Teorijski pristupi u ispitivanju rizicnih zdravstvenih ponasanja

Abstract

This paper is a summary of relevant theoretical approaches and research that appear in the examination of risky health behaviors. In this paper two major approaches are presented. The first one examines the relationship of personality traits and risky health behaviors, and the other one examines the mechanisms and processes underlying risky health behaviors. In the second approach two groups of models are presented; social cognition models (social cognitive theory, health belief model, protection motivation theory, theory of reasoned action, theory of planned behavior) and two stage models (a model of the precaution adoption process and transteoretical model). Additionally, The prototype/willingness model of risky health behavior is described. It represents a novelty compared to the previously mentioned models as it indicates the importance of social situations that may encourage an individual to risky acts. [PUBLICATION ABSTRACT]

Headnote

Sazetak

Ovaj je rad kratak pregled dosadasnjih istrazivanja i relevantnih teorijskih pristupa koji se javljaju u podrucju ispitivanja rizicnih zdravstvenih ponasanja. Prikazana su dva siroka pristupa: prvi pristup ispituje vezu osobina licnosti i rizicnih ponasanja, i drugi koji ispituje mehanizme i procese zbog kojih se pojedinci rizicno ponasaju. U okviru su drugog pristupa prikazane dvije skupine modela. To su socijalno-kognitivni modeli (socijalno-kognitivna teorija, model uvjerenja vezanih uz zdravlja, teorija motivacije za zastitom, teorija razlozne akcije, teorija planiranog ponasanja) i modeli faza (model procesa usvajanja mjera opreza i transteorijski model promjene ponasanja). Opisan je i model prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja, koji predstavlja novinu u odnosu na prethodno spomenute modele jer upucuje na vaznost socijalnih situacija koje mogu potaknuti pojedinca na rizicno ponasanje.

Kljucne rijeci: rizicna zdravstvena ponasanja, osobine licnosti, socijalno-kognitivni modeli, modeli faza, model prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja

Headnote

Keywords: risky health behaviors, personality traits, social cognition models, phase models, prototype/willingness model of risky health behaviors

UVOD

Uzroci i korelati rizicnih zdravstvenih ponasanja

Tijekom posljednjih su dvadesetak godina mnogi istrazivaci ispitivali psihosocijalne cimbenike koji su povezani s razvojem razlicitih zdravstvenih problema (Bermudez, 1999). Rizicna su zdravstvena ponasanja jedan od cimbenika koji je negativno povezan sa zdravstvenim ishodima.

Naime, rezultati razlicitih istrazivanja pokazuju da se glavni uzroci mortaliteta mogu umanjiti promjenom odreðenih zdravstvenih ponasanja ili zivotnog stila osobe (npr. konzumacija cigareta, tjelovjezba i sl.; Bermudez, 1999; Frosch, Dierker, Rose i Waldinger, 2009; Levy, Bales, Lam i Nikolayev, 2006). Meðutim, manje se paznje posvecuje razlozima i mehanizmima koji objasnjavaju zasto ljudi ustraju u rizicnim ponasanjima, cak i kad znaju da ona predstavljaju ozbiljan rizik za njihovo zdravlje.

U literaturi se spominju dva razlicita pristupa koja pokusavaju objasniti determinante rizicnog ponasanja. Osnovna pretpostavka prvog pristupa jest da su odreðene osobine licnosti, stabilni izvori individualnih razlika, ono sto predodreðuje ili olaksava razvoj i odrzavanje odreðenih ponasanja, a drugi je pristup usmjeren na analizu kognitivnih, afektivnih i motivacijskih procesa, koji zajedno sa situacijskim faktorima objasnjavaju koje je ponasanje namjerno, pod kojim okolnostima, kako se ono odrzava ili mijenja (Bermudez, 1999).

Osobine licnosti i rizicna zdravstvena ponasanja

Neke varijable licnosti predodreðuju pojedince da se ponasaju na nacin koji moze biti opasan za njihovo zdravlje. Identifikacija tih varijabli licnosti i analiziranje njihove povezanosti s razlicitim rizicnim ponasanjima pruzit ce nam informaciju o tome koji su pojedinci ranjivi i na cemu treba raditi kako bi se unaprijedila njihova dobrobit (Markey, Markey, Ericksen i Tinsley, 2006).

U literaturi se navodi veci broj osobina licnosti koje se povezuju s rizicnim zdravstvenim ponasanjima (npr. samopostovanje, trazenje uzbuðenja, anksioznost, otpornost, BIS-BAS, itd.) (npr. Donohew i sur., 2000; Mitte, 2007; Veselska i sur., 2009; Voigt i sur., 2009). Meðutim, najcesce ispitivane varijable licnosti su one obuhvacene Eysenckovim i Petofaktorskim modelom licnosti. Istrazivanja uglavnom pokazuju da je ekstraverzija povezana s konzumacijom cigareta (npr. Arai, Hosokawa, Fukao, Izumi i Hisamichi, 1997), alkohola, voznjom pod utjecajem alkohola (npr. Martsh i Miller, 1997), konzumacijom ilegalnih droga (Sigurdsson i Gudjonsson, 1996) i rizicnim seksualnim ponasanjima (npr.Vollrath, Knoch i Cassano, 1999). Ekstroverti se, prema Eysenckovom modelu licnosti, rizicno ponasaju kako bi postigli zeljenu razinu uzbuðenja (Vollrath i Torgersen, 2002).

Slicni su nalazi dobiveni i za odnos neuroticizma i rizicnih zdravstvenih ponasanja. Naime, dobivena je pozitivna povezanost izmeðu neuroticizma i konzumacije cigareta (npr. Kawakami, Takai, Takatsuka i Shimizu, 2000; Vollrath, Knoch i Cassano, 1999), alkohola te rizicnih seksualnih ponasanja (npr. Grau i Ortet, 1999; Vollrath, Knoch i Cassano, 1999). Rizicna su zdravstvena ponasanja kod ovih osoba usmjerena ka regulaciji negativnih osjecaja i napetosti koje su posljedica dozivljenog stresa (Vollrath i Torgersen, 2002).

Odnos psihoticizma s rizicnim ponasanjima rjeðe je ispitivan, meðutim, istrazivanja upucuju na pozitivnu povezanost ove osobine licnosti i konzumacije alkohola (npr. Vollrath, Knoch i Cassano, 1999). Rizicna su ponasanja osoba koje postizu visok rezultat na ljestvici psihoticizma posljedica njihove nekonvencionalnosti i nesocijaliziranosti (Vollrath i Torgersen, 2002).

Sto se odnosa dimenzija petofaktorskog modela licnosti i rizicnih zdravstvenih ponasanja tice, istrazivanja pokazuju da je ekstraverzija takoðer pozitivno povezana s rizicnim i delinkventnim ponasanjima (John, Caspi, Robins, Moffitt i Stouthamer-Loeber, 1994), slicno kao i otvorenost za iskustva (Markey, Markey i Tinsley, 2003), dok je neuroticizam pozitivno povezan s psiholoskim zdravstvenim problemima poput depresije (Markey, 2002). Ugodnost i savjesnost su negativno povezane s rizicnim i delikventnim ponasanjima kod adolescenata (John i sur., 1994; Markey, Ericksen, Markey i Tinsley, 2001; Markey, Markey i Tinsley, 2003).

Trobst, Herbst, Masters i Costa (2002) nalaze pozitivnu korelaciju izmeðu neuroticizma i rizicnoga seksualnog ponasanja, i negativnu izmeðu savjesnosti i ugodnosti s tim ponasanjima na uzorku i muskih i zenskih sudionika.

Slicne nalaze dobivaju i Markey i suradnici (2006) na uzorku djece u dobi od 10 godina. Rezultati toga istrazivanja pokazuju da su neuroticizam i introverzija pozitivno, a ugodnost negativno povezani s rizicnim ponasanjima djevojaka mjerenim godinu dana kasnije (konzumacija cigareta, alkohola i marihuane), dok je ekstraverzija pozitivno, a ugodnost negativno povezana s navedenim rizicnim ponasanjima kod mladica (mjerenim godinu dana poslije).

Martin i Sher (1994) nalaze da su neuroticizam, niska savjesnost i ugodnost kod studenata povezani s problemima u konzumaciji alkohola mjerenim tri godine kasnije. Dobivene je rezultate moguce objasniti obrascima ponasanja koji karakteriziraju navedene osobine licnosti, odnosno moguce je da zbog dozivljavanja neugodnih emocionalnih stanja poput anksioznosti, ljutnje, tuge te zbog poteskoca sa suocavanjem u stresnim situacijama mladi u vecoj mjeri koriste alkohol (McCrae i Costa, 1999).

S obzirom na navedene rezultate istrazivanja mozemo zakljuciti da su ekstraverzija, otvorenost za iskustva, neuroticizam i psihoticizam pozitivno povezani s rizicnim i delinkventnim ponasanjima, za razliku od ugodnosti i savjesnosti koje su negativno povezane s navedenim ponasanjima.

Istrazivanja koja ispituju vezu izmeðu dimenzija licnosti i rizicnih zdravstvenih ponasanja vazna su zbog identifikacije individualnih razlika u frekvenciji, intenzitetu i/ili predisponiranosti za razvoj rizicnih ponasanja. Meðutim, glavni je nedostatak ovakvih istrazivanja taj sto se koriste razliciti konstrukti licnosti, koji su cesto nejasni i mjereni razlicitim mjernim instrumentima, odnosno ljestvice s istim imenom mjere razlicite koncepte i obrnuto, ljestvice s razlicitim imenima mjere iste ili slicne konstrukte (Smith i Williams, 1992). Kritike usmjerene istrazivanjima osobina licnosti petofaktorskim modelom opcenito se odnose na to da su uglavnom ispitivana na odraslim ljudima. Postoji potreba za longitudinalnim istrazivanjima koja bi objasnila koje se karakteristike temperamenta iz ranog djetinjstva manifestiraju u razdoblju adolescencije i odrasle dobi te koje se osobine razvijaju kasnije tijekom zivota u adolescenciji i odrasloj dobi.

Osim toga, istrazivanja osobina licnosti opcenito nedovoljno govore o razlozima zasto se razlike meðu pojedincima javljaju, npr. zasto pojedinci ne ustraju u nekim ponasanjima za koja su se odlucili ili zasto neki pojedinci odustaju kada se suoce s neuspjehom, dok drugima takve situacije predstavljaju izazov (Bermudez, 1999).

Kognitivni, emocionalni, afektivni i situacijski cimbenici povezani s rizicnim zdravstvenim ponasanjima

Razvijen je veci broj psihosocijalnih teorija ili modela koji pokusavaju predvidjeti, objasniti ili mijenjati zdravstvena ponasanja. U literaturi se najcesce spominju dvije glavne skupine modela. To su socijalno-kognitivni modeli (model uvjerenja vezanih uz zdravlje, teorija motivacije za zastitom, teorija razlozne akcije, teorija planiranog ponasanja) i modeli faza (model procesa usvajanja mjera opreza i transteorijski model promjene ponasanja).

Spomenuti modeli dijele jednu osnovnu hipotezu, a to je da je ljudsko ponasanje u osnovi racionalno i namjerno. Kada se ljudi ponasaju na nov nacin ili kada modificiraju aktualno ponasanje, oni razvijaju skup kognitivnih, afektivnih i motivacijskih procesa uz pomoc kojih donose odluku hoce li se ponasati na odreðen nacin. Jednom kad je odluka donesena, ponasanje sukladno s njom izvodit ce se automatski (van der Pligt, 1996).

Socijalno-kognitivni modeli koriste slicne koncepte kao i modeli faza, meðutim, navedeni se modeli razlikuju s obzirom na to kako organiziraju koncepte. Prema modelima faza promjena ponasanja ukljucuje kretanje kroz odvojene i kvalitativno razlicite faze, sto nije slucaj za socijalno-kognitivne modele (Weinstein, Rothman i Sutton, 1998).

No, prema svim modelima, odluka o tome hoce li se pojedinac ponasati na odreðen nacin ovisi o mogucim smjerovima ponasanja (mogucim izborima), potencijalnim posljedicama povezanim sa svakim mogucim smjerom (potencijalnim posljedicama izabranog ponasanja), dostupnosti resursa da se uspije ili da se izbjegnu posljedice, ravnotezi dobitaka-gubitaka povezanih sa svakom ponasajnom mogucnoscu, socijalnom utjecaju i pritisku u smjeru za ili protiv izabranog ponasanja (Gibbons i Gerrard, 1995; Gibbons, Gerrard i McCoy, 1995).

Kognitivni procesi koji se koriste kako bi se analizirala razlicita ponasanja i njihove posljedice aktiviraju afektivne procese koji moduliraju smjer aktivnosti te izbor ponasanja koje ce na kraju biti i prihvaceno (Gibbons, Gerrard i McCoy, 1995).

Bermudez (1999) je u svom radu pokusao integrirati glavne cimbenike u spomenutim modelima zdravstvenih ponasanja koji objasnjavaju zbog cega ljudi mijenjaju svoje rizicno ponasanje i prihvacaju zastitno ponasanje. Ljudi ce promijeniti svoje rizicno ponasanje i prihvatiti zastitno ponasanje ako percipiraju da bi mogli patiti od negativnih i ozbiljnih zdravstvenih posljedica nastave li s takvim rizicnim ponasanjem, imaju koristi od takvog zdravlju usmjerenog ponasanja, smatraju da imaju resurse za kontrolu potencijalnih poteskoca i prepreka koje sa sobom nosi takvo ponasanje, ako su suoceni sa socijalnim pritiskom da izdrze u takvom ponasanju i ako su motivirani da udovolje tim pritiscima, imaju informacije o riziku takvog ponasanja i dobitima od alternativnih ponasanja koja aktiviraju pozitivne afektivne odgovore i ako je promjena u ponasanju u skladu s pojedincevim drugim ciljevima, vrijednostima, zivotnim projekcijama. Konacno, proces odlucivanja moze biti pod utjecajem vanjskih i unutarnjih podrazaja koji usmjeravaju paznju pojedinca na rizike s kojima se suocava i na jednostavnost poduzimanja preventivne aktivnosti.

Socijalno-kognitivni modeli i modeli faza su ispitivani na razlicitim zdravstvenim ponasanjima poput rizicne voznje, konzumacije cigareta i alkohola, rizicnim seksualnim ponasanjima, programima dnevne tjelesne aktivnosti i slicno (Bermudez, 1999).

U daljnjem su tekstu opisani spomenuti modeli koji objasnjavaju mehanizme u podlozi rizicnih zdravstvenih ponasanja.

Socijalno-kognitivni modeli

Socijalno-kognitivna teorija

U okviru se socijalno-kognitivne teorije ponasanje promatra u kontekstu okolinskih dogaðaja i osobnih faktora. Meðuzavisnost se izmeðu okolinskih dogaðaja, osobnih faktora i ponasanja naziva reciprocni determinizam (Bandura, 1986, 1997).

Bandura (1986, 1997) navodi dvije kljucne determinante ponasanja: percipiranu samoefikasnost i ocekivane ishode. Percipirana se samoefikasnost odnosi na vjerovanje pojedinca da je sposoban izvesti specificno ponasanje kako bi postigao zeljene ciljeve (npr. "Mogu smanjiti broj cigareta dnevno kako bih na kraju prestao pusiti."), dok se ocekivanje ishoda odnosi na percepciju pozitivnih i negativnih posljedica tog ponasanja (npr. "Ako prestanem pusiti, necu vise imati bolove u prsima i tesko disati, ali mogu se udebljati i biti nervozniji.").

Prihvacanje protektivnih zdravstvenih ponasanja i neukljucivanje u rizicna zdravstvena ponasanja moze biti tesko. Ljudima ponekad treba puno vremena da odluce promijeniti svoje ponasanje i tesko im je ustrajati u navedenom ponasanju kada se suoce s izazovima. Vjerojatnost da ce ljudi prihvatiti protektivna zdravstvena ponasanja (npr. fizicka aktivnost) ili promijeniti lose navike (npr. prestati pusiti) ovisi o tri seta kognicija: 1. Percepciji da smo pod rizikom ("Zbog toga sto pusim, postoji rizik da dobijem rak pluca."), 2. Ocekivanju da ce promjena ponasanja smanjiti prijetnju ("Ako prestanem pusiti, smanjit cu rizik od raka pluca."), 3. Percepciji da je osoba sposobna prihvatiti, odnosno izvesti pozitivno ponasanje ili odustati od rizicne navike ("Sposobna sam zauvijek prestati pusiti.").

I ocekivani ishodi i samoefikasnost imaju vaznu ulogu u prihvacanju protektivnoga zdravstvenog ponasanja, odustajanju od losih navika i ustrajanju u promjeni. U prihvacanju zeljenog ponasanja pojedinci prvo oblikuju namjeru te pokusavaju izvesti ponasanje. Ocekivani su ishodi vazni za odreðivanje oblika namjere, dok je samoefikasnost s druge strane vazna i za oblikovanje namjere i za kontrolu zdravstvenog ponasanja (Bandura, 1992; Maddux, 1993; Wallston, 1994). Vjerovanja o efikasnosti utjecu na namjeru da se promijeni rizicno ponasanje, kolicinu napora koji je ulozen za ostvarivanje ciljeva i ustrajanju da se nastavi s ponasanjem unatoc preprekama koje mogu potkopavati motivaciju.

Istrazivanja pokazuju da je visoka samoefikasnost povezana s boljim zdravstvenim posljedicama, odnosno s ukljucivanjem u protektivna zdravstvena ponasanja (Bandura, 1997) poput prestanka pusenja, povecanja tjelesne aktivnosti kod pacijenata oboljelih od obstruktivne bolesti pluca, samokontrole boli, konzistentnim koristenjem kondoma (npr. Holman i Lorig, 1992; Wulfert i Wan, 1993). Niska je samoefikasnost, s druge strane, povezana s emocijama usmjerenim suocavanjem, poput negiranja i samookrivljavanja (Terry, 1994), kao i anksioznoscu, depresijom, psihosomatskim simptomima i opcenito negativnom dobrobiti (Bandura, 1997; Holahan i Holahan, 1987; Kavanagh, 1992). Novija istrazivanja pokazuju da je samoefikasnost povezana s ponasanjima poput kontrole tjelesne tezine (Linde, Rothman, Baldwin i Jeffery, 2006), prestanka pusenja (Gwaltney, Metrik, Kahler i Shiffman, 2009; Martinez i sur., 2010), navikama hranjenja (Berman, 2006) i sl. U svim se navedenim istrazivanjima samoefikasnost pojavljuje kao vazan prediktor ispitanih ponasanja. Vaznost samoefikasnosti, kao i ocekivanih ishoda, u predviðanju kako rizicnih zdravstvenih ponasanja, tako i protektivnih zdravstvenih ponasanja siroko je prepoznata, pa su ove varijable kljucne i u drugim modelima, poput modela uvjerenja vezanih uz zdravlje, teoriji motivacije za zastitom, transteorijskom modelu promjene. Kritike su ove teorije usmjerene na njezinu kompleksnost, odnosno na nemogucnost testiranja modela u cjelini. Stoga istrazivaci izabiru jednostavnije modele kako bi razvili ili testirali intervencije usmjerene na zdravstvena ponasanja u kojima cesto dodaju konstrukt samoefikanosti kao posrednika u odnosu izmeðu nekih drugih varijabli i ponasanja. Unatoc navedenim kritikama koncepti socijalno-kognitivne teorije pruzaju koristan okvir za objasnjenje i predikciju zdravstvenog ponasanja, kao i za razvijanje intervencijskih programa usmjerenih na promjenu rizicnih ponasanja (Kohler, Grimley i Reynolds, 1999).

Model uvjerenja vezanih uz zdravlje

Model uvjerenja vezanih uz zdravlje jedan je od najstarijih socijalno-kognitivnih modela (Mullen, Hersey i Iverson, 1987), a njegova je osnovna pretpostavka da su zdravstvena ponasanja odreðena percepcijom prijetnje od nastajanja bolesti ili povrede te analizom prednosti i nedostataka poduzimanja odreðenog ponasanja (Stanhope i Lancester, 2000).

Prema modelu uvjerenja vezanih uz zdravlje odluka da se usvoji odreðeno zdravstveno ponasanje odreðena je cetirima zdravstvenim uvjerenjima: percipiranom podloznoscu odreðenoj bolesti, percipiranoj ozbiljnosti bolesti, percipiranoj koristi i percipiranim gubicima odreðenih ponasanja (Slika 1.).

Percipirana se podloznost bolesti odnosi na subjektivnu percepciju rizika od obolijevanja, ako se ne poduzmu zastitne mjere (npr. "Ako ne prestanem pusiti, postoji mogucnost da cu oboljeti od raka."). Percipirana ozbiljnost bolesti je vrednovanje tjelesnih i socijalnih posljedica vezanih uz obolijevanje (npr. "Zbog pusenja tesko disem, boli me u prsima."). Percipirane su koristi definirane kao stupanj u kojem odreðena zdravstvena preporuka moze smanjiti percipiranu podloznost bolesti ili ozbiljnost zdravstvenog rizika ("Ako smanjim broj popusenih cigareta dnevno, smanjit cu i rizik od raka pluca"). Posljednje su zdravstveno uvjerenje percipirane prepreke koje se odnose na negativne aspekte preporucenog ponasanja (npr. "Ako prestanem pusiti, udebljat cu se i bit cu stalno nervozna.") (Sheeran i Abraham, 1996).

Nadalje, modelom se pretpostavlja da je proces donosenja odluke koji ukljucuje ova zdravstvena uvjerenja, potaknut "znakovima za akciju", koji mogu biti unutarnji (npr. percepcija simptoma - bol u prsima) ili vanjski (npr. kampanja masovnih medija protiv pusenja).

Stupanj u kojem pojedinci vjeruju da im prijeti opasnost po zdravlje i stupanj u kojem percipiraju tu prijetnju kao ozbiljnost odredit ce i stupanj njihova uvjerenja o prijetnji vlastitom zdravlju. Pojedinci koji se osjecaju ugrozeni trazit ce nacine na koje ce smanjiti prijetnju. Njihova spremnost prihvacanja preporuka bit ce odreðena analizom nedostataka i dobiti, kojom vazu percipirane dobiti preporucene akcije i nedostatke percipiranih prepreka. Ishod ove analize odredit ce njihovo uvjerenje u djelotvornost zdravstvenog ponasanja koje im je preporuceno.

Iako je model uvjerenja vezanih uz zdravlje ispitivan na brojnim zdravstvenim ponasanjima, poput zdrave prehrane, tjelesne aktivnosti, samopregleda dojki, kontrole krvnog tlaka i dijabetesa, konzumacije cigareta, rizicnoga seksualnog ponasanja, voznje pod utjecajem alkohola (npr. Ahmad, Cameron i Stewart, 2005; Elliott, Seals i Jacobson, 2007; Jackson i Aiken, 2006; Kartal i Altug Ozsoy, 2007; Silk i sur., 2006), on ima nekoliko nedostataka (Hewstone i Stroebe, 2001; Raczynski i DiClemente, 1999; Rice, 1998).

Model uvjerenja vezanih uz zdravlje u originalu ne ukljucuje dvije kognitivne varijable koje su u istrazivanjima prepoznate kao glavne odrednice ponasanja (Hewstone i Stroebe, 2001; Raczynski i DiClemente, 1999). To su samoefikasnost i ponasajna namjera, koje posreduju izmeðu zdravstvenih uvjerenja i zdravstvenog ponasanja. Percipirana samoefikasnost i ponasajna namjera tek su kasnije dodane u model (Norman, 1995; Raczynski i DiClemente, 1999). Samoefikasnost se odnosi na vjerovanje osobe da je sposobna napraviti neke promjene vezane uz vlastito zdravlje, dok se namjera odnosi na pojedincevu spremnost da se ponasa na odreðen nacin u bliskoj ili daljnjoj buducnosti. Na primjer, osobi koja smatra da nema kapaciteta za poduzimanjem nekoga zdravstvenog ponasanja nedostatak percipirane samoefikasnosti bit ce barijera za ukljucivanje u to ponasanje. Ponasajna se namjera u istrazivanju koje su proveli Hodgkins i Orbell (1998) pokazala kao vazan prediktor samopregleda dojki, kao i kontrole krvnog tlaka (King, 1982).

Glavni nedostatak modela uvjerenja vezanih uz zdravlje je taj sto objasnjava malu kolicinu varijance zdravstvenih ponasanja (Galvin, 2007; Harrison, Mullen i Green, 1992; Sheeran i Abraham, 1996). Osim toga, model ne sadrzi pravila koja specificiraju kombinaciju prediktora. Stoga se u vecini istrazivanja pretpostavlja aditivna kombinacija cetiriju uvjerenja. U slucaju prijetnje zdravlju aditivna kombinacija bi se odnosila na to da je prijetnja bolesti funkcija zbroja "percipirane podloznosti" i "percipirane ozbiljnosti". Meðutim, zasto bi se netko osjecao ugrozenim bolescu, bez obzira na to koliko ozbiljnom, ako je uvjeren da ne postoji ni najmanji rizik da je dobije? Drugo, model se usmjerava samo na zdravstvena uvjerenja. Ipak, mnoga su zdravstvena ponasanja popularna zbog razloga koji nisu povezani sa zdravljem. Na primjer, ljudi koji redovito vjezbaju mogu to ciniti zbog druzenja s drugim ljudima, prije nego da bi bili zdravi. Osim toga, njihova odluka da vjezbaju moze biti i rezultat socijalnog pritiska (npr. prijatelja ili partnera), odnosno subjektivnih normi.

Ovaj je model preteca ostalim kognitivnim modelima i ima svoju vaznost. Naime, model je specificirao kognitivne odrednice zdravstvenog ponasanja i tako stvorio osnovu za oblikovanje djelotvornih medijskih kampanja. Meðutim, najveci propust ovog modela koji se odnosi na nemogucnost odreðivanja kombinacija kognitivnih varijabli bio je prepoznat kao ozbiljan problem i osnova za razvijanje novih modela.

Teorija motivacije za zastitom

Izvornu verziju teorije motivacije za zastitom cini pokusaj da se specificira algebarski odnos izmeðu osnovnih komponenti modela uvjerenja vezanih uz zdravlje koje su se uglavnom koristile za razumijevanje utjecaja komunikacijskih poruka koje pobuðuju strah. Te se poruke sastoje od dva dijela: izazivanja straha i preporuke za ponasanjem. Izazivanje straha sadrzi informacije o nekoj zdravstvenoj opasnosti i o podloznosti bolesti odreðenih ciljnih populacija, dok preporuceno ponasanje predlaze zastitnu akciju koja smanjuje ili otklanja rizik od obolijevanja (Maddux i Roger, 1983).

Motivacija za zastitom je pobuðena kada su osobe izlozene prijetnji zdravlju. Izlozenost prijetnji zdravlju pokrece dva procesa procjene, koji potjecu iz teorije stresa i suocavanja (Lazarus i Folkman, 1984), i to procjenu prijetnje i procjenu suocavanja, koji dovode ili do adaptivnih ili do neadaptivnih odgovora (Neuwirth, Dunwood i Griffin, 2000). Motivacija za zastitom se ne moze izravno opazati, stoga je u istrazivanjima cesto ispitivana kao ponasajna namjera, koja je vazan prediktor ponasanja (Ajzen, 1988).

Znacajna prerada teorije motivacije za zastitom pretvorila ju je u opcu teoriju ponasanja pri suocavanju s potencijalnom prijetnjom (Roger, 1983).

Percepcija se prijetnje sastoji od dva cimbenika: subjektivne vjerojatnosti javljanja stetnog dogaðaja ili ranjivosti i evaluacije dogaðaja (percipirane ozbiljnosti prijeteceg dogaðaja) (Slika 2.). Odnosno, kod procjene prijetnje pojedinci vrednuju ozbiljnost prijetnje i svoju podloznost opasnosti (npr. "Ako pusim cigarete, postoji velika vjerojatnost da obolim od raka.") te ih vazu u odnosu na koristi koje bi imali od neadaptivnih reakcija (npr. "Ako pusim cigarete, necu se udebljati."). Pojedinac moze promijeniti postojece ponasanje i/ili prihvatiti novo ovisno o prirodi prijetnje (npr. "Bol u prsima zbog pusenja"), vlastitoj percepciji ranjivosti ("Postoji mogucnost da obolim od raka.") te o intrinzicnim (npr. "Osobno zadovoljstvo zbog toga sto sam uspjela prestati pusiti.") i ekstrinzicnim (npr. "Odobravanje partnera") koristima povezanim s promjenama u ponasanju (Neuwirth, Dunwood i Griffin, 2000).

Prije negoli promijeni vlastito ponasanje, pojedinac mora uvidjeti da je izlozen odreðenim rizicima te da su efekti tih rizika veci od mogucih koristi ako nastavi s postojecim nepozeljnim ponasanjem.

Kada pojedinac opazi prijetnju u situaciji u kojoj postoji strah od obolijevanja, pocinje koristiti razlicite strategije suocavanja kako bi se zastitio od postojece prijetnje. Kod procesa suocavanja "cijene" izvoðenja preporucenog adaptivnog ponasanja vazu se u odnosu na percipiranu djelotvornost preporucenih ponasanja (tj. djelotvornost ponasanja) (npr. "Bit cu nervozna ako prestanem pusiti, ali cu se bolje fizicki osjecati."), na percipiranu sposobnost da se izvede preporuceno ponasanje (tj. samoefikasnost) (npr. "Imam kapacitete da prestanem pusiti.") i na procjenu gubitaka ("cijene") povezanih s promjenom odreðenog ponasanja (npr. "Ako prestanem pusiti, udebljat cu se.") (Roger, 1983; Roger i Prentice-Dunn, 1997). Djelotvornost ponasanja i samoefikasnost povecavaju vjerojatnost promjene odreðenog ponasanja, dok procjena gubitaka, u terminima vremena i napora, pokrece resurse potrebne za promjenu ponasanja, smanjujuci vjerojatnost pojedinceva reagiranja na rizik. Odnos je izmeðu triju elemenata procesa suocavanja linearan i aditivan (Roger, 1983).

Model takoðer pretpostavlja da kombinacija navedenih cimbenika odreðuje intenzitet motivacije za zastitom. Ako bilo koji od ovih cimbenika nije prisutan, ni motivacija za zastitom nece biti potaknuta.

U svojoj reviziji Roger (1983) nije razjasnio pretpostavku o visestrukoj kombinaciji podloznosti, ozbiljnosti i efikasnosti reakcije; umjesto toga je predlozio da se cimbenici unutar danog procesa procjene kombiniraju aditivno. Do danas je odnos izmeðu razlicitih varijabli teorije motivacije za zastitom jos uvijek ostao nejasan (Hewstone i Stroebe, 2001).

Teorija motivacije za zastitom je istrazivana unutar sirokog raspona razlicitih ponasanja povezanih sa zdravljem i to, npr. smanjenjem rizika od bolesti srca (Plotnikoff i Higgingbotham, 1998), samokontrolom dojki (Ruiter, Verplanken, Kok i Werrij, 2000), smanjenjem rizika od dobivanja raka dojki (Helmes, 2002), koristenjem inzulina kod dijabeticara (Palardy, Greening, Ott, Dolderby i Atchinson, 1998), smanjenjem trgovanja drogama meðu adolescentima (Wu, Stanton, Li, Galbraith i Cole, 2005).

Mnoga su od tih istrazivanja ukljucivala i eksperimentalnu manipulaciju varijabli teorije motivacije za zastitom. Rezultati spomenutih istrazivanja pokazuju da su ponasajne namjere pozitivno povezane sa samoefikasnoscu, efikasnoscu reakcije, podloznoscu i ozbiljnoscu (Hewstone i Stroebe, 2001). Ovaj je obrazac potvrðen u metaanalizi 27 istrazivanja teorije motivacije za zastitom (Milne, Sheeran i Orbell, 2000). Namjera se pokazala kao najsnazniji prediktor zdravstvenih ponasanja. Osim namjere, samoefikasnost i podloznost su takoðer znacajni prediktori navedenih ponasanja.

Teorija motivacije za zastitom je u manjoj mjeri kritizirana za razliku od modela uvjerenja vezanih uz zdravlje. Glavne kritike usmjerene su na pretpostavku da su pojedinci racionalni procesori informacija (iako pretpostavlja da postoji element iracionalnosti u komponenti straha), ne moze se primijeniti na habitualna ponasanja (npr. cetkanje zuba) te ne ukljucuje socijalne (npr. sto drugi ljudi rade) i okolinske faktore (npr. mogucnost vjezbanja ili zdrave prehrane na poslu) koji mogu utjecati na ponasanje (Rogers i Prentice-Dunn, 1997).

Teorija razlozne akcije

Zanimanje se socijalnih psihologa, izmeðu ostalog, odnosi i na to kako i zasto stavovi utjecu na ponasanje, odnosno, kako i zasto vjerovanja ljudi mijenjaju njihovo ponasanje. Prva se istrazivanja odnosa stava i ponasanja pocinju provoditi u 19. stoljecu, a vezu se uz Charlesa Darwina (Taylor, 2001). Darwin je definirao stavove kao tjelesno izrazavanje emocija. Tridesetih godina 20. stoljeca stavovi se definiraju kao emocije i misli koje ukljucuju i ponasajnu komponentu, koja moze biti neverbalno ili verbalno iskazana. Socijalni su psiholozi tog vremena smatrali da stavovi ukljucuju ponasanje i kogniciju te da su stavovi i ponasanja pozitivno povezani. Gordon Allport (1935; prema Taylor, 2001) je smatrao da je koncept stav-ponasanje visedimenzionalan, a ne jednodimenzionalan, kao sto se do tada smatralo. Ta visedimenzionalnost ukljucuje vjerovanje o objektu stava, osjecajima vezanim uz objekt stava i ponasanjima prema objektu stava. Istrazivanja odnosa stav-ponasanje upucuje na to da stavovi nisu dobri prediktori ponasanja (npr. LaPiere, 1934; prema Ajzen i Fishbein, 2005), sto je pobudilo sumnju meðu istrazivacima o tome postoji li uopce teorija koja moze objasniti odnos izmeðu stavova i ponasanja. U tom su okruzenju Ajzen i Fishbein 1967. godine oblikovali svoju teoriju razlozne akcije, koja je 80-ih godina 20. stoljeca preraðena i prosirena (Taylor, 2001; Slika 3.).

Opcenito govoreci, ponasanje je pojedinca determinirano njegovim stavovima vezanim uz posljedice odreðenog ponasanja i misljenjem socijalne okoline pojedinca. Dakle, ponasanje neke osobe odreðuje njezina namjera da izvede odreðeno ponasanje, a namjera je odreðena stavom prema tom ponasanju i njegovim subjektivnim normama (Ajzen i Fishbein, 1980).

Pretpostavka je teorije razlozne akcije da ljudi na sistematican nacin koriste dostupne informacije te da je njihovo ponasanje racionalno. Osim toga, ljudi razmatraju posljedice vlastitog ponasanja prije nego li donesu odluku o tome hoce li se uopce ukljuciti u to ponasanje. Vrijednost je ove teorije i u tome sto se moze primijeniti na razlicita ponasanja ljudi (npr. glasovanje za odreðenoga politickog kandidata, ulazak u rizicne seksualne odnose, izostajanje s radnog mjesta i slicno) (Taylor, 2001).

Prema teoriji razlozne akcije (Ajzen i Fishbein, 1980; Ajzen i Fishbein, 2005), proksimalni je uzrok ponasanja ponasajna namjera, odnosno svjesna odluka pojedinca da se angazira u odreðenom ponasanju (npr. "Ja zaista zelim prestati pusiti."). Dvije glavne odrednice namjera jesu stavovi prema ponasanju i subjektivne norme.

Stav prema ponasanju se definira kao zbroj umnozaka ocekivanja i vrijednosti koje ljudi prikupljaju tijekom svog zivota (npr. "Moji su roditelji pusaci."), a svaki se od tih umnozaka sastoji od subjektivne vjerojatnosti (ocekivanja) da ponasanje ima odreðene posljedice pomnozene s vrijednoscu pridruzenom toj posljedici (npr. "Mislim da je pusenje stetno za moje zdravlje.").

Subjektivne su norme definirane kao zbroj umnozaka, pri cemu se svaki umnozak sastoji od uvjerenja da znacajna druga osoba (roditelji, braca/sestre, prijatelji) misli da se ponasanje treba izvesti i motivacije da se udovolji toj drugoj osobi. Odnosno, subjektivne norme ukljucuju pojedincevu percepciju o tome kako clanovi obitelji i prijatelji gledaju na posljedice odreðenog ponasanja (normativna vjerovanja) i stupanj u kojem ce pojedinac udovoljiti toj osobi (motivacija da se udovolji toj osobi) (npr. "Kladim se da i moja djevojka zeli da prestanem pusiti.").

Teorija razlozne akcije je primijenjena u predviðanju sirokog raspona ponasanja, npr. koristenja kondoma prilikom seksualnog odnosa, konzumacije cigareta, potrosackih ponasanja (npr. Albarracin, Johnson, Fishbein i Muellerleile, 2001; Guo i sur., 2007; Hansen, Jensen i Solgaard, 2004), ukljucujuci jednostavne strategije izbora u laboratorijskim igrama, zdravstvenim i potrosackim ponasanjima (Ajzen i Fishbein, 2005). Rezultati navedenih istrazivanja pokazuju da elementi teorije razlozne akcije objasnjavaju znatan dio varijance ispitanih ponasanja (u istrazivanju Hansena, Jensena, Solgarda (2004) cak i 63% varijance potrosackog ponasanja) te da su stavovi, subjektivne norme i namjera izravni prediktori ponasanja ili je odnos izmeðu stavova/normi i ponasanja posredovan ponasajnom namjerom.

Nedostatak teorije razlozne akcije jest taj sto se moze primijeniti samo na ona ponasanja koja se mogu svjesno sagledati, dok se neracionalne odluke, habitualne aktivnosti ili bilo kakva druga ponasanja koja nisu svjesno razmatrana ne mogu objasniti ovom teorijom.

Teorija planiranog ponasanja

Teorija planiranog ponasanja (Ajzen, 1991) predstavlja prosirenje teorije razlozne akcije. Naime, Ajzen je dodao jednu novu varijablu, percipiranu ponasajnu kontrolu, uz pomoc koje bi se poboljsalo predviðanje posebice za ona ponasanja nad kojima pojedinac nema potpunu voljnu kontrolu. Prema ovoj teoriji sva ponasanja nisu pod utjecajem svjesne kontrole, odnosno postoji kontinuum na kojem ponasanja variraju od onih nad kojima pojedinac ima potpunu kontrolu, do onih nad kojima nema nikakvu kontrolu (Slika 4.). Koliku ce kontrolu pojedinac imati, ovisi o nizu unutarnjih (npr. vjestine, sposobnosti, informacije koje pojedinac ima, emocije) i vanjskih cimbenika (npr. situacijski i okolinski cimbenici).

Percipirana je ponasajna kontrola definirana kao ocekivana lakoca stvarnog izvoðenja namjeravanog ponasanja (npr. "Mislim da ce mi biti jako tesko prestati pusiti cigarete."). Pojedinci nece imati snaznu namjeru ukljuciti se u odreðeno ponasanje ako procjenjuju da nemaju resurse i mogucnosti da ih izvedu, cak i kad imaju pozitivne stavove prema tom ponasanju i znaju da njihovi vazni drugi odobravaju to ponasanje. Percipirana ponasajna kontrola odreðuje ponasanje bilo neizravno (preko utjecaja na ponasajnu namjeru) ili izravno (u stupnju u kojem tocno odrazava kontrolu nad ponasanjem o kojem je rijec).

Koncepti teorije planiranog ponasanja su ispitivani u istrazivanjima razlicitih rizicnih zdravstvenih ponasanja, poput rizicnih seksualnih ponasanja (Rutter, 1989; Terry, Gallois i McCamish, 1993), rizicne voznje (Parker, Manstead i Stradling, 1995) i konzumacije cigareta kod srednjoskolaca (Guo i sur., 2007), donacije krvi (Giles i Cairns, 1995), gubitka tezine (Garcia i Mann, 2003; Nejad, Wertheim i Greenwood, 2005), koristenja zastitnih pojaseva prilikom voznje (Simsekoglu i Lajunen, 2008). Rezultati navedenih istrazivanja pokazuju da je percipirana ponasajna kontrola znacajan prediktor varijabli u modelu.

Meðutim, treba biti svjestan i problema vezanih uz operacionalizaciju i mjerenje percipirane ponasajne kontrole u razlicitim istrazivanjima (Hogg i Vaughan, 2005). Osim navedenog nedostatka vezanog uz definiranje percipirane ponasajne kontrole, postoje jos neki nedostaci teorije planiranog ponasanja.

Jedan je od njih svakako i taj da se cimbenici poput licnosti i demografskih podataka ne uzimaju u obzir. Pretpostavka da percipirana ponasajna kontrola predviða aktualnu ponasajnu kontrolu nije uvijek potvrðena. Sto je veci protok vremena izmeðu ponasajne namjere i ponasanja, manje je vjerojatno da ce se to ponasanje i javiti. Osim toga, nedostaju eksperimentalna istrazivanja teorije planiranog ponasanja, kao i objasnjenja o tome kako dolazi do promjena u ponasanju. Kao i prethodno, ova teorija ne uzima u obzir ponasanja koja su potpuno iracionalna i nelogicna.

Modeli faza

Modeli faza promjene zdravstvenog ponasanja pretpostavljaju da pojedinci prolaze kroz niz faza od donosenja odluke do akcije te da razliciti prediktori postaju vazni na razlicitim tockama prijelaza izmeðu pojedinih faza. Pretpostavlja se da razlicite faze predstavljaju razlicite obrasce ponasanja, uvjerenja i dozivljaja, a cimbenici koji dovode do prijelaza izmeðu faza variraju ovisno o tome o kojoj je fazi rijec (Hewstone i Stroebe, 2001).

U literaturi se najcesce spominju dva modela faza, i to model procesa usvajanja mjera opreza (Weinstein i Sandman, 1992) i transteorijski model promjene ponasanja (Prochaska, DiClemente i Norcross, 1992).

Model procesa usvajanja mjera opreza

Polazna je tocka ovog modela pojedinac koji je u prvoj fazi potpuno nesvjestan bilo kakve zdravstvene prijetnje (npr. "Svakodnevno pusim cigarete, ali nista mi se strasno nece dogoditi.") (Slika 5.). Pojedinac prelazi u drugu fazu kada postane svjestan odreðene zdravstvene prijetnje, ali jos uvijek nije pretjerano zbog toga zabrinut (npr. "Ponekad me zaboli u plucima i tesko disem, ali to brzo proðe."). Do pomaka u trecu fazu dolazi kada dobiva daljnje informacije koje ga upozoravaju da je rizik ozbiljan te da mu je on podlozan (npr. "Sve cesce me boli u plucima i jako kasljem sto mogu biti znakovi ozbiljne bolesti."). U ovoj fazi dolazi do razmatranja odluka: poduzeti ili ne poduzeti akciju (npr. "Da li da prestanem pusiti?"). Ako odluci ne poduzimati akciju, tada proces usvajanja mjera opreza zavrsava, barem za tu odreðenu vremensku tocku (faza cetiri). Ako je pojedinac odlucio usvojiti mjere opreza, ulazi u petu fazu (npr. "Odlucio sam prestati pusiti."). Slijedi sesta faza koja se odnosi na pokretanje akcije (npr. "Smanjio sam broj dnevno popusenih cigareta."). Faza sedam predstavlja fazu "odrzavanja", odnosno promjenu zivotnog stila te osobe (npr. "Vec mjesecima ne pusim cigarete.") (Weinstein i Sandman, 1992).

Prednost je ovog modela u tome sto se moze primijeniti na ponasanja koja se tesko mijenjaju ili kod kojih postoji otpor k promjeni (Weinstein i Sandman, 2002) te zbog toga sto objasnjava zasto i kako ljudi svjesno biraju odreðena ponasanja. Ovaj je model vazan i u intervencijskom smislu zbog pretpostavke da ce ljudi pozitivnije reagirati na intervenciju kada se ona poklapa sa stadijem u kojem se pojedinac nalazi. Nedostatak je taj sto se model ne koristi vrlo cesto i zbog toga su empirijski dokazi ograniceni na nekolicinu ponasanja. Primjenjivan je na zdravstvenim ponasanjima poput pretjeranog jedenja (Wammes, Kremers, Breedveld i Brug, 2005), konzumiranja zdrave hrane (Lechner, Brug i De Vries, 1997), intervencija s bolesnicima oboljelim od raka crijeva i njihovim obiteljima (Glanz, Steffen i Taglialatela, 2007). Rezultati istrazivanja pokazuju da model nije bio pogodan za ponasanja koja zahtijevaju postepenu promjenu, sto je jos jedan od nedostataka modela procesa usvajanja mjera opreza (Weinstein i Sandman, 2002).

Transteorijski model promjene

Transteorijski model promjene je jedan od najispitivanijih modela zdravstvenih ponasanja. Radi se o integrativnom modelu koji objasnjava i predviða kako ce i kada osoba promijeniti svoje zdravstveno ponasanje. Osoba ce sistematski mijenjati svoju spremnost za prihvacanje zdravijeg ponasanja ovisno o percepciji ravnoteze izmeðu prednosti i nedostataka koje donosi odrzavanje ponasanja te prednosti i nedostataka koje donosi promjena. Prema transteorijskom modelu promjena ponasanja je proces koji traje odreðeno vrijeme pri cemu varira stupanj motivacije pojedinca za promjenom (Prochaska i DiClemente, 1983).

Promjene zdravstvenog ponasanja ukljucuju kretanje kroz pet stadija (Slika 6.). Polazna je tocka ovog modela faza predkontemplacije, u kojoj osoba nema namjeru mijenjati svoje neadaptivno ponasanje tijekom iducih sest mjeseci.

U fazi kontemplacije pojedinci shvacaju da postoje odreðeni problemi vezani uz njihovo neadaptivno ponasanje te su ga spremni mijenjati tijekom iducih sest mjeseci (npr. "Osjecam bol u prsima zbog pusenja cigareta."). U fazi pripreme ljudi oblikuju namjeru za promjenom. Ova je faza definirana izvjestavanjem pojedinca o namjeri promjene tijekom sljedeceg mjeseca i postojanjem barem jednoga neuspjelog pokusaja tijekom protekle godine (npr. "Namjeravam prestati pusiti."). Faza akcije je operacionalizirana uspjehom promjene ponasanja koja je trajala najmanje jedan dan ili najvise sest mjeseci (npr. "Vec dva dana nisam zapalila niti jednu cigaretu."). Faza odrzavanja je posljednja faza ovog modela i odnosi se na mogucnost pojedinca da odrzi promjenu vise od sest mjeseci (npr. "Vec sest mjeseci ne pusim cigarete.") (Prochaska i DiClemente, 1983).

U svojoj je osnovi ovaj model cirkularan, a ne linearan. Cirkularan model pretpostavlja da u procesu promjene osobe prolaze kroz stadije od predkontemplacije, preko kontemplacije, pripreme, akcije do odrzavanja. U tom procesu mnoge osobe "posrcu" i vracaju se na prethodne stadije. Neke osjecaju snaznu krivnju, sram i obeshrabrenost te se vracaju u stadij predkontemplacije ili se vracaju na kontemplaciju i pocinju s planiranjem novoga pokusaja promjene nastojeci nesto nauciti iz ranijeg iskustva (Prochaska i DiClemente, 1992; Sarkin, Johnson, Prochaska i Prochaska, 2001).

Temelj svakog tretmana jest pripremiti osobu na moguce posrtaje i razraditi plan aktivnosti u slucaju da se oni dogode.

Transteorijski model promjene je provjeravan na brojnim zdravstvenim ponasanjima poput pretilosti (Pokrajac-Bulian, Tkalcic, Guina i Stimac, 2005), u odnosu izmeðu depresije i prestanka pusenja (Tsoh i Hall, 2004), tjelovjezbi, odlasku na mamografiju, konzumaciji alkohola i droga, izlaganju suncu (Raczynski i DiClemente, 1999) te na nekim potrosackim ponasanjima (Xiao i sur., 2004). Rezultati navedenih istrazivanja upucuju na zakljucak da je transteorijski model primjenjiv na razlicita ponasanja i razlicite populacije sto omogucuje visok stupanj generalizacije rezultata. Ovaj nas model, koji objedinjuje razlicite teorije, usmjerava u pomaganju ljudima kroz bolje razumijevanje, predviðanje i kontrolu njihova ponasanja. Poznavanje stadija u kojemu se nalazi pojedinac pomaze u odreðivanju najpogodnijeg oblika tretmana, vodi strucnjaka u odluci vezano za prirodu i vrijeme potrebno za intervenciju te poboljsava razumijevanje motivacije za promjenom kod osoba koje se rizicno zdravstveno ponasaju.

Prednost je ovog modela ta sto omogucuje sustavnu analizu cimbenika koji utjecu na pojedince s obzirom na to kako prelaze iz jedne faze u drugu. Iz ovog se modela mogu izvuci dvije vazne stvari vezane uz intervencije. Kao prvo, uvjeravanje pojedinca da stvori namjeru za promjenu svog neadaptivnog ponasanja cesto nije dovoljno; i kao drugo, priroda argumenata se u nagovarajucoj poruci treba podudarati s fazom promjene u kojoj se pojedinac nalazi. U prilog ovim implikacijama idu rezultati istrazivanja koja ispituju vaznost razlicitih prediktorskih varijabli (npr. uvjerenja o zdravstvenim ishodima, samoefikasnost) u razlicitim fazama promjene (npr. Blalock i sur., 1996).

Nedostatak istrazivanja koja ispituju varijable modela jest da su ona uglavnom korelacijska sto onemogucuje donosenje zakljucaka o uzrocno-posljedicnim odnosima meðu ispitivanim varijablama. Spoznaja o uzrocno-posljedicnim vezama izmeðu varijabli dodatno bi pomogla u oblikovanju prevencijskih programa rizicnih ponasanja. Osim toga, u modelu nisu definirani kriticni cimbenici koji pokrecu ljude iz jednog stadija u drugi, pojedinci ne mogu prijeci iz jednog u drugi stadij a da ne proðu treci, odnosno stadij pripreme u kojem se oblikuje namjera o promijeni ponasanja. Kritika je usmjerena i na to da stadiji nisu kvalitativni, vec arbitrarne podkategorije kontinuiranih procesa (Schwarzer, 2008).

Nedostaci socijalno-kognitivnih modela i modela faza

U literaturi se navodi nekoliko nedostataka socijalno-kognitivnih modela, kako na empirijskoj, tako i na teorijskoj razini. Socijalno-kognitivni modeli bolje objasnjavaju varijancu namjere, negoli varijancu ponasanja. Osim toga, ovi modeli pretpostavljaju da se kognitivne i ponasajne promjene javljaju na linearan nacin i da su sve intervencije pogodne za sve pojedince koji se ukljucuju u rizicna ponasanja, cime se zanemaruju kvalitativne promjene koje se javljaju kod pojedinaca kroz odreðeno vrijeme. Prema ovim modelima takoðer nije vazno je li intervencija usmjerena prema mijenjanju percipirane ranjivosti, percipiranim posljedicama ponasanja ili percipiranoj samoefikasnosti te nije vazan njihov redoslijed. Pretpostavka je da se intervencije mogu i simultano provoditi. Osim navedenog, socijalno-kognitivni modeli ne ukljucuju razinu na kojoj su ciljevi prevedeni u ponasanje, a poznata je cinjenica da se ljudi ne ponasaju u skladu sa svojim namjerama (Schwarzer, 2008).

Sto se modela faza tice, i oni imaju odreðene nedostatke. Transteorijski model promjene je cesce koristen, a time je i vise kritiziran. Pretpostavka je ovog modela da postoje razliciti kvalitativni stadiji, sto nuzno ukljucuje da se ljudi ne mogu vracati u prijasnje faze i da ne mogu prijeci iz jedne u drugu fazu dok ne proðu trecu fazu. Weinstein, Rothman i Sutton (1998) smatraju da ideja o postojanju stadija moze biti cirkularna; prema ovim autorima stadiji nisu originalno kvalitativni, vec arbitrarne podkategorije kontinuiranih procesa. Pretpostavljeni vremenski okvir za razlikovanje razlicitih kvalitativnih stadija nije tocno odreðen.

Pretpostavka i socijalno-kognitivnih modela i modela faza jest da je ljudsko ponasanje u osnovi racionalno i namjerno. Ovi se modeli ne usmjeravaju na ponasanja koja su nelogicna i neracionalna. Meðutim, je li ponasanje uvijek racionalno i dovodi li uvijek ponasajna namjera i do postupaka koji su konzistentni s tom namjerom?

Model prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja

Vecina se modela koji opisuju usklaðenost stavova i ponasanja (npr. teorija razlozne akcije, teorija planiranog ponasanja, model uvjerenja vezanih uz zdravlje) temelji na pretpostavci da je odluka o tome hoce li se netko ukljuciti u odreðeno ponasanje rezultat racionalnog procesa koji je usmjeren odreðenom cilju i koji prati logicke sekvence, odnosno razmatraju se moguce opcije, evaluiraju se moguce posljedice te se donosi odluka o tome kako ce se pojedinac ponasati (Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998). Kao sto je vec navedeno, ti su se modeli pokazali dobrima u predviðanju ponasanja kao, npr. u provoðenju dijete (npr. Schifter i Ajwen, 1985), tjelovjezbe (npr. Godin, Valois i Lepage, 1993) i koristenju kondoma (npr. Fisher, Fisher i Rye, 1995). Ako pogledamo o kakvim se ponasanjima radi, vidjet cemo da su ona namjerna, planirana i logicna, odnosno cilju usmjerena (Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998).

Model prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja (Gibbons i Gerrard, 1995, 1997; Gibbons, Gerrard, Quelette i Burzette, 1998) pokusava objasniti i predvidjeti rizicna ponasanja koja nisu logicna, racionalna ili socijalno pozeljna (npr. voznja pod utjecajem alkohola /Stacy, Bentler i Flay, 1994/ ili spolni odnos bez zastite /Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998/), a koja su karakteristicnija za mlade ljude (Gibbons, Gerrard i Lane, 2001).

Kada se adolescente pita namjeravaju li se ukljuciti u rizicna ponasanja, oni uglavnom odgovaraju negativno. Moguce je da neki od njih daju lazan iskaz ili zele ostaviti dobar dojam. Meðutim, istrazivanja pokazuju da se oni ipak ukljucuju u takva ponasanja (Blanton, Gibbons, Gerard, Conger i Smith, 1997) te da ih velika vecina i ponavlja (Johnston, O`Malley i Bachman, 2000).

Za vecinu se adolescenta moze reci da nemaju namjeru ukljuciti se u odreðeno ponasanje, nego se jednostavno naðu u odreðenoj situaciji u kojoj im se pruza mogucnost da se rizicno ponasaju. Dakle, mogu se ukljuciti u takva ponasanja bez da mnogo razmisljaju ili unaprijed planiraju, sto se ne uklapa u modele donosenja odluka koji su prethodno opisani, a koji kazu da su namjere jedini moguci antecedenti ponasanja (Ingham, Woodcock i Stenner, 1992; Kippax i Crawford, 1993).

U okviru se modela prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja razlikuju dvije vrste rizicnog ponasanja: ono koje je promisljeno i ono koje to nije. Promisljeno rizicno ponasanje ukljucuje elemente prethodno opisanih teorija, odnosno adolescenti se rizicno ponasaju zbog toga sto su svjesno donijeli odluku da ce tako postupiti. Meðutim, postoji i druga vrsta rizicnog ponasanja koja je manje promisljena, a vise reaktivna i koja je predmet zanimanja ovog modela (Gibbons, Gerrard i Lane, 2001).

Model se temelji na tri hipoteze. Prva se odnosi na to da su ponasanja adolescenata povezana sa zdravstvenim rizicima voljna, ali cesto neracionalna i nenamjerna. Ta su ponasanja reakcija na rizicne okolnosti u koje adolescenti s vremena na vrijeme ulaze. Druga hipoteza kaze da su zdravstveno rizicna ponasanja za adolescente drustveni dogaðaji u koje se rijetko upustaju kada su sami (Nadler i Fisher, 1992). Treca navodi da pojedinci imaju jasne prototipove (socijalne slike) vezane uz rizicna ponasanja, a koji utjecu na njihovu odluku o ukljucivanju u navedena ponasanja (Gibbons i Gerrard, 1995; 1997; Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998). Naime, adolescenti sebe usporeðuju s prototipovima putem procesa socijalne usporedbe i sto su skloniji usporeðivati se s drugim ljudima, to je veci utjecaj prototipova na njihovo ponasanje. Prototipovi se u okviru ovog modela definiraju kao kognitivne reprezentacije tipicne osobe koja je ukljucena u neko rizicno ponasanje poput pusenja cigareta (Gibbons i Eggelstone, 1996; Gibbons, Gerrard i Lane, 2001). Vecina istrazivanja upucuje na povezanost prototipova i rizicnih ponasanja (Blanton i sur., 1997; Gibbons i Gerrard, 1995; Gibbons, Helweg-Larsen i Gerrard, 1995; Gibbons i Eggleston, 1996; Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998; Piko, Bak i Gibbons, 2007; Spijkerman, van den Eijnden i Engels, 2005; Thornton, Gibbons i Gerrard, 2002).

Drugi je centralni element modela spremnost na rizicno ponasanje, koje se definira kao otvorenost prema rizicnim situacijama, odnosno kao nedostatak razmisljanja o riziku i mogucim posljedicama rizicnog ponasanja (Gerrard, Gibbons, Benthin i Hessling, 1996; Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998). Gibbons i Gerrard (1995) te i Spijkerman, van den Eijnden, Vitale i Engels (2004) nalaze da je utjecaj socijalnih prototipova na rizicno ponasanje velikim dijelom posredovan upravo spremnoscu na rizicna ponasanja.

Uz prototipove i spremnost na rizicna ponasanja u model su jos ukljuceni: iskustvo ukljucivanja u rizicna zdravstvena ponasanja u proslosti, stavovi, subjektivne norme, ponasajna namjera i socijalna usporedba.

Pretpostavka je ovog modela da su adolescenti uglavnom ambivalentni prema rizicnim ponasanjima; ona su za njih primamljiva i uzbudljiva, s jedne strane, ali i zastrasujuca, s druge, i to zbog mogucih rizika. Postoje razlike meðu adolescentima u percepciji osobne ranjivosti na moguce negativne posljedice rizicnih ponasanja. Odnosno, neki adolescenti sebe smatraju neranjivima, a drugi ranjivima na moguce negativne posljedice rizicnih ponasanja. Upravo zbog tih razloga stavovi su u ovom modelu operacionalizirani kao percipirana osobna ranjivost na moguce negativne posljedice rizicnih ponasanja (Gibbons, Gerrard i Lane, 2001).

Istrazivanja (npr. Gerrard i sur., 1996) pokazuju da su pojedinci najcesce svjesni mogucih negativnih posljedica rizicnih ponasanja, ali da ih to ne sprecava da se ukljuce u takva ponasanja (npr. "Znam da je pusenje povezano s obolijevanjem od raka pluca, ali ja pusim."). Neka je moguca objasnjenja ponudio Festinger davnih pedesetih godina 20. stoljeca govoreci o kognitivnoj disonanci. Novija istrazivanja upucuju na razloge slicne Festingerovima zbog cega ljudi nastavljaju s rizicnim ponasanjima unatoc tome sto znaju kakve su moguce negativne posljedice takvih ponasanja. Kao prvo, pojedinci sebe uvjeravaju da se i drugi ljudi rizicno ponasaju, i kao drugo, izbjegavaju razmisljati o rizicima povezanim s takvim ponasanjem (Gerrard i sur., 1996).

Subjektivne se norme odnose na percepciju da se osobe bliske adolescentima rizicno ponasaju i na to odobravaju li te osobe takvo rizicno ponasanje. Obicno se adolescenti poistovjecuju s dva najutjecajnija izvora socijalnog utjecaja: s roditeljima i vrsnjacima (npr. "Moji prijatelji odobravaju sto pusim."). Tako na primjer Blanton i sur. (1997) nalaze da konzumacija alkohola od strane roditelja posredno djeluje na razvoj pozitivnijih prototipova osobe koja konzumira alkohol kod adolescenata, odnosno veca konzumacija alkohola od strane roditelja pozitivno je povezana sa spremnoscu adolescenata da se druze s vrsnjacima koji konzumiraju alkohol te da ukljucivanje u takve grupe dovodi do razvoja pozitivnih prototipova vrsnjaka koji koristi alkohol.

Ponasajna je namjera za razliku od spremnosti na rizicno ponasanje vise kognitivna varijabla, a odnosi se na razmatranje i procjenu mogucih posljedica odreðenog ponasanja i donosenje odluke kako ce osoba postupati (Sheppard, Hartwick i Warshaw, 1988). Dvije su osnovne razlike izmeðu ponasajne namjere i spremnosti na rizicna ponasanja. Prva se razlika odnosi na razlicitu kolicinu namjere za rizicnim ponasanjima koju ukljucuju ta dva konstrukta, dok se druga razlika odnosi na razlicitu atribuciju odgovornosti, pri cemu spremnost ukljucuje manje internalnih atribucija, za razliku od namjere (Pomery i sur., 2005). Longitudinalna istrazivanja pokazuju da se spremnost javlja prije ponasajne namjere (Gibbons i sur., 2004).

Istrazivanja pokazuju da socijalna usporedba ima vaznu ulogu u odluci adolescenata hoce li se ili nece rizicno ponasati (Spijkerman, van den Eijnden i Engels, 2005). Naime, prema modelu procjene su prototipova povezane s rizicnim ponasanjem, a posrednik je u tom odnosu upravo proces socijalne usporedbe (Gibbons, Gerrard i Lane, 2001; Slika 7.).

Model je ispitivan na razlicitim rizicnim ponasanjima poput nezasticenog seksualnoga iskustva, rizicne voznje, pusenja cigareta, konzumacije alkohola i droga, voznje pod utjecajem alkohola (npr. Gibbons i Gerrard, 1995; Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998; Kalebic Maglica, 2009; Litchfield i White, 2006; Quellette, Gerrard, Gibbons i Reis-Bergan, 1999), meðutim, on ima i odreðene nedostatke.

Iako teorijski postoje razlike u definiciji spremnosti i namjere za rizicnim ponasanjima, nalazi razlicitih istrazivanja pokazuju da se ti konstrukti u velikoj mjeri preklapaju (Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998; Kalebic Maglica, 2009). Takoðer, Litchfield i White (2006) smatraju da je spremnost hipotetski konstrukt zbog nacina na koji se ispituje. Naime, spremnost se ispituje tako da se adolescentima opise situacija u kojoj postoji mogucnost rizicnog ponasanja i potom ih se pita koliko su spremni postupati na odreðen nacin u toj situaciji, pri cemu ponasanje varira s obzirom na stupanj rizika. Sudionicima se naglasava da ne mora postojati mogucnost da se ikada naðu u takvoj situaciji cime im se odvraca paznja od misli prema sebi i usmjerava ih se prema kontekstu (Gibbons, Gerrard, Blanton i Russell, 1998) cime se smanjuje njihova osobna odgovornost za ponasanja.

Osim toga, u razlicitim se istrazivanjima dobiva razliciti broj dimenzija na upitniku prototipova (npr. Skalle i Rise, 2006) sto otezava usporedbu dobivenih rezultata. Takoðer, adolescentima je vrlo tesko procijeniti tipicnog vrsnjaka koji se rizicno ponasa i cesto opisuju neke poznate osobe sto ne mora odgovarati slici tipicnog vrsnjaka, nego taj opis vise odgovara specificnim primjerima (engl. exemplar), kod kojih pojedinci pamte specificne karakteristike primjera koji su zaista i susreli (Fiske i Taylor, 1991).

Rezultati brojnih istrazivanja upucuju na vaznost modela prototipova/spremnosti na rizicna ponasanja u poticanju istrazivanja i sistematizaciji rezultata istrazivanja, ali je to ujedno i model koji je nemoguce testirati u cjelini zbog velikog broja varijabli i slozenih odnosa meðu njima.

Meðutim, ono sto treba istaknuti kao prednost ovog modela u odnosu na prethodno navedene modele je pretpostavka da rizicna ponasanja nisu uvijek planirana i racionalna, vec da postoji jedna nenamjerna komponenta koja je ukljucena u donosenje odluke o ukljucivanju u rizicna ponasanja (Gibbons, Gerrard i Lane, 2001). Odnosno, da je situacija ta koja moze potaknuti pojedinca da se rizicno ponasa.

ZAKLJUCAK

Na temelju pregleda literature moze se zakljuciti da postoji velik broj modela koji pokusavaju predvidjeti i objasniti zdravstvena ponasanja. Pretpostavka od koje krecu skoro svi opisani modeli jest da je ljudsko ponasanje racionalno i namjerno, ali koncepti su u razlicitim teorijama razlicito organizirani (npr. prema transteorijskom modelu ljudi prolaze kroz odreðene faze u promjeni svog ponasanja, dok toga nema kod teorije razlozne akcije ili modela uvjerenja vezanih uz zdravlje). Model prototipova/spremnosti na razicna ponasanja je ponesto drugaciji jer pretpostavlja da se ljudi, pogotovo adolescenti, ukljucuju u rizicna ponasanja bez da to planiraju ili namjeravaju, odnosno socijalna situacija je ta koja ih moze navesti da se rizicno ponasaju. Koji ce od navedenih modela ili odreðene varijable iz modela istrazivaci ukljuciti u svoja istrazivanja je stvar procjene istrazivaca, no pritom svakako valja voditi racuna o prednostima i nedostacima modela.

Sidebar

Theoretical Approaches in the Study of Risky Health Behavior

Abstract

This paper is a summary of relevant theoretical approaches and research that appear in the examination of risky health behaviors. In this paper two major approaches are presented. The first one examines the relationship of personality traits and risky health behaviors, and the other one examines the mechanisms and processes underlying risky health behaviors. In the second approach two groups of models are presented; social cognition models (social cognitive theory, health belief model, protection motivation theory, theory of reasoned action, theory of planned behavior) and two stage models (a model of the precaution adoption process and transteoretical model). Additionally, The prototype/willingness model of risky health behavior is described. It represents a novelty compared to the previously mentioned models as it indicates the importance of social situations that may encourage an individual to risky acts.

Primljeno: 09.11.2009.

References

LITERATURA

Ahmad, F., Cameron J.I. i Stewart D.E. (2005). A tailored intervention to promote breast cancer screening among South Asian immigrant women. Social Science and Medicine, 60, 575-586.

Ajzen, I. (1988). Attitudes, personality and behaviour. Milton Keynes: Open University Press.

Ajzen, I. (1991). The theory of planned behavior. Organisational Behavior and Human Decision Processes, 50, 179-211.

Ajzen, I. i Fishbein, M. (1980). Understanding attitudes and predicting social behavior. New York: Prentice Hall, Inc.

Ajzen, I. i Fishbein, M. (2005). The influence of attitudes on behavior. U: D. Allbarracin, B. T. Johnson i M.P. Zanna (Ur.), Handbook of attitudes (str. 173-222). London: Lawrence Erlbaum Associates.

Albarracin, D., Johnson, B.T., Fishbein, M. i Muellerleile, P.A. (2001). Theories of reasoned action and planned behavior as models of condom use: A meta-analysis. Psychological Bulletin, 127, 142-161.

Arai, Y., Hosokawa, T., Fukao, A., Izumi, Y. i Hisamichi, S. (1997). Smoking behaviour and personality: A population-based study in Japan. Addiction, 92, 1023-1033.

Bandura, A. (1986). Social fundations of thought and action. A social cognitive theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.

Bandura, A. (1992). Self-efficacy mechanism in psychobiologic functioning. U: R. Schwarzer (Ur.), Self-efficacy: Thought control of action (str. 355-394). Washington, DC: Hemisphere.

Bandura, A. (1997). Self-efficiacy. The excerciseof control. New York: W. H. Freeman.

Berman, E.S. (2006). The relationship between eating self-efficacy and eating disorder symptoms in a non-clinical sample. Eating Behavior, 7, 79-90.

Bermudez, J. (1999). Personality and health-protective behaviour. European Journal of Personality, 13, 83-103.

Blalock, S., DeVellis, R.F., Giorgino, K.B., Gold, D.T., Dooley, M.A., Anderson, J.J.B. i Smith, S.L. (1996). Osteoporosis prevention in premenopausal women: Using a stage model approach to examine the predictors of behavior. Health Psychology, 15, 84-93.

Blanton, H., Gibbons, F.X., Gerrard, M., Conger, K.J. i Smith, G.E. (1997). The role of family and peers in the development of prototypes associated with substance use. Journal of Family Psychology, 11, 271-288.

Donohew, L., Zimmerman, R., Cupp, P.S., Novak, S., Colon, S. i Abell, R. (2000). Sensation seeking, impulsive decision-making, and risky sex: Implications for risk-taking and design of interventions. Personality and Individual Differences, 28, 1079-1091.

Elliott, J.O., Seals, B.F. i Jacobson, M.P. (2007). Use of the Precaution adoption process model to examine predictors of osteoprotective behavior in epilepsy. Seizure, 17, 22-32.

Fisher, W.A., Fisher, J.D. i Rye, B.J. (1995). Understanding and promoting AIDS-preventive behavior: Insight from the theory of reasoned action. Health Psychology, 14, 255-264.

Fiske, S.T. i Taylor, S.E. (1991). Social cognition. New York: McGraw-Hill, Inc.

Frosch, Z.A.K., Dierker, L.C., Rose, J.C. i Waldinger, R.J. (2009). Smoking trajectories, health, and mortality across the adult lifespan. Addictive Behaviors, 34, 701-704.

Galvin, K.T. (2007). A critical review of the health belief model in relation to cigarette smoking behaviour. Journal of Clinical Nursing, 1, 13-18.

Garcia, K. i Mann, T. (2003). From "I wish" to "I will": Social-cognitive predictors of behavioral intentions. Journal of Health Psychology, 8, 347-360.

Gerrard, M., Gibbons, F.X., Benthin, A.C. i Hessling, R.M. (1996). The reciprocal nature of risk behaviors and cognitions: What you think shapes you do and vice versa. Health Psychology, 15, 344-354.

Gibbons, F.X. i Eggelstone, T.J. (1996). Smoker networks and the "typical smoker": A prospective analysis of smoking cessation. Health Psychology, 15, 469-476.

Gibbons, F.X. i Gerrard, M. (1995). Predicting young adults` health risk behavior. Journal of Personality and Social Psychology, 69, 505-517.

Gibbons, F.X. i Gerrard, M. (1997). Health images and their effects on health behavior. U: B.P. Buunk i F.X. Gibbons (Ur.), Health, coping and well-being: Perspectives from social comparison theory (str. 63-94). New York: Lawrence Erlbaum Associates.

Gibbons, F.X., Gerrard, M., Blanton, H. i Russell, D.W. (1998). Reasoned action and social reaction: Willingness and intention as independent predictors of health risk. Journal of Personality and Social Psychology, 74, 1164-1180.

Gibbons, F.X., Gerrard, M. i Lane, D.J. (2001). A social reaction model of adolescent health risk. U: J. Suls i K.A. Wallston (Ur.), Social psychological fundations of health and illness (str. 107-136). Malden: Blackwell Publishing.

Gibbons, F.X., Gerrard, M. i McCoy, S.B. (1995). Prototype perception predicts (lack of) pregnancy prevention. Personality and Social Psychology Bulletin, 21, 85-93.

Gibbons, F.X., Gerrard, M., Quelette, J.A. i Burzette, R. (1998). Cognitive antecedents to adolescent health risk: Discriminating between behavioral intention and behavioral willingness. Psychology and Health, 13, 319-339.

Gibbons, F.X., Gerrard, M., Vande Lune, L.S., Willis, T.A., Brody, G. i Conger, R.D. (2004). Context and cognitions: Environmental risk, social influence and adolescent supstant use. Personality and Social Psychology Bulletin, 30, 1048-1061.

Gibbons, F.X., Helweg-Larsen, M. i Gerrard, M. (1995). Prevalence estimates and adolescent risk behavior: Cross-cultural differences in social influence. Journal of Applied Psychology, 80, 107-121.

Giles, M. i Cairns, E. (1995). Blood donation and Ajzen`s theory of planned behavior: An examination of perceived behavioral control. British Journal of Social Psychology, 34, 173-188.

Glanz, K., Steffen, A.D. i Taglialatela, L.A. (2007). Effects of colon cancer risk counseling for first-degree relatives. Cancer Epidemiological Biomarkers, 16, 1485-1491.

Godin, G., Valois, P. i Lepage, L. (1993). The pattern of influence of perceived behavioral control upon exercising behavior: An applications of Ajzen`s theory of planned behavior. Journal of Behavioral Medicine, 16, 81-102.

Grau, E. i Ortet, G. (1999). Personality traits and alcohol consumption in a sample of non-alcoholic women. Personality and Individual Differences, 27, 1057-1066.

Guo, Q., Anderson Johnson, C., Unger, J.B., Lee, L., Xie, B., Chou, C.P. i sur. (2007). Utility of the theory of reasoned action and theory of planned behavior for predicting Chinese adolescent smoking. Addictive Behaviors, 32, 1066-1081.

Gwaltney, C.J., Metrik, J., Kahler, C.W. i Shiffman, S. (2009). Self-efficacy and smoking cessation: A meta-analysis. Psychological Addiction Behavior, 23, 56-66.

Hansen, T., Jensen, J. i Solgaard, H.S. (2004), Predicting online grocery buying intention: A comparison of the theory of reasoned action and the theory of planned behavior. International Journal of Information Management, 24, 539-550.

Harrison, J.A., Mullen, P.D. i Green, L.W. (1992). A meta-analysis of studies of the health belief model with adults. Health Education Research, 7, 107-116.

Helmes, A.W. (2002). Application of the protection motivation theory to genetic testing for breast cancer risk. Preventive Medicine, 35, 453-462.

Hewstone, M. i Stroebe, W. (2001). Uvod u socijalnu psihologiju: Europske perspektive. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Hodgkins, S. i Orbell, S. (1998). Can protection motivation theory predict behaviour? A longitudinal study of exploring the role of previous behaviour. Psychology and Health, 13, 237- 250.

Hogg, M.A. i Vaughan, G.M. (2005). Social psychology. Harlow: Prentice Hall.

Holahan, C.K. i Holahan, C.J. (1987). Self-efficacy, social support, and depression in aging: A longitudinal analysis. Journal of Gerontology, 42(1), 65-68.

Holman, H. i Lorig, K. (1992). Perceived self-efficacy in self-management of chronic disease. U: R. Schwarzer (Ur.), Self-efficacy: Thought control of action (str. 305-323). Washington: Hemisphere.

Ingham, R., Woodcock, A. i Stenner, K. (1992). The limitations of rational decision-making model as applied to young people`s sexual behavior. U: P. Aggleton, P. Davies i G. Hart (Ur.), AIDS: Rights, risk and reason (str. 163-173). London: The Falmer Press.

Jackson, K.M. i Aiken, L.S. (2006). Evaluation of a multicomponent appearance-based sun-protective intervention for young women: Uncovering the mechanisms of program efficacy. Health Psychology, 25, 34-46.

John, O.P., Caspi, A., Robins, R.W., Moffitt, T.E. i Stouthamer-Loeber, M. (1994). The "Little Five": Exploring the nomological network of the Five-Factor model of personality in adolescent boys. Child Development, 65, 160-178.

John, O.P. i Srivastava, S. (1999). The big five trait taxonomy: History, measurement and theoretical perspectives. U: L.A. Perwin i O.P. John (Ur.), Handbook of personality (str. 102-138). New York: The Guilford Press.

Johnston, L.D., O`Malley, P.M. i Bachman, J.G. (2000). Monitoring the future national survey results on adolescent drug use: Overview of key findings, 1999. Rockville: National institute on drug use.

Kalebic Maglica, B. (2009). Cimbenici rizicnog zdravstvenog ponasanja adolescenata. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet. Sveuciliste u Zagrebu, Zagreb.

Kartal, A. i Altug Ozsoy, S. (2007). Validity and reliability study of Turkish version of Health belief model scale in diabetic patiens. International Journal of Nursing Studies, 44, 1447-1458.

Kavanagh, D.J. (1992). Recent development in expressed emotion and schizophrenia. British Journal of Psychiatry, 160, 601-620.

Kawakami, N., Takai, A., Takatsuka, N. i Shimizu, H. (2000). Eysenck` personality and tobacco/nicotine dependence in male ever-smokers in Japan. Addictive Behaviors, 25, 585-591.

King, J. (1982). The impact of patiens` perceptions of high blood pressure on attendance at screening. Social Science and Medicine, 16, 1079-1091.

Kippax, S. i Crawford, J. (1993). Flaws in the theory of reasoned action. U: D.J. Terry, C. Gallois i M. McCamish (Ur.), The theory of reasoned action: Its application to AIDS-preventive behavior (str. 253-269). Oxford: Pergamon Press.

Kohler, C.L., Grimley, D. i Reynolds, K. (1999). Theoretical approaches guiding the development and implementation of health promotion programs. U: J.M. Raczynski i R.J. DiClemente (Ur.), Handbook of health promotion and disease prevention (str. 23-50). New York: Kluwer Press.

Lazarus, R.S. i Folkman, S. (1984). Stress, appraisal and coping. New York: Springer Publishing Company.

Lechner, L., Brug, J. i De Vries, H. (1997). Misconceptions of fruit and vegetable consumption. Journal of Nutrition Education, 29, 313-320.

Levy, D.T., Bales, S., Lam, N.T. i Nikolayev, L. (2006). The role of public policies in educing smoking and deaths caused by smoking in Vietnam: Results from the Vietnam tobacco policy simulation model. Social Science and Medicine, 62, 1819-1830.

Linde, J.A., Rothman, A.J., Baldwin, A.S. i Jeffery, R.W. (2006). The impact of self-efficacy on behavior change and weight change among overweight participants in a weight loss trial. Health Psychology, 25, 282-291.

Litchfield, R. i White, K.M. (2006). Young adults` willingness and intention to use amphetamines: An application of the theory of reasoned action. E-Journal of Applied Psychology: Clinical and Social Issues, 2, 45-51.

Maddux, J.E. (1993). Social cognitive models of health and exercise behavior: An introduction and review of conceptual issues. Journal of Applied Sport Psychology, 5(2), 116-140.

Maddux, J.E. i Roger, R.W. (1983). Protection motivation and self-efficacy: A revised theory of fear appeals and attitude change. Journal of Experience and Social Psychology, 19, 469-479.

Markey, C.N. (2002). A longitudional examination of personality and pubertal development as predictors of girl`s psychological and behavioral health. Unpublished doctoral dissertation. University of California, Riverside.

Markey, C.N., Ericksen, A.J., Markey, P.M. i Tinsley, B.J. (2001). Personality and family determinants of preadolescents` participation in health-compromising and health promoting behaviors. Adolescent anf Family Health, 2, 83-90.

Markey, C.N., Markey, P.M., Ericksen, A.J. i Tinsley, B.J. (2006). Children`s behavioral patterns, the Five-Factor model of personality and risk behaviors. Personality and Individual Differences, 41, 1503-1513.

Markey, C.N., Markey, P.M. i Tinsley, B.J. (2003). Personality, puberty and preadolescent girls` risky behaviors: Examining the predictive value of the five-factor model of personality. Journal of Research in Personality, 37, 405-419.

Martin, E.D. i Sher, K.J. (1994). Family history of alcoholism, alcohol use disorders and the five-factor model of personality. Journal of Studies on Alcohol, 55, 81-90.

Martinez, E., Tatum, K.L., Glass, M., Bernath, A., Ferris, D., Reynolds, P. i Schnoll, R.A. (2010). Correlates of smoking cessation self-efficacy in a community sample of smokers. Addiction Behavior, 35(2), 175-178.

Martsh, C.T. i Miller, W.R. (1997). Extraversion predicts heavy drinking in college students. Personality and Individual Differences, 23, 153-155.

McCrae, R.R. i Costa, P.T. (1999). A Five-factor theory of personality. U: L.A. Pervin i O.P. John (Ur.), Handbook of personality (str. 139-153). New York: The Guilford Press.

Milne, S., Sheeran, P. i Orbell, S. (2000). Prediction and intervention in health-related behavior: A meta-analytic review of protection motivation theory. Journal of Applied Social Psychology, 30, 106-143.

Mitte, K. (2007). Anxiety and risky decision-making: The role of subjective probability and subjective costs of negative events. Personality and Individual Differences, 43, 243-253.

Mullen, P.D., Hersey, J.C. i Iverson, D.C. (1987). Health behaviour models compared. Social Science and Medicine, 24, 973-981.

Nadler, A. i Fisher, J.D. (1992). Volitional personal change interpersonal environment. U: Y. Klar, J. Fisher, J. Chinsky i A. Nadler (Ur.), Initiating self changes: Social psychological and clinical perspective (str. 213-230). New York: Springer-Verlag.

Nejad, L.M., Wertheim, E.H. i Greenwood, K.M. (2005). Comparison of the health belief model and the theory of planned behaviour in the prediction of dieting and fasting behavior. E-Journal of Applied Psychology: Social Section, 1, 63-74.

Neuwirth, K., Dunwood, S. i Griffin, R.J. (2000). Protection motivation and risk communication. Risk Analysis, 20, 721-734.

Norman, P. (1995). Applying the health belief model to the prediction of attendance at health checks in general practice. British Journal of Clinical Psychology, 34, 461-470.

Palardy, N., Greening, L., Ott, J., Dolderby, A. i Atchinson, J. (1998). Adolescents` health attitudes and adherence to treatment for insulin dependent diabetes mellitus. Developmental and Behavioral Pediatrics, 19, 31-37.

Parker, D., Manstead, A.S. i Stradling, S.G. (1995). Extending the theory of planned behaviour: The role of personal norm. British Journal of Social Psychology, 42, 127-137.

Piko, B.F., Bak, J. i Gibbons, F.X. (2007). Prototype perception and smoking: Are negative or positive social images more important in a adolescence? Addictive Behaviors, 32, 1728-1732.

Plotnikoff, R.C. i Higgingbotham, N. (1998). Protection motivation theory and the prediction of exercise and low-fat diet behaviors among Australian cardiac patiens. Psychology and Health, 13, 411-429.

Pokrajac-Bulian, A., Tkalcic, M., Guina, T. i Stimac, D. (2005). Primjena transteorijskog modela u ispitivanju procesa promjene u pretilih osoba. Psihologijske teme, 14, 29-40.

Pomery, E.A., Gibbons, F.X., Gerrard, M., Cleveland, M.J., Brody, G.H. i Willis, T.A. (2005). Families and risk: Prospective analysis of familial and social influences on adolescent substance use. Journal of Family Psychology, 19, 560-570.

Prochaska, J.O. i DiClemente, C.C. (1983). Stages and processes of self changes of smoking: Toward an interesting model of change. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 51, 390-395.

Prochaska, J.O. i DiClemente, C.C. (1992). The transtheoretical model of change. U: J.C. Norcross i M.R. Goldfried (Ur.), Handbook of psychotherapy integration. New York: Basic Books.

Prochaska, J.O., DiClemente, C.C. i Norcross, J.C. (1992). In search how people change: Applications to addictive behaviors. American Psychologist, 47, 1102-1114.

Quellette, J.A., Gerrard, M. Gibbons, F.X. i Reis-Bergan, M. (1999). Parents, peers and prototypes: Antecedents of adolescent alcohol expectancies, alcohol consumption and alcohol-related life problems. Psychology of Addictive Behavior, 13, 187-197.

Raczynski, J.M. i DiClemente, R.J. (1999). Handbook of health promotion and disease prevention. New York: Springer.

Rice, P.L. (1998). Health psychology. Pacific Grove, CA: Brooks/Cole Publishing Company.

Roger, R.W. (1983). Cognitive and psychological process in fear appeals and attitude change: A revised theory of protection motivation. U: J. Cacioppo i R. Petty (Ur.), Social psychophysiology (str. 153-176). New York: Guilford Press.

Roger, R.W. i Prentice-Dunn, S. (1997). Protection motivation theory. U: D.S. Gochman (Ur.), Handbook of health behavior research (str. 113-132). New York: Plenum.

Ruiter, R.A.C., Verplanken, B., Kok, G. i Werrij, M.Q. (2000). The role of coping appraisal in reactions to fear appeals: Do we need threat information? Journal of Health Psychology, 8, 465-474.

Rutter, M. (1989). Isle of wight revisited: Twenty-five years of child psychiatric epidemiology. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 28, 633-653.

Sarkin, J.A., Johnson, S.S., Prochaska, J.O. i Prochaska, J.M. (2001). Applaying the transtheoretical model to regular moderate exercise in an overweight population: Validation of stages of change measure. Preventive Medicine, 33, 462-469.

Schifter, D.E. i Ajwn, I. (1985). Intention, perceived control, and weight loss: An application of the theory of planned behavior. Journal of Personality and Social Psychology, 49, 843-851.

Schwarzer, R. (2008). Modeling health behavior change: How to predict and modify the adoption and maintenance of health behaviors. Applied Psychology, 57, 1-29.

Sheeran, P. i Abraham, C. (1996). The health belief model. U: M. Conner i P. Norman (Ur.), Predicting health behavior (str. 23-62). Buckingham: Open University Press.

Sheppard, B.H., Hartwick, J. i Warshaw, P.R. (1988). The theory of reasoned action: A meta analysis of past research with recommendations for modifications and future research. Journal of Consumer Research, 15, 325-343.

Sigurdsson, J.F. i Gudjonsson, G.H. (1996). Psychological characteristics of juvenile alcohol and drug users. Journal of Adolescence, 19, 121-126.

Silk, K.J., Bigbsy, E., Volkman, J., Kingsley, C., Atkin, C., Ferrara, M. i Goins, L. (2006). Formative research on adolescent and adult perceptions of risk factors for breast cancer. Social Science and Medicine, 63, 3124-3136.

Simsekoglu, O. i Lajunen, T. (2008). Why Turks do not use seat belts? An interview study. Accident Analysis and Prevention, 40, 470-478.

Skalle, S. i Rise, J. (2006). The relationship between smoker and nonsmoker prototypes and smoking status among 14 year old Norwegians. Addictive Behaviors, 31, 57-68.

Smith, T.W. i Williams, P.G. (1992). Personality and health: Advantages and disandvatages of the 5-factor model. Journal of Personality, 60, 395-423.

Spijkerman, R., van den Eijnden, R.J.J.M. i Engels, R.C.M.E. (2005). Self-comparison processes, prototypes and smoking onset among early adolescents. Preventive Medicine, 40, 785-794.

Spijkerman, R., van den Eijnden, R.J.J.M., Vitale, S. i Engels, R.C.M.E. (2004). Explaining adolescents` smoking and drinking behavior: The concept of smoker and drinker prototypes in relation to variables of the theory of planned behavior. Addictive Behavior, 29, 1615-1622.

Stacy, A.W., Bentler, P. i Flay, B.R. (1994). Attitudes and health behavior in diverse populations: Drunk driving, alcohol use, binge eating marijuana use and cigarette use. Health Psychology, 13, 73-85.

Stanhope, M. i Lancester, J. (2000). Community public health nursing. St. Louis: Mosby.

Taylor, B. (2001). Theory of reasoned action. Preuzeto svibanj, 2007. s www.ciadvertising.org/student_account/fall_01/adv382j/brent/yes.html.

Terry, D.J. (1994). Determinants of coping: The role of stable and situational factors. Journal of Personality and Social Psychology, 66, 895-910.

Terry, D.J., Gallois, C. i McCamish, M. (1993). The theory of reasoned action and health care behavior. U: D. Terry, C. Gallois i M. McCamish (Ur.), The theory of reasoned action: Its application to AIDS-preventive behavior (str. 1-27). Oxford: Pergamon Press.

Thornton, B., Gibbons, F.X. i Gerrard, M. (2002). Risk perception and prototype perception: Independent processes predicting risk behavior. Personality and Social Psychology Bulletin, 28, 986-999.

Trobst, K.K., Herbst, J.H., Masters, H.K.L. i Costa, P.T. (2002). Personality pathways to unsafe sex: Personality, condom use and HIV risk behaviors. Journal of Research in Personality, 36, 117-133.

Tsoh, J.Y. i Hall, S.M. (2004). Depression and smoking: From the transtheoretical model of change perspective. Addictive Behaviors, 29, 801-805.

van der Pligt, J. (1996). Risk perception and self-protective behavior. European Psychologist, 1, 34-43.

Veselska, S., Madarasova Geckova, S., Orosova, O., Gajdosova, B., van Dijk, J.P. i Reijneveld, S.A. (2009). Self-esteem and resilience: The connection with risky behavior among adolescents. Addictive Behaviors, 34, 287-229.

Voigt, D.V., Dillard, J.P., Braddock, K.H., Anderson, J.W., Sopory, P. i Stephenson, M.T. (2009). Carver and White's (1994) BIS/BAS scales and their relationship to risky health behaviours. Personality and Individual Differences, 47, 89-93.

Vollrath, M., Knoch, D. i Cassano, L. (1999). Personality, risky health behaviour and perceived susceptibility to health risks. European Journal of Personality, 13, 39-50.

Vollrath, M. i Torgersen, S. (2002). Who takes health risks? A probe into eight personality types. Personality and Individual Differences, 32, 1185-1197.

Wallston, K.A. (1994). Cautious optimism versus cockeyed optimism. Psychology and Health, 9, 201-303.

Wammes, B., Kremers, S., Breedveld, B. i Brug, J. (2005). Correlates of motivation to prevent weight gain: A cross sectional survey. International Journal of Behavioral Nutrition and Physical Activity, 2, 1-8.

Weinstein, N.D., Rothman, A.J. i Sutton, S.R. (1998). Stage theories of health behavior: Conceptual and methodological issues. Health Psychology, 17, 290-299.

Weinstein, N.D. i Sandman, P.M. (1992). A model of the precaution adoption process: Evidence from home radon testing. Health Psychology, 10, 25-33.

Weinstein, N.D. i Sandman, P.M. (2002). The precaution adoption process model and its application. U: R.J. DiClemente, R.A. Crosby i M.C. Kegler (Ur.), Emerging theories in health promotion practice and research. Strategies for improving public health (str. 16-39). San Francisco: Jossy-Bass.

Wu, Y., Stanton, B.F., Li, X., Galbraith, J. i Cole, M.L. (2005). Protection motivation theory and adolescent drug trafficking: Relationship between health motivation and longitudinal risk involvment. Journal of Pediatric Psychology, 30, 127-137.

Wulfert, E. i Wan, C.K. (1993). Condom use: A self-efficacy model. Health Psychology, 12, 346-353.

Xiao, J.J., Newman, B.M., Prochaska, J.M., Leon, B., Bassett, R.L. i Johnson, J.L. (2004). Applaying the transtheoretical model of change to consumer debt behavior. Financial Counseling and Planning, 15, 1-12.