zakon iz 2011. zadrzao je kaznena djela protiv casti i ugleda unatoc zahtjevima iz novinarskih redova da se ukinu, ali ih je bitno preoblikovao u skladu s rjesenjima suvremenih zakonodavstava zemalja europskog kontinentalnog kruga.

Napustena je prijasnja koncepcija klevete (cl. 200. KZ/97) prema kojoj je difamantna cinjenicna tvrdnja morala biti neistinita, ali se unatoc tome klevetom smatrala cinjenicna tvrdnja i kada njezina neistinitost nije dokazana. Stoga je uvedeno novo kazneno djelo teskog sramocenja (cl. 148. KZ/11), koje se ogranicava na difamantnu cinjenicnu tvrdnju, dok je nova kleveta (cl. 149. KZ/11) postala kvalificiranim oblikom teskog sramocenja jer je njezino dopunsko obiljezje neistinitost tvrdnje koju pocinitelj iznosi ili pronosi znajuci da je neistinita. Dokaz istinitosti tvrdnje ili dobre vjere pocinitelja u istinitost tvrdnje moze po prirodi stvari iskljuciti samo tesko sramocenje, ali ne i klevetu. Iznimno taj dokaz nije dopusten kada se difamantna tvrdnja odnosi na osobne ili obiteljske prilike, cime je prijasnje kazneno djelo iznosenja osobnih ili obiteljskih prilika (cl. 201. KZ/97) postalo oblik teskog sramocenja.

Osim dokaza istine i dobre vjere odredba clanka 148.a KZ/11 dopusta i iskljucenje protupravnosti za uvredu i tesko sramocenje, tj. za vrijednosne sudove i difamantne cinjenicne tvrdnje za koje se ne zna jesu li neistinite ili to pocinitelj ne zna. U tom se slucaju osobe koje istupaju u javnom zivotu, meðu kojima su i novinari, ne mogu kazniti ako su postupali u javnom interesu bez obzira na to s kakvim su osobnim ciljem postupali. Za razliku od cl. 203. KZ/97, koji je predviðao iskljucenje protupravnosti i za klevetu, nova odredba to ne dopusta. Nitko nema pravo iznositi cinjenicne tvrdnje difamantne za drugoga ako je svjestan njihove neistinitosti.

Footnote

1 Tako i Turkovic, K.; Marsavelski, A., Nacrt posebnog dijela novog Kaznenog zakona - pet glava, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (dalje: HLJKPP), vol. 17, br. 2, 2010., str. 526. U posebnoj tablici autori prikazuju kada Njemacka, Svicarska, Austrija i Slovenija predviðaju kazne zatvora za kaznena djela protiv casti i ugleda.

2 Bojanic, I., Zastita casti i ugleda i sloboda izrazavanja misli u novom Kaznenom zakonu, u: Krapac, D. (ur.), Profili hrvatskog kaznenog zakonodavstva, Zagreb, 2014., str. 72.

3 Zlataric, B., Krivicni zakonik u prakticnoj primjeni, II. svezak, Zagreb, 1958., str. 155 - 219.

4 Ibid. , str. 204.

5 Jescheck, H.; Weigend, T., Lehrbuch des Strafrechts, Berlin, 1996., str. 246.

6 Komentar krivicnih zakona SR Srbije, SAP Kosova i SAP Vojvodine , Beograd, 1986., str. 292.

7 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 165.

8 Lenckner, T.; Eisele, J., u: Schönke, A.; Schröder, H., Strafgesetzbuch, 29. Aufl., München, 2014., § 186, rubni br. 10; Tenckhoff, J., Grundfälle zum Beleidigungsrecht, Juristische Schulung, 1988., str. 622.

9 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 204.

10 Matijevic, D., Laz je postala zakonom zasticeno drustveno dobro, Odvjetnik, vol. 79, br. 1-2, 2006., str. 22.

11 Lenckner, Eisele, op. cit. u bilj. 8, § 193, rubni br. 2. Doduse, njemacki je Savezni sud dopustio iznimku u vrlo ogranicenom obujmu, i to u korist okrivljenika koji u svojoj obrani okleveta svjedoka tako da njegov iskaz proglasi laznim, ali pritom ne iznese za njega konkretne difamantne cinjenicne tvrdnje. U stvari je takva iznimka ostala puka teorijska mogucnost jer su se u praksi pojavljivali iskljucivo slucajevi u kojima se okrivljenici nisu ogranicili na tvrdnje da svjedok laze, nego su iznosili i konkretne difamantne cinjenicne tvrdnje na njegovu stetu. Primjerice, njemacki Savezni sud je u slucaju okrivljenika za pokusaj silovanja, koji je pred svjedokom koji ga je zatekao u cinu rekao da je silovana zena prostitutka kojoj je platio uslugu, ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za opisanu, iznimnu primjenu odredbe § 193. njem. KZ-a (Neue Zeitung für Strafrecht, 1995., str. 78).

12 Termin animus iniurandi mogao se prevoditi kao "namjera vrijeðanja" (po uzoru na njemacki prijevod Beleidigungsabsicht), ali samo dok se u kaznenom zakonodavstvu namjera razlikovala od umisljaja, ali ne i nakon stupanja na snagu KZ/97, u kojem je namjera (njem. Absicht) zamijenila raniji umisljaj (njem. Vorsatz). Unatoc tome zadrzao se prijevod "namjera vrijeðanja" i nakon donosenja KZ/97 (tako Bacic, F.; Pavlovic, S., Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 2004., str. 716; Cvitanovic, L., u: Derencinovic, D. (ur.), Posebni dio kaznenog prava, Zagreb, 2013., str. 142), sto je dovodilo do pojmovne zbrke koja je zorno dosla na vidjelo u tvrdnji da se uvreda "moze pociniti samo s namjerom", a onda odmah iza toga da "nije potrebno postojanje namjere vrijeðanja" (Primorac, D., Osnovna kaznena djela protiv casti i ugleda - kleveta i uvreda , Hrvatska pravna revija, br. 11, 2004., str. 83).

13 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 163; Bacic, F.; Separovic, Z., Krivicno pravo, posebni dio, Zagreb, 1997., str. 170.

14 Tako i Bojanic, op. cit. u bilj. 2, str. 72.

15 Povodom zalbi u obama je slucajevima optuzba odbijena zbog zastare.

16 Naziv "ogovaranje" koji je svojedobno predlozio Zlataric (op. cit. u bilj. 3, str. 178) pokazao se preuskim jer podrazumijeva bezazleno prepricavanje pojedinosti iz tuðeg zivota, a posve je neprikladan kada je zrtva pravna osoba. Dodavanjem pridjeva "tesko" htjelo se naglasiti da se kazneno djelo ogranicava na najteza krsenja casti i ugleda (Vladino Obrazlozenje novele iz 2015., P. Z. E. br. 697, str. 20).

17 Ta odredba glasi (prijevod s njemackog teksta):

"1. Tko drugoga okrivi ili osumnjici za necasno ponasanje ili iznese drugu cinjenicu koja moze stetiti njegovoj casti, tko takvu optuzbu ili sumnju prenese, kaznit ce se po prijedlogu novcanom kaznom do 180 dnevnih iznosa.

2. Okrivljenik se nece kazniti ako dokaze da su tvrdnje koje je iznosio ili pronosio istinite ili da je imao ozbiljne razloge smatrati ih u dobroj vjeri istinitim.

3. Okrivljeniku nije dopusten dokaz i kaznit ce se za tvrdnje koje je iznosio ili pro - nosio pretezno s ciljem da nekoga osramoti, a da pritom nije stitio javni interes ili inace nije imao opravdani razlog, osobito ako se tvrdnje odnose na privatni ili obiteljski zivot.

4. Opozove li pocinitelj svoju tvrdnju kao neistinitu, moze se blaze kazniti ili potpuno osloboditi od kazne.

5. Ako okrivljenik nije dokazao istinu ili su njegove tvrdnje neistinite ili ih okrivlje - nik opozove, sudac ce to utvrditi u presudi ili u posebnoj ispravi."

18 Kriticki o uvoðenju sramocenja, s plediranjem da se zadrzi ranije ureðenje uz manje izmjene, Derencinovic, D., Kazneno djelo sramocenja, Vijenac, br. 549 od 19. ozujka 2015., te (neobjavljeno) misljenje Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu od 18. svibnja 2014.

19 Tako npr. u presudi Opcinskog kaznenog suda u Zagrebu K-92/13 (u meðuvremenu ukinutoj), u kojoj je za sramocenje jedne poliklinike kao pravne osobe osuðena novinarka u clanku pod naslovom "Bitka privatnika za unosne ugovore s HZZO-om", a da sud uopce nije ulazio u pitanje je li dokazana istina ili dobra vjera (cl. 148. st. 3. KZ/11). Vidi i komentar autora ovog clanka presude Zup. suda u Puli Kz-53/14 u HLJKPP-u, br. 1, 2014., str. 165.

20 To se odnosi na tzv. "mjesovite vrijednosne sudove" (gemischte Werturteile), kada je vrijednosni sud vezan uz cinjenice (Riklin, F., u: Basler Kommentar, Strafrecht II, Basel, 2013., Vor Art. 177, rubni br. 45).

21 Drugo je pitanje je li u takvom slucaju dokaz istine dopusten, vidi dolje pod III, 7.

22 Tenckhoff, op. cit. u bilj. 8, str. 620.

23 VSRH u presudi Kzz-33/06 pogresno je ocijenio da je u tom slucaju bila rijec o cinjenicnim tvrdnjama o kojima nije bio ovlasten raspravljati povodom zahtjeva za zastitu zakonitosti.

24 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 177, rubni br. 15.

25 Prema obrazlozenju Ustavnog suda tuði ugled kao objekt zastite kod uvrede "nije neodreðeni pojam, sto svjedoci niz pravomocno zavrsenih predmeta u kojima je predmet zastite bio neciji ugled" (USRH, U-I-1194/97, Narodne novine, br. 50/1999). Tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Hoffer i Annen protiv Njemacke u odnosu na § 185. njem. KZ-a, koji takoðer ne definira uvredu (odluka 397/07, 2322/07 od 13. sijecnja 2011.).

26 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 5.

27 Vidi komentar te odluke autora ovog clanka u HLJKPP-u, br. 2, 2015., str. 723.

28 Ta je duznost suda izricito propisana u cl. 173. st. 5. svic. KZ-a.

29 Svic. KZ u cl. 173. st. 1. izricito propisuje da je oblik iznosenja tvrdnje i sumnjicenje.

30 Hurtado Pozo, J., Droit pénal, Partie spéciale, Zürich, 2009., § 74, rubni br. 2021.

31 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 6.

32 Za eliminaciju animus iniurandi pledirao je prije donosenja novele 2015. Bojanic (op. cit. u bilj. 2, str. 76).

33 Pogresno je nakon stupanja na snagu KZ/11 slucaj kada pocinitelj nema opravdanog razloga povjerovati u istinitost svoje tvrdnje tretirati kao otklonjivu zabludu o bicu djela (tako Cvitanovic, op. cit. u bilj. 12, str. 148). Takva je zabluda bila moguca sa stajalista cl. 200. KZ/97, prema kojem je neistinitost tvrdnje bila obiljezje klevete, pa je bila moguca i kleveta iz nehaja kada pocinitelj nije imao opravdani razlog povjerovati u istinitost tvrdnje.

34 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 14.

35 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 31; Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2084.

36 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 31.

37 Drukcije Bojanic (op. cit. u bilj. 2, str. 75), koji otklanja takvo stajaliste s obrazlozenjem da ispricavajuci razlozi navedeni u cl. 21. st. 4. i cl. 23. st. 2. KZ/11 pretpostavljaju iznimno psihicko stanje pocinitelja.

38 Turkovic, K. et al., Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 2013., str. 201; Krapac, D., Kazneno procesno pravo; Prva knjiga: Institucije, Zagreb, 2015., rubni br. 564. Ta je iznimka prihvacena i u svicarskoj literaturi (Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 13 i 21; Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2068), dok je u njemackoj doktrini ogranicena na dokaz istine (Tenckhoff, op. cit. u bilj. 8, str. 622; Lenckner, Eisele, op. cit. u bilj. 8, § 186, rubni br. 16).

39 Njem. KZ u § 190. izricito obvezuje sud da "dokaz istine ima smatrati uspjelim ako je osramoceni zbog tog djela pravomocno osuðen".

40 To je predlagao jos Bacic, Sto bi se trebalo mijenjati u posebnom dijelu KZ SRH, Nasa zakonitost, br. 2-3, 1989., str. 210, a nakon donosenja KZ/11 prihvaca i Cvitanovic, op. cit. u bilj. 12, str. 149.

41 Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2053.

42 BGE (Entscheidungen des Schweizerischen Bundesgerichts) 116 IV, str. 37.

43 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 173, rubni br. 29; Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2054.

44 Turkovic et al., op. cit. u bilj. 38, str. 202.

45 Riklin, op. cit. u bilj. 43.

46 Tzv. "slucaj Hinden", BGE 80 IV, str. 111.

47 Vise o toj presudi Damaska, M., Mogu li procesne izjave stranaka predstavljati krivicno djelo klevete, Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivicno pravo, br. 2, 1964., str. 246.

48 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 194.

49 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Vor Art. 173, rubni brojevi 55 - 65.

50 Tako i Turkovic, Marsavelski, op. cit. u bilj. 1, str. 523. Nasuprot tome, tvrdnja da "sloboda izrazavanja misljenja (...) uziva najvisi stupanj ustavno-zakonodavne i sudske zastite" (Alaburic, V., Sloboda izrazavanja i kaznenopravna zastita casti i ugleda, HLJKPP, br. 2, 1996., str. 539) daje a priori prednost slobodi izrazavanja, sto moze dovesti do neogranicene novinarske slobode.

51 Tu izmjenu prihvatila je i Katedra za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu (bilj. 18).

52 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Vor Art. 173, rubni br. 64; Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2045.

53 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 204.

54 Svicarsko pravo takav ishod izbjegava tako da neodgovornost novinara ne temelji na iskljucenju protupravnosti; oni nemaju nikakav posebni polozaj, nego moraju kao i svi drugi dokazivati istinu ili dobru vjeru kao razloge koji odgovaraju cl. 147. st. 3. KZ/11 (Riklin, op. cit. u bilj. 20, Vor Art. 173, rubni br. 65).

55 Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2050.

56 Zlataric, op. cit. u bilj. 3, str. 195.

57 Poblize o toj presudi Mrcela, M., Kaznenopravna odgovornost medija, Vladavina prava, vol. 4, br. 1, 2000., str. 124. Pravomocnom presudom novinar je osloboðen optuzbe zbog iskljucene protupravnosti.

58 Vidi komentar autora ovog clanka te odluke u HLJKPP-u, br. 2, 1997., str. 721.

59 Lenckner, Eisele, op. cit. u bilj. 8, § 193, rubni. br. 23; Roxin, C., Strafrecht, Allgemeiner Teil, Band I, München, 2006., str. 843.

60 Riklin, op. cit. u bilj. 20, Art. 174, rubni br. 1; Hurtado Pozo, op. cit. u bilj. 30, § 74, rubni br. 2097.

61 Odredbu cl. 4. st. 2. ZKP-a prema kojoj i sud utvrðuje cinjenice koje terete okrivljenika Krapac (op. cit. u bilj. 38, rubni br. 636) ne tumaci tako da se njome prosiruje teret dokazivanja i na sud.

62 Prema drugom shvacanju sud ni u kojem slucaju ne smije utvrðivati okolnosti iz osobnog i obiteljskog zivota (Zuzenic, J., Zastita osobnog i porodicnog zivota, Nasa zakonitost, br. 7-8, 1978., str. 59).

63 Neprecizna je, stoga, tvrdnja da se kleveta moze pociniti samo s izravnom namjerom (tako Cvitanovic, op. cit. u bilj. 12, str. 154).