APSTRAKT: Primenjujuci etnosimbolisticki pristup u proucavanju oblikovanja premoderne etnicke zajednice, clanak se bavi sociolosko-istorijskom analizom uloge najznacajnijih svetackih, mucenickih i herojskih figura srpske narodne epike u razvoju srpske etnicke vezanosti do XIX stoleca. Ovi simbolicki sadrzaji posmatrani su kroz prizmu teorijskog koncepta etnoistorije, odnosno kao deo slozene etnicke pripovesti koja u sebi sazima razlicite udele mitova i istorijskih secanja pripadnika jedne etnije. Posebna paznja je posvecena objasnjenju drustvenih uslova koji su, u istorijskoj perspektivi, odredivali karakter kolektivnog pamcenja premodernih Srba. Nalazi istrazivanja su pokazali da su epski likovi Nemanjica, kneza Lazara i Milosa Obilica, Marka Kraljevica, kao i junaka pesama o srpskim borbama protiv Osmanskog carstva pocetkom XIX veka, nastali kao rezultat razlicitih grupnih interesa i potreba iniciranih politickim, kulturnim i ekonomskim odlikama epoha u kojima je poezija stvarana. Na tom tragu, narocito je istaknuta istorijska uloga srpske crkve, kao i uticaj visevekovne konfesionalno-staleske podredenosti clanova srpske etnicke zajednice u periodu osmanske vladavine. Rezultati analize takode navode na zakljucak da izgradnja etnickog identiteta po pravilu nije linearan i spontan proces obelezen neprekidnom kumulacijom pamcenja, te da njegov razvoj odlikuju i momenti kolektivnog zaborava, nuzni za opstanak grupe.
KLJUCNE RECI: etnosimbolizam, etnoistorija, srpska etnicka zajednica, sveci, mucenici, heroji.
ABSTRACT: By applying ethno-symbolist approach in studying premodern ethnic community shaping, this article analyzes the role of the most important saintly, martyr and heroic figures of the Serbian folk epics in development of the Serbian ethnicity up to the nineteenth century. This symbolic content was viewed through the prism of the theoretical concept of ethno-history, i.e. as a part of a complex ethnic narrative which contains different parts of myths and historical memories of members of an ethnie. Special attention was given to explanation of social conditions which were, in historical perspective, defining character of collective memory of premodern Serbs. Findings of the researches showed that epic characters of Prince Lazar, Milos Obilic, and Prince Marko, as well as protagonists of poems about Serbian battles against Ottoman Empire from the beginning of the nineteenth century, originated as a result of different group interests and needs initiated by political, cultural and economic features of the time when the poetry was made. By the same token, historical role of the Serbian church, as well as the influence of centuries of social subordination of the members of Serbian ethnic community during the Ottoman reign. Findings of this analysis leads to a conclusion that building of an ethnical identity, as a rule, is not a linear and spontaneous process, marked with continual accumulation of memories, and its development is defined with the moments of collective forgetting, much needed for the survival of the group.
KEY WORDS: ethno-symbolism, ethno-history, Serbian ethnic community, saints, martyrs, heroes.
Uvod
Ideje i motivi borbe i zrtvovanja za zajednicu stari su gotovo kao i ljudska istorija. Kako Entoni Smit (Anthony D. Smith) navodi, mozemo ih pronaci i u Svetom Pismu i Knjigama Makavejskim, a jos jasnije su izrazeni u predstavama antickog Rima ili Grcke, gde su, na primer, slava i podvig Spartanaca u bitkama kod Termopila i Plateje potomstvu preneti u pesnickoj formi. Istovremeno, razvijala se i snazna tradicija mucenistva za veru i zajednicu, prisutna u pripovestima o otporu Jermena zoroastrijanskom persijskom ekspanzionizmu tokom IV i V stoleca, tradicija koja je svoj puni izraz dobila u srednjovekovnoj martirologiji krstasa koji su stradali u ime "istinite vere" ili, na drugoj strani, osmanskih muslimanskih gazija, boraca protiv "nevernika" (Smith, 2008: 45). Proucavajuci putanje snazenja etnickog i nacionalnog identiteta, Smit je istakao da konacnu sudbinu zajednice odreduje upravo spremnost njenih pripadnika na zrtvu, zrtvu koja ce ostati sacuvana u kolektivnom pamcenju (Smith, 2003: 218).
I zaista, tesko je zamisliti etnicki i nacionalni mit koji ne podrazumeva postojanje mucenika i heroja, podviznika i junaka, hrabrih, neustrasivih, autenticnih i jedinstvenih ljudi koji su spremni da poloze zivote na oltar otadzbine i da smrcu produze zivot svoje zajednice. David, Leonida, Artur, Aleksandar Nevski, Saladin, Vilijam Volas, Milos Obilic, Jovanka Orleanka - i brojni drugi stvarni ili izmastani junaci i podviznici, predstavljali su personifikaciju pozeljnih vrlina "svog" naroda, uzor za buduce narastaje cija je duznost bila da njihove slavne podvige i borbe ne samo ovekoveci u pamcenju, vec i da ih u slucaju ugrozenosti i opasnosti po zajednicu i ponovi. Kako Vojislav Duric veli, zadatak epike je vec u najstarije vreme bio da sacuva pomen na zasluzne pretke, na znacajne ljude i dogadaje uopste, na hrabre ratnike osobito, jer je rat veoma dugo bio jedan od osnovnih vidova privrede, i da vaspitava mlade narastaje u ratnickom, herojskom duhu (Duric, 1991: 9).
Za analizu postavljene teme od najvece moguce vaznosti jeste teorijski koncept etnoistorije (ethno-history) britanskog sociologa Entonija Smita, utemeljitelja etnosimbolistickog teorijsko-istrazivackog pristupa pitanjima nacije i nacionalizma. Ovaj pojam odnosi se prvenstveno na poimanja i secanja pripadnika jedne etnicke zajednice o njihovoj zajednickoj proslosti, a manje je povezan sa objektivnijim i nepristrasnijim analizama profesionalnih istoricara. Etnoistoriju odlikuje visestrukost, stalna podloznost promeni i opsta neujednacenost. Ona je, u zavisnosti od interesa, potreba i pogleda razlicitih drustvenih grupa u jednoj zajednici, uvek podlozna reinterpretaciji. Njena kljucna osobina je dinamicnost, nasuprot staticnosti (Smith, 1999: 16-17). Etnoistorija je spona izmedu "proslosti" i "sadasnjosti" etnicke zajednice. Profesionalna istorija zahteva analiticko traganje, za nju su postavljena pitanja vazna isto koliko i odgovori na njih. Nasuprot tome, etnoistorija retko postavlja pitanja, i to cini obicno retoricki, kako bi naglasila tradicionalnu pricu ili "odgovor". Istoriografija bi trebalo da se kriticki odnosi prema izvorima i artefaktima proslosti, dok je etnoistorija sastavljena od manje ili vise jednakog udela mitova i secanja. Kako Smit navodi, cesto je tesko povuci crtu izmedu pamcenja i mita, narocito ako posmatramo mit kao "pricu o herojskoj ili svetoj proslosti u koju se siroko veruje", a pamcenje kao "sopstvena ili tuda, licna ili zajednicka iskustva zabelezena u tradicionalnoj kulturnoj formi" (Smith, 2003: 169-170). Etnoistorija je, prema tome, mesto susreta istorije i mita. Ona obuhvata kako realne, tako i imaginarne sadrzaje nastale u krilu jedne etnicke zajednice. U etnoistoriji svoje mesto nalaze i heroji i mucenici (stvarni ili izmisljeni), velike pobede i porazi, sveci i izdajnici. Za etnosimboliste, analiza etnoistorije, njene postojanosti, bogatstva i razgranatosti moze pomoci u davanju odgovora na pitanje zasto se bas od nekih etnickih grupa stvaraju nacije, a od nekih drugih ne (Bakic, 2006: 243).
U ovom radu pokusacemo da rekonstruisemo pojedine etnoistorijske slojeve od kojih je sazdana srpska narodna epika, paralelno prateci drustveno-istorijske uslove koji su uticali na njeno oblikovanje i na pojavu raznolikih herojskih, svetackih i mucenickih figura koje nalazimo u srpskom epu premodernog doba. Nas osvrt na navedena pitanja ogranicice se na najistaknutije primere koji su u tom smislu obelezili srpsku junacku poeziju u razlicitim periodima njenog razvoja, pruzajuci na taj nacin svojevrsnu hronologiju etnoistorije Srba, od pesama koje govore o feudalnoj drzavi Nemanjica do stihova koji opevaju formativni period u razvoju srpske nacije pocetkom XIX stoleca.
Secanje na Nemanjice u epskoj pesmi
Modernista i marksista Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm), govoreci o postojanju neke vrste proto-nacionalnog osecanja kod Srba u premodernom dobu, u cijem se sredistu nalazi svest o pripadnosti ili proslom pripadanju trajnom politickom entitetu, naveo je da je ono bilo povezano sa secanjem na kraljevstvo porazeno od strane Osmanlija, odnosno sa secanjem sacuvanim u pesmama i epskoj prici, a mozda, sto je jos blize sustini, u svakodnevnim liturgijama srpske crkve koja je kanonizovala vecinu svojih vladara (Hobsbaum, 1996: 86). I Jovo Bakic primecuje da je kanonizacija etnickih svetaca u srpskoj crkvi zapoceta pocetkom XIII veka, kada se u Srbiji ucvrstio kult Stefana Nemanje, a dovrsena krajem XVIII stoleca, u velikoj meri uticala na razvoj srpskih etnickih mitova pod Osmanlijama (Bakic, 2004: 60). Dinastija koja je feudalnom Srbijom vladala nesto vise od 200 godina, u cije vreme srpska crkva dobija samostalnost (1219) i postaje kljucna institucionalna okosnica vladajuce dinasticke ideologije, morala je tako ostaviti traga i u kolektivnom secanju poznijih vremena.
U srednjovekovnim crkvenim spisima, stvarana je predstava o vladarima koji nisu bili samo obicni ljudi, nego boziji izabranici, podviznici, graditelji hramova 1 manastira, zastitnici bolesnih i siromasnih, novi Avrami, Jakovi, Josifi i Davidi. Cesto zavrsavajuci svoje zivote kao monasi, oni ce nakon smrti postajati sveti kraljevi, ciji se posmrtni ostaci postuju kao svetiteljske mosti. U kolektivnom pamcenju cesto su bledele (premda ne uvek) unutardinasticke zavade, ratovi medu bracom, sukobi izmedu oceva i sinova, vazalni odnosi prema stranim vladarima, a opstajale su predstave o slavi, herojstvu i borbi za "pravu veru". "Od rodenja, junak zitija bio je bogoizabranik, na kojeg se izliva milost Bozja. Naredna stepenica na lestvici koja vodi svetiteljstvu je monarhova odluka da napusti slavu i vlast svog svetovnog polozaja" To je srz ideoloske formule vladar-monah-svetitelj (Marjanovic-Dusanic, 1997: 275).
Kanonizovani vladari su bili predstavljani i kao mucenici. Grigorije Camblak u hagiografiji kralja Stefana Decanskog sa pocetka XV veka, naglasava upravo ovu, martirolosku dimenziju, nazivajuci ga "velikomucenikom medu carevima" koji "bese velikoga i najslavnijega naroda srpskoga" Prisecajuci se Simeona, osnivaca "carstva" i njegovih naslednika, on opisuje zlehudu sudbinu Decanskog pozivajuci se na zivot starozavetnog Josifa.2
Jedan od najznacajnijih verskih kultova nemanjickog doba, ali i poznijih vremena, svakako je povezan sa imenom osnivaca srpske crkve i njenog prvog arhiepiskopa Save Nemanjica. Za vreme srpske feudalne drzave, lik ovog svetitelja se prvenstveno vezivao za legitimaciju dinasticke vlasti, dok ce u osmanlijskom periodu Sv. Sava postati etnicki simbol citave zajednice pod patronatom srpskog klira, koji je sopstvene staleske interese branio, izmedu ostalog, i ideoloskom upotrebom srpske "svetorodne" dinastije Nemanjica.
Najvazniji pokazatelj znacaja Savinog kulta u srpskoj etnoistoriji osmanlijskog doba ogleda se u cinjenici da je osmanski vojni zapovednik Sinan-pasa 1594. uzeo Savine mosti iz Mileseve, doneo ih u Beograd i spalio. Iste godine se dogodio ustanak Srba u Banatu, sto je mogao da bude neposredan povod za ovaj cin. Motivi tog postupka, kao sto istice Vladimir Corovic, mogu biti i dublji, buduci da su do danasnjeg dana ostali sacuvani posmrtni ostaci kraljeva Milutina i Decanskog, kneza Lazara i brojnih drugih svetitelja (Corovic, 2005: 273). To znaci da osmanske vlasti nisu imale obicaj da se na taj nacin obracunavaju sa pobunjenickim impulsima potcinjenog stanovnistva. Sta god bio pravi uzrok, spaljivanje mostiju kao vid kazne i odmazde nesumnjivo potvrduje vaznu ulogu kulta Sv. Save medu Srbima tog doba. S obzirom na to da je Sv. Sava kao simbol vec bio duboko urezan u kolektivnom pamcenju, kroz pesme i price, ovaj dogadaj je mogao dodatno pojacati njegovu mitsku dimenziju.
Buduci da su sacuvane epske pesme o Nemanjicima nastale mnogo godina nakon perioda o kojem govore i imajuci u vidu prethodni deo izlaganja, ne treba sumnjati da je srpsko svestenstvo imalo znacajnog udela u nastanku ovog segmenta epike. Zanimljivo je pak da sacuvana poezija o Nemanjicima najcesce peva o Nemanji, Savi, Dusanu i Urosu (ili dinastiju spominje zbirno - "sto bijahu Nemanjici stari..."), dok se ostali vladari iz ove dinastije javljaju retko i uzgredno. Razlozi zbog kojih je to tako bili bi jasniji ukoliko se osvrnemo na cinjenicu da su najsnazniji verski kultovi bili vezani upravo za Nemanju (Simeona Mirotocivog), osnivaca drzave i dinastije i njegovog sina Rastka (monaha Savu, osnivaca nezavisne crkvene organizacije), te stoga njihovo istaknuto mesto u crkvenom i epskom predanju ne treba da cudi.
U narodnoj pesmi "Sveti Savo", lik ovog svetitelja se pojavljuje u paru sa Nemanjom, slaveci ktitorsku delatnost osnivaca dinastije i njegovu posvecenost hriscanskoj veri nasuprot "ovozemaljskim" obavezama feudalnog gospodara: "Nije babo raskovao blago, Na nadzake ni na buzdovane, Ni na sablje ni na bojna koplja, Ni dobrijem konjma na ratove; Vec je babo potrosio blago, Na tri slavna Srpska namastira..", cime je zavredeo mesto u kolektivnom secanju Srba: "Prosto da si, Nemanjicu Savo! Prosta dusa tvojih roditelja! Prosta dusa, a cestito tjelo! Sto nosili, svijetlo vam bilo! Sto rodili sve vam sveto bilo" (Karadzic, II, 1969: 80). Nemanja se na taj nacin, kroz epsku reinterpretaciju, od feudalca i velikasa transformise u "sveti" simbol, povezan sa citavom potlacenom etnickom zajednicom Srba, "ujedinjenom" pod okriljem crkve u osmanlijskom dobu. Krunu svetackog zavestanja oca i sina predstavlja "B'jel Vilindar usred gore Svete, zaduzbina Save svetitelja, I njegova oca Simeuna" (Karadzic, II, 1969: 156). Sv. Sava ce kao etnicki svetac postati i sakralni instrument borbe protiv stranog zavojevaca, te se tako u narodnoj pesmi iz Crne Gore kaze da na molitvu Sv. Save "iz oblaka tiha rosa nade, iz njepade studeno kamenje, ono bijepo taborah Turke, ne utece druga nikakvoga, ni da kaze kako s' poginuli" (Slijepcevic, 2002:91). Motiv Sv. Save odrzao se i u poznom epskom stvaralastvu, pa ce u osvit srpskog nacionalizma pocetkom XIX veka, narodna epika ispevati da "grom zagrmi na svetoga Savu, usred zime, kad mu vreme nije" (Karadzic, IV, 1969: 101).
I o caru Dusanu i njegovom sinu Urosu postoji vise pesama. Duric navodi da je to razumljivo kada se ima na umu da je srpska feudalna drzava pod Dusanom dosla do najvece snage, a pod Urosem se raspala (Duric, 1991: 28). Ipak, pesme o Dusanu ne stavljaju u prvi plan velicinu i snagu njegovog carstva, nego se u njima cesto nalaze cisto legendarne price, poput arhaicnog motiva svadbe sa preprekama u pesmi "2enidba Dusanova" (Karadzic, II, 1969: 102). Iako epski pevac po pravilu istice Dusanovu intitulaciju ("Srpski car Stepane"), za njegov lik se cesto vezuju razlicite negativne vrednosne konotacije. Tako, na primer, u pesmi "Kako se krsno ime sluzi", Dusan biva prekoren jer ne postuje obicaje obelezavanja krsne slave (Karadzic, II, 1969: 75). On je cak u stanju mahnitosti spreman da se ozeni svojom sestrom, ali ga prizor crkve i tri stotine mladih mucenika-svetitelja, za ciju je smrt sam odgovoran, odvraca od tog nauma, te "ne smje uzet sestru za ljubovcu" (Karadzic, II, 1969: 99).
Uzroke takve Dusanove uloge u epskoj pesmi bi mozda trebalo traziti u uticaju srpske crkve. Naime, poznato je da je car Dusan Silni jedini nemanjicki vladar koji nije kanonizovan. On je, vodeci se idejom religijske legitimacije svoje vlasti, srpsku crkvu uzdigao na rang patrijarsije, zbog cega je bio anatemisan od strane vaseljenskog patrijarha, koji je, u skladu sa koncepcijom hriscanskog univerzalizma, jedini polagao pravo na tu titulu. U periodu nakon sloma srpskog carstva, kada je drzava rascepkana na manje feudalne oblasti, srpskoj crkvi i feudalcima je bilo potrebno pomirenje sa Carigradom. U skladu sa tom idejom, i srpski srednjovekovni spisi pocinju da tretiraju Dusanov cin kao "greh", videvsi retrospektivno u njemu natprirodne uzroke propasti drzave, tumaceci ga kao "prokletstvo Svetoga Save". Za Dusana se kaze da "ostavi od praroditelja i Svetoga Save predano mu arhiepiskopstvo...postavi sebi nasiljem patrijarha" (Marjanovic-Dusanic, 1997: 81). I Duric istice da je rdava epska predstava o Dusanu posledica ideje o prokletstvu kojim je praceno proglasenje srpske patrijarsije (Duric, 1991: 28).
S druge strane, car Uros Nemanjic, kome je narodno predanje dodelilo nadimak Nejaki, u epskoj pesmi najcesce je prikazan kao tragican lik, buduci da je za vreme njegove petnaestogodisnje vladavine srpsko carstvo dozivelo kolaps. Ipak, epika u njemu ne prepoznaje krivca, vec zrtvu rdavih istorijskih okolnosti. On je predstavljen kao nevino dete, iako je u trenutku smrti svoga oca imao oko 18 godina. U pesmi "Smrt Dusanova", car Dusan na samrti ostavlja drzavu u amanet Vukasinu Mmjavcevicu na razdoblje od sedam godina: "I amanet moj nejak Urosu, U koljevci od cetr'est dana! Caruj, kume, za sedam godina, Osme podaj mojemu Urosu" (Karadzic, II, 1969: 140). Potom se u pesmi "Uros i Mrnjavcevici", dok se krupna vlastela olicena u trojici brace (Vukasinu, Ugljesi i Gojku) otima o oslabljenu Dusanovu bastinu, car Uros ponovo predstavlja kao slaba i nevina figura, pritisnuta teskim bremenom: "Cuti nejak carevic Urosu, Cuti djete, nista ne besjedi, Jer ne smije od tri bratijenca, Bratijenca, tri Mrnjavcevica" (Karadzic, II, 1969: 141). Ulogu Mrnjavcevica u narodnoj epici je relativno jednostavno dokuciti. Kako istice istoricar knjizevnosti Jovan Deretic, u feudalno-crkvenom Danilovom zborniku o Vukasinu Mrnjavcevicu se prica da je prigrabio veliki deo Urosevog carstva "drznuvsi se na kraljevstvo", dok je njegov brat Ugljesa uzeo "grcke zemlje i gradove", a na slican nacin o njima govore i drugi spisi poznog srednjeg veka (Deretic, 1995: 37). Epska pesma je i u ovom slucaju imala izvor u feudalno-crkvenoj sredini, dodelivsi ovoj vlastelinskoj porodici ulogu razaraca carstva. Sa istorijskog gledista, "otimanje" teritorija oslabljenog vladara naravno ne predstavlja nista sto odudara od uobicajene politicke dinamike feudalnih drustava.
U krugu pesama o Nemanjicima nailazimo i na primere heroja koji imaju vrlo malo zajednickog sa svojim ne previse poznatim istorijskim "parnjacima". Takav je lik Milosa Vojinovica, koji se javlja kao glavni junak "2enidbe Dusanove". Buduci da su motivi fabule ove pesme istorijski dosta stariji od licnosti koje su u njima opevane, Deretic se slaze sa Ruvarcevim misljenjem da je "to samo na njih preneseno sa starijih junaka i iz starijih junackih skaski, te da je taj prenos izvrsen mnogo kasnije nego sto su oni ziveli, kad se uspomena na njih pocela gubiti" (Deretic, 1995: 64). Naime, epski lik Milosa Vojinovica sadrzi odredene elemente koji nas mogu navesti na drugacije, ne feudalno, vec "narodno" poreklo ovog heroja. Kako Duric istice, Vojinovic je u pesmi, iako oznacen kao carev sestric, nosilac brojnih drustvenih odlika nizih staleza - "on nije vojni staresina, plemic, nego covek iz naroda, cobanin, ne samo po odelu, nego i svim svojim ponasanjem i citavim svojim duhom - hitar, lukav, domisljat, neustrasivo bezbrizan i pomalo seret kao oni poznati i omiljeni narodni tipovi iz narodnih pripovedaka". Iako po imenu plemenitog roda, Milos, u pesmi koja je konacan oblik verovatno dobila u osmansko doba, pokazuje za sta su sve kadri prezreni balkanski cobani i kakva se fizicka i umna snaga u njima krije (Duric, 1991: 30-31). Iz navedenog bi se moglo zakljuciti da tragove stvaralastva nizih staleza mozemo pronaci i u pesmama starijih vremena, te da je crkveno-feudalna sredina od najranijeg doba bila samo jedan od drustvenih izvora etnickog epa, ali niposto i jedini.
Mucenistvo kneza Lazara i junastvo Milosa Obilica - poceci kosovskog predanja
Kroz vekove razvijano, kosovsko predanje je u modernom dobu oblikovano u temeljni mit srpskog nacionalizma. Ispitivanje svih njegovih aspekata i funkcija daleko prevazilazi okvire i ambicije ovog rada, te cemo se na ovom mestu zadrzati prevashodno na odredenim pitanjima koji se ticu epizacije dogadaja koji se odvio 15/28. juna 1389. godine. Na tom planu, od najveceg znacaja ce nam biti pojedini analiticki uvidi koje je u studiji "Vidovdan i casni krst" ostavio Miodrag Popovic. Ovaj autor objasnjava genezu kosovskog predanja navodeci da u pesmama kosovskog ciklusa mozemo prepoznati dva glavna drustvena ishodista, jedno pagansko (plemensko-patrijarhalno), i drugo hriscansko (crkveno), i sa njima dva povezana sloja: mitsko-herojski i cisto hriscanski. Prvi je prvenstveno vezan za mitski lik Milosa Obilica, junaka nepoznatog istoriografiji, a drugi za kult kneza Lazara.
Popovic veli da "na jednoj strani imamo Lazarev kult, koji je nastao u visoko obrazovanim crkvenim krugovima krajem XIV veka i ziveo u sredinama bliskim pravoslavnoj crkvi, sve do XIX veka. Na drugoj, legendu o Milosevom podvigu, prisutnu u srpskom narodnom predanju vec od druge polovine XV veka. Njen put je vodio na Zapad (preciznije, na podrucja Dalmacije, Like, Korduna i Banije), gde je tokom XVI i XVII veka inspirisala sacinioce kosovskih bugarstica, junackih pesama pseudoistorijskog tipa, odakle se krajem XVII i pocetkom XVIII stoleca vraca u staru postojbinu, motivisan novim oruzanim borbama Srba protiv Osmanlija" (Popovic, 20o7: 68-69).
Ilustraciju za polaznu pretpostavku o pocetnoj dvodelnosti kosovske legende i njenom dosta kasnijem stapanju u jednu celinu predstavljaju i razliciti srednjovekovni spisi nastali pod okriljem srpske crkve, povezani sa jacanjem Lazarevog kulta. Bliskost vlastelinske kuce Hrebeljanovica-Lazarevica sa vodstvom Srpske pravoslavne crkve nesumnjivo je odigrala znacajnu ulogu u tom procesu. U periodu pre Kosovske bitke, srpski crkveni vrh politicki oslonac nalazi upravo u knezu Lazaru. Patrijarha Spiridona (1379-1389) istorijski izvori cesto vezuju za Lazara (Slijepcevic, 2002: 125-126). I nakon boja, crkva ce svoju delatnost sve vise vezivati za ovu dinastiju. Poznato je da je patrijarh Nikon (1420-1435), za cije vreme je umro despot Stefan Lazarevic, "naredio" Konstantinu Filozofu da napise zitije srpskog despota (Slijepcevic, 2002: 128).
Oblikovanje Lazarevog kulta i svrstavanje ovog vladara u red hriscanskih mucenika palih za veru otpocelo je neposredno nakon bitke u kojoj su zivote izgubili i srpski i osmanski vod. "Zapis iz Prologa" kaze: "Ovoga dana...bio je boj kneza Lazara s carem Muratom na Kosovu Polju. Tu mnoga tela padose od hriscana i od Turaka. Prvo su bili Srbi razbili i cara Murata ubili. Zbog bekstva nekih od srpske vojske, Turci preodolese i bi velika bitka. Ubise i slavnog srpskog kneza Lazara."3
Kneginja Milica u odlomku "Udovstvu mojemu zenik" (1403) pise o svom suprugu, knezu Lazaru, kao svetitelju "koji sijanjem sve zvezde nadsijava... zarobljenim osloboditelj... Lazar, crkvi nepokolebljivi stub.."4 U ovim recima napisanim nakon bitke kod Angore (1402, izmedu Osmanlija i Tatara, u kojoj je kao osmanski vazal ucestvovao i njen sin Stefan, i koji se posle osmanskog poraza oslobodio tog vazalstva), kneginja Milica uz zelju za osvetom iskazuje sav prezir prema svom dotadasnjem polozaju, i nagovestava motive Lazarevog herojskog zrtvovanja i opredeljenja za "vecni zivot", koji ce se kasnije javiti i u narodnoj epici.
Lazarevo mucenistvo za veru tema je i Jefimijine "Pohvale svetom knezu Lazaru" (1402).5 U ovom delu se nazire pripovest o Lazarevom izboru izmedu "carstva nebeskog" i "carstva zemaljskog", koja predstavlja centralnu temu kosovske legende i epskog predanja o srpskom knezu.
U tekstu koji je poznat pod imenom "Natpis na stubu mramornom na Kosovu" pocetkom XV veka, despot Stefan Lazarevic govori o boju, opisujuci stradanje kosovskih heroja u martiroloskom maniru: "... junaci hrabri, junaci dobri, junaci, vaistinu, na reci i delu, kao sjajne zvezde blistaju... odeveni u zlato, kamenjem dragim ukraseni... konjanici predivni i krasni, najplemenitiji i slavni... da u Hristu okoncaju slavno i da budu stradanja venac i ucesnici u visnjoj slavi... hrabre duse i najtvrâi u veri... pravog zmaja zgazise, ubise divlju zver i protivnika velikog i nezasiti ad koji prozdire sve... Murata i sina njegova, porod áspide i guje... Hrabri stradalnik bezakonim agarjanskim rukama... i mucenik Hristom biva, Lazar veliki knez...".6 Reklo bi se da u navedenim recima mozemo prepoznati i motive konfesionalne mrznje, koja ce tokom vekova ometati stvaranje prvo etnickog, a onda i nacionalnog jedinstva pravoslavnih i muslimanskih vernika istog jezika.
I u zitiju kneza Lazara koje je napisao nepoznati ravanicki monah, prisutni su religijsko-muCenicki aspekti mita, a posebno svesna zrtva i unapred resena dilema o izboru izmedu dva "carstva"7 Lazar i kosovski junaci, poput Leonidinih Spartanaca, svesno polazu svoje zivote ("smrcu zivot iskupimo") za veru i otacastvo kako bi iza njih ziveli njihov rod i zemlja.
Pobrojane motive srednjovekovne hriscanske martirologije, koji su u narodnu epiku verovatno dospeli iz crkvenih krugova, nalazimo u kljucnim mestima kosovskih pesama, u opisima prilika koje su prethodile boju protiv Osmanlija. U njima se, u armagedonskim razmerama, najavljuje smrt i kraj zajednice, koji nastupaju po bozjoj odluci i volji. U pesmi "Propast carstva srpskoga", Lazar se opredeljuje za vecni zivot i "nebesko carstvo": "Mili Boze, sto cu i kako cu? Kome cu se privoleti carstvu? Da ili cu carstvu nebeskome? Da ili cu carstvu zemaljskome? Ako cu se privoleti carstvu, Privoleti carstvu zemaljskome, Zemaljsko je za maleno carstvo, A nebesko u vek i do veka" (Karadzic, II, 1969: 215). U stihovima ove pesme Lazar je car, a ne knez. To bi se mozda moglo objasniti reminiscencijom epskog pevaca na kratkotrajno Dusanovo carstvo i Lazara kao njegovog naslednika, ali bi se moglo povezati i sa hristoloskom, pomazanickom slikom srpskog vladara, u kojoj bi propast "carstva" mogla predstavljati "bozju kaznu" izazvanu Dusanovim grehom, dok bi se Lazar mogao tumaciti kao svesna zrtva "iskupiteljka" svih Srba. Popovic primecuje da je u navedenoj pesmi lako prepoznati i uticaj "Sluzbe sv. knezu Lazaru", koja se svake godine, 15. juna, citala u crkvi (Popovic, 2007: 90).
Iz crkvene sredine verovatno potice i pesma "Obretenije glave kneza Lazara", u kojoj se cuva predanje o prenosenju Lazarevog tela iz Pristine u Ravanicu, knezevu zaduzbinu, dogadaju koji se odvio 1391. godine. U njoj je Lazar prikazan kao svetac cije mosti prenose "dvanaest velikih vladika i cetiri stara patrijara" u "krasnu Ravanicu pod visokom, pod Kucaj-planinom". Popovic takode istice da se u dve navedene pesme ne pominje Milos Obilic, sto je karakteristika crkvenih tekstova sve do XVIII veka, i sto istovremeno moze svedociti o odvojenim razvojnim putanjama dva epska lika (Popovic, 2007: 91).
Naravno, prikazani hriscanski motivi i izvori kosovskog predanja se mogu tumaciti i u drugacijem svetlu, kao odjek starijeg i paganskog nasleda. Duric navodi da se simbolika nebeskog carstva koje zadobijaju hrabri ratnici moze susresti mnogo pre hriscanstva, u "Epu o Gilgamesu", "Mahabharati", "Ilijadi" i "Odiseji" (Duric, 1991: 41). Tumaceci uvodne stihove "Propasti carstva srpskoga",8 Zoja Karanovic je utvrdila da se u njima prikaz Svetog Ilije kao glasnika propasti drzave moze razumeti kroz sliku starozavetnog vesnika Strasnog suda (u skladu sa hriscanskim izvorima), ali i kroz paganske atribute slovenskog Peruna, boga groma, oluje, rata i vojnicke druzine koji su dodeljeni ovom svecu (Karanovic, 2011: 268). Ipak, reklo bi se da su pomenute arhaicne "naslage" u ovim slucajevima pre posluzile kao umetnicki arhetipovi, odnosno poetsko sredstvo hriscanske simbolike, te da ne bi trebalo sumnjati u snazan i presudan uticaj crkve na oblikovanje Lazarevog kulta.
Smit je ukazao na neke istaknute paralele etnoreligijskom znacenju kosovskog predanja i Lazarevog mucenistva za veru i etnicku zajednicu. Jermenski poraz kod Avarajra (451) u borbi protiv sasanidske Persije, zajedno sa pogibijom i kanonizacijom jermenskog vojnog zapovednika Vardana Mamikonijana jesu odgovarajuci pandan. Ova bitka je medu pripadnicima jermenske etnije i crkve interpretirana kao mucenistvo za veru i zemlju. Slicno tome, Jevreji obelezavaju pad Jerusalima i unistenje Prvog i Drugog Hrama (u pitanju je Tisa beav, dan kada je vavilonski car Navukodonosor u VI veku p.n.e razorio Hram, a to su 70. godine posle Hrista na isti dan ucinili i Rimljani sa Drugim Hramom). Siitsko secanje na bitku kod Karbale 680. (koje ima prevashodno religijski karakter), u kojoj je mucenicki stradao Husein (Muhamedov unuk), takode je zanimljiv primer. U tom kontekstu, Smit podseca na Renanove reci da zajednicu "porazi obavezuju vise nego pobede" (Smith, 2003: 222). Na isti nacin, kroz religijski osvedocen i utemeljen zahtev za lojalnoscu, kosovsko predanje je imalo funkciju odrzanja srpskog etnickog identiteta u osmanskom dobu. Geografski bliske primere nalazimo i u premodernom secanju madarskog plemstva na Mohacki boj (1526), kao i hrvatskog, vezanog za bitku na Krbavskom polju (1493).
Nasuprot Lazaru, mitski lik Milosa Obilica, kao sto je naznaceno, imao je dosta drugaciji razvojni put. Ovog junaka narodna epika slavi kao Muratovog ubicu, neustrasivog heroja nadljudske snage: "Milos zgubi Turskog car-Murata, I Turaka dvanaest hiljada; Bog da prosti, ko ga je rodio! On ostavi spomen rodu Srpskom, Da se prica i pripovijeda, Dok je ljudi i dok je Kosova" (Karadzic, II, 1969: 214). Milos je postojan, besprekoran ratnik, on bez nedoumice polaze svoj zivot na mitskom polju, "on stajase u polju Kosovu, na bojno se koplje naslonio, bojno mu se koplje prelomilo, pak na njega Turci navalise" (Karadzic, II, 1969: 223). U njegove reci se nije smelo sumnjati, one su potvrdene na delu, kroz svetu duznost. Kao najsvetliji etnicki model, za pripadnike srpske etnije on je predstavljao suprotnost (istorijski neutemeljenoj) neslavnoj izdaji i kukavicluku Vuka Brankovica. Stihovi epske pesme porucuju pokolenjima da ce "Obilici" medu njima, posto dodu glave Osmanlijama, u konacnici kazniti "Brankovice".9 Pesma kao da govori da ce izdajnici biti kaznjeni onda kada se novi "Milosi" vrate na Kosovo.
Milos je junak, a ne mucenik. Njega na delo podstice data rec, herojski patos. On gine zbog casti, ne zarad postizanja "nebeskog carstva". Stoga bi idejna i drustvena ishodista ovog epskog lika trebalo traziti van crkvenog kruga. Stilizovani opisi Muratovog ubistva javljaju se dosta rano u osmanskim hronikama, ali i u hriscanskim izvorima, od kojih doduse nijedan ne potice iz srpske sredine. Osmanski pesnik Ahmedi je pre 1410. zapisao da je "okaljavsi se od glave do pete u krvi, onde lezao neki kaurin. Kazu, da je bio sakriven mesu lesevima, ali je jasno mogao videti Gaza kana. Kad nastupi gore odredena sudbina, on usta najednom iz lezeceg polozaja i, priskocivsi, udari saha handzarom". U nesto kasnijim osmanskim izvorima javljaju se i detaljniji, romansirani prikazi ovog dogadaja, koji govore o tome kako je "kaurin", pod izgovorom da zeli da poljubi ruku sultanu, na prevaru izvukao handzar i pogubio vladara. Pritom, hronicar iz prve polovine XV veka, Asik-pasa-zade, zna i ime ubice. Ono je Bilis Kobila (Popovic, 2007: 28).
Ustanovljeno je da prvi srednjovekovni izvori doista znaju za Muratovog ubicu. Legenda o podvigu mogla je krenuti iz tog smera, i dok su srpski velikasi bili u zivotu imala je feudalni, viteski karakter. Medutim, bilo je potrebno da protekne izvesno vreme da junak dobije mitsko oblicje po kojem ga poznajemo, sadrzano u prezimenu Obilic. U raznim kasnijim pisanim izvorima, ovaj lik je nazivan Milos Kobila, Milos Kobilovic, Milo Kobilic, Milos Kable itd (Popovic, 2007: 30). Ipak, istoriogr afija nije pronasla nikakav cvrsci dokaz o postojanju ovog lika, a srpski izvori nastali pod okriljem crkve sve do poslednje decenije XVII veka ne pominju ime srednjovekovnog viteza (Popovic, 2007: 32). Moguce je da to potice otuda sto je lik Obilica tek u navedenom periodu ponovo postao vazan simbol za Srbe na prostoru Osmanskog carstva, jer je to vreme ukljucivanja Srba u austrijsko-osmanski sukob.
Popovic smatra da je predanje o Milosu u srpskim sredinama bilo zivo sve dok osmanska osvajanja nisu okoncana, te da je lik ovog junaka zajedno sa prebezima koji su pred osmanskom najezdom naselili zapadne, katolicke krajeve, dospeo u novu sredinu (Popovic, 2007: 45). U katolickim oblastima, ovaj lik je dobio drukciji karakter. U bugarsticama iz XVI i XVII veka Milos je slavljen kao borac protiv islamskog prodora, a njegova obelezja u tim pesmama su prvenstveno riterska, feudalna, prilagodena potrebama i interesima katolicke vlastele koja se sukobljavala sa osmanskom silom (Popovic, 2007: 46). Kosovska znamenja, Lazar i Milos, bili su na taj nacin razdvojeni. Slavljenje Muratovog ubice na osmanskim teritorijama nije moglo biti tolerisano, a pritom su i istorijske prilike smirivanja stanja tokom XVI veka mozda uticale da Milosa u epskoj tradiciji smeni Marko Kraljevic, veliki srpski junak, ali i carev posinak (Popovic, 2007: 45).
Povratak "Milosa" u postojbinu mogao je biti uzrokovan potrebama novih srpskih pokreta protiv Osmanlija krajem XVII stoleca. U tom procesu, Obilic ce postati mitski znamen, drugaciji od slike vernog viteza odanog sizerenu date u bugarsticama. U kontaktu pobunjenika sa prekogranicnim podrucjima, u kojima je Milos ostao zapamcen, ovaj junak je ponovo dospeo na tle sa koga je potekao, ali je prethodno morao biti uskladen sa duhom sredine u kojoj se (ponovo) obreo. Postao je Obilic, od reci obil, sto po narodnom predanju znaci div, junak natprirodne snage. Roden je od mitske, obile majke, cije mu mleko, i kao odraslom, daje divovsku snagu. Pripovedalo se i da mu je majka vila, a u drugoj verziji u pitanju je cobanica koja je ostala trudna od zmaja (Popovic, 2007: 98). Sve su to obelezja koja udaljavaju Milosa od feudalnog uzora, a priblizavaju ga rajinskoj, paganskoj sredini.
Ne treba sumnjati da je medu srpskim masama u Osmanskoj imperiji, medu nominalno hriscanskom rajom zivo bilo prisutno i pagansko naslede. Srpske crkve u organizacionom smislu nije bilo od pada despotovine sve do 1557. godine, a arhaicna predacka vera krila se medu nizim stalezima i dok je domaci feudalizam stajao na pozornici istorijskih zbivanja. U prilog tome mozda govori i vidovdanska tradicija ukljucena u kosovsko predanje, povezana sa starim slovenskim i srpskim bozanstvom Vidom, koja ce biti hristijanizovana tek u XIX veku. Bog rata, Vid, stajao je iza novog, mitskog Obilica, herojskog pretka koji je sluzio nadahnucu novih borbi. Datum drugih bitaka nije ocuvan u kolektivnom secanju, ali je dan kosovske bitke zapamcen. To je "bjel Vidov danak" iz epske pesme. Popovic ne bez osnova istice da je vezivanje Vidovog kulta za Obilica i dan boja na Kosovu, u narodnom predanju dalo najznacajnijem srpskom etnickom mitu "nov, optimisticki impuls, unelo u njega veru u pobedu i na ovom svetu, a ne samo u nekom drugom, visem, kako stoji u srpskoslovenskim slovima i pohvalama knezu Lazaru" (Popovic, 2007: 85). Srbima je u izmenjenim okolnostima bila potrebna stvarna pobeda, a ne hriscansko "nebesko carstvo".
I Duric smatra da je u pevacu hriscaninu kucalo borbeno pagansko srce, te da se on recju opredelio za nebesko carstvo u koje se ulazi i bez borbe, a stvarno je posao putem rvanja sa neprijateljem, putem koji je vodio i u jedno i u drugo carstvo - "ako umre - u raj, a ako ostane ziv - u zemaljske radosti" (Duric, 1991: 43). Mozda tek kada se kosovskom mitu prida i ovakvo znacenje, slika svojevrsnog paganskog panteona kosovskih ratnika dobija potpuni smisao: "Koji ono dobar junak bjese, Sto jedan put britkom sabljom mane, Britkom sabljom i desnicom rukom, Pak dvadeset odsijece glava? Ono jeste Banovic Strahinja. Koji ono dobar junak bjese, sto dva i dva na koplje nabija, Preko sebe u Sitnicu tura? Ono jeste Srda Zlopogleda. Koji ono dobar junak bjese, Na alatu konju velikome, Sa krstasem u ruci barjakom, Sto sagoni Turke u buljuke, I nagoni na vodu Sitnicu? Ono jeste Bosko Jugovicu" (Karadzic, II, 1969: 228).
Marko Kraljevic - simbol otpora u vremenu bez borbe
Marko Kraljevic, pojedinacno najzastupljeniji lik srpske narodne epike, od velike je vaznosti za objasnjenje karaktera etnickog pamcenja Srba. Ovog junaka pesma smesta u najrazlicitije geografske predele i najrazlicitije periode. Njegovi herojski podvizi protezu se od prekosovskog doba sve do hajduckih vremena. Veliki broj pesama i ostalih usmenih pripovesti nesumnjivo svedoce o Markovom simbolickom znacaju za uoblicavanje premodernog srpskog etnickog identiteta.
Iz istorijske Perspektive, Marko nije bio posebno znacajna licnost. Sin kralja Vukasina Mrnjavcevica, nakon smrti svoga oca u Marickoj bici 1371. godine, postao je osmanski vazal i to je ostao sve do smrti u bici na Rovinama 1395, u kojoj se na osmanskoj strani borio protiv snaga vlaskog vojvode Mirce. Istoriografija o njemu nije zabelezila bilo kakve vaznije podatke. Medutim, postoje tragovi u istorijskim izvorima koji se mogu povezati sa Markovim epskim likom, sto je od velikog znacaja za nasu temu. U "2itiju despota Stefana Lazarevica", Konstantin Filozof je ostavio zanimljiv podatak o ovom vlastelinu iz Prilepa. Opisujuci i pravdajuci ucesce despota Stefana u bici na Rovinama (Stefan je sve do bitke kod Angore 1402. godine takode bio osmanski vazal), Konstantin o istorijskom Marku belezi sledece: "...tako da kazu za blazenog Marka da je rekao Konstantinu (Dragasu) - Ja kazem i molim Gospoda da bude hriscanima pomocnik, a ja neka budem prvi medu mrtvima u ovom ratu 10 U ovim recima kao da stoji daleki izvor pripovesti o protivrecnom polozaju epskog Marka, koji je u pesmi posinak osmanskog cara, ali najcesce prikriveno nelojalan i neprijateljski nastrojen. Deretic navodi i mogucnost da je, jednim delom, u lik Marka Kraljevica inkorporiran sam despot Stefan, poznat kao hrabar vitez i vojskovoda, i sam "zmajeviti junak" iz epskih pesama, koji se nalazio u vazalnom odnosu prema caru, i prema kome je Bajazit, po svedocenju Konstantina Filozofa, gajio naklonost, sto se povezuje sa motivom carevog "posinka" (Deretic, 1995: 183).
Vec je pomenut navod Miodraga Popovica da je u XVI veku, srpskog herojskog pretka Milosa zamenio Marko Kraljevic, iz razloga koji su proizlazili iz drustvenih uslova epohe, koji su podrazumevali znatniju pacifikaciju i lojalnost delova srpskog stanovnistva prema osmanskim vlastima. I Duric istice da su se pesme o Marku pevale vec u XVI stolecu, a da su do nas dosle pesme iz kasnijih vremena (Duric, 1991: 52). Mozda ne bi bilo pogresno pretpostaviti da je u tim, nesacuvanim pesmama Marko mogao biti opevan i kao martoloz, hriscanski ratnik u sluzbi Osmanskog carstva, u skladu sa svojom istorijskom ulogom, a da su te pesme u kasnijem periodu potpale pod etnoistorijski zaborav, kao i gotovo sve pesme ovog tipa.11 Po postulatu koji je postavio Moris Albvaks (Maurice Halbwachs), zaboravlja se ono za sta aktuelna grupa nije zainteresovana (Kuljic, 2006: 109). Moguce je da je poznija epika, buduci da je zapamtila Markovu vazalsku ulogu, preinacila ovaj motiv prilagodivsi ga potrebama svoga vremena. Naime, reklo bi se je narodni pevac prikazujuci Marka kao carevog neposlusnog posinka sustinski predstavljao citavu srpsku etniju kao kolektivnog vazala, u kome tinja zelja da poput Marka ne jednom "docera cara do duvara". Medutim, u vremenu u kome je nastajala epika, ni Marko u pesmi, kao ni srpska raja u stvarnosti, nikada ne ubijaju osmanskog cara. To je mozda jos jedan od dokaza Popoviceve tvrdnje da careubica (Milos) nije smeo biti heroj, narocito ne tokom XVI stoleca.
Marko koristi svaku priliku kako bi delio megdan sa Osmanlijama. Kada raja nije mogla uci u otvoren sukob sa "Tur cima", to je umesto nje u pesmi cinio Marko. On u inat "ore drumove" i kada mu se osmanski vojnici nadu na putu "dize Marko ralo i volove, te on pobi Türke janjicare, pak uzima tri tovara blaga, odnese ih svojoj staroj majci: to sam tebe danas izorao". Srpski kmetovi, zemljoradnici, orali su za tud racun, za blago osmanskih gospodara, pa su kroz pesmu, kada vec nisu mogli u zbilji, otimali ono sto im pripada, trazeci u masti spas iz nesnosnog stanja potlacenosti. Kako Duric valjano primecuje - "gladna i zedna, gola i bosa, osudena na dozivotnu bedu, godinama bacana cak i na gorki hleb od hrastove kore, raja je ceznula za hlebom beskotom, za debelim ovnujskim mesom, za cabrovima vina i rakije, za zezenim zlatom" (Duric, 1991: 60). Epski Kraljevic je u stihovima zadobijao sve ono sto raja nikada nije dostizala. Prema tome, socijalna komponenta se niposto ne sme zanemariti u objasnjenju simbolike ovog lika, jer su upravo kroz "ujedinjenje" u podredenosti nizi stalezi snazili etnicku svest. Takode, vazno je skrenuti paznju i na to da je znacaj konfesionalne pripadnosti u odredenju etnickog identiteta mogao biti presudan, jer su janjicari (iako drugacijeg etnickog porekla od osmanskih osvajaca) postali "Turci" upravo kroz konverziju na islam, dok Marko, takode u sluzbi sultana, ostaje "Srbin", buduci da je zadrzao hriscansku veru.
Medutim, za potpunije tumacenje Markovog znacajnog mesta u epskom nasledu vazni su i mnogobrojni mitski aspekti. Marko "deli pravdu" i kada to ne nalaze materijalni interes, on spasava otete devojke iz ruku nasilnika, druguje sa vilama, sa buzdovanom u ruci jase Sarca. Njegov zivot je duzi od zivota obicnog coveka. U pesmi "Smrt Marka Kraljevica" on svom konju govori: "Davor', Saro, davor' dobro moje! Evo ima sto i seset Ijeta kako sam se s tobom sastanuo". Vila mu potom donosi vest da on ne moze umreti "od junaka ni od ostre sablje, od topuza ni od bojna koplja", njemu smrt dolazi "od Boga od starog krvnika" (Karadzic, II, 1969: 315). Reklo bi se da pesma ne govori o hriscanskom bogu, vec da se radi o nekom arhaicnom, starijem bozanstvu. Marko se zali kako je na ovom svetu "ta za malo, tri stotin'godina, zeman dode da se sv'jetom promenim", a kada umre, smrt izgleda prividno, Marko deluje kao da spava. U pesmi je on sahranjen u Hilandaru, bez oznaka "da se Marku za grob ne raznade, da se njemu dusmani ne svete" (Karadzic, II, 1969: 314-317). Moguce je da je motiv ovog manastira kasnije ubacen u pesmu, buduci da ostali stihovi u celini obiluju starijim, paganskim nasledem. I zaista, u usmenom predanju se govorilo da Marko ipak samo spava. Vuk je zapisao pripovest prema kojoj je Marko ziv i nalazi se u skrovitoj pecini sa Sarcem, ali ce se probuditi i ponovo izaci na svet "kad Sarac mahovinu pojede i sablja ispodgrede ili ispod kamena ispadne" (Duric, 1991: 51).12 Brojni su pandani besmrtnog junaka u etnickim pripovestima Evrope. Tako, po keltskoj legendi, kralj Artur zaceljuje rane na ostrvu Avalon i jednog dana ce ponovo vladati. Na slican nacin, Smit navodi nemacku legendu prema kojoj ce Fridrih Barbarosa, kada njegova zemlja zatreba spasitelja oziveti i vratiti "zlatno doba" (Smith, 2003: 196).
Marko Kraljevic je, dakle, mitski lik iz arhaicnih dubina, te se njegov znacaj u epici ne moze pokazati iskljucivo istorijskim tumacenjem, vec je potrebno osvrnuti se i na mitoloska objasnjenja. Sreten Petrovic navodi da se Marko moze povezati sa kultom trackog herosa, gospodara podzemlja sa dioniskim atributima, koji je mozda nasleden iz drevne Trakije koja se prostirala na prostorima delova danasnje Srbije, Bugarske i Makedonije13. Marko je vazda na konju, voli da zadrema, da popije, ali je spreman i da kaznjava. Petrovic istice Markovu surovost, ali i pravednost, koja odlikuje i "Strahora" ili "Strasnog i jakog boga" (Petrovic, 1999: 58).
Etnoistorijska svest je u Markovu epsku biografiju naknadno ugradila i predodredenje njegovih buducih podviga. Marko je, prema pesmi, roden da bi bio upamcen. On nimalo ne podseca na svog epskog (i istorijskog) oca, kralja Vukasina, vec je otelotvorenje junastva svog ujaka Momcila, heroja pretkosovskog ciklusa - "a Marko se turi na ujaka, na ujaka vojvodu Momcila" (Karadzic, II, 1969:90). Kao mladic, on je bio zastitnik srpskog carstva, a njegova sudbina odredena je tada, kroz magijske reci Vukasina Mrnjavcevica i cara Urosa: "Sine Marko, da te Bog ubije! Ti nemao groba ni poroda! I da bi ti dusa ne ispala, Dok Turskoga cara ne dvorio! Kralj ga kune, car ga blagosilja: Kume Marko, Bog ti pomogao! Tvoje lice svjetlo na divanu! Tvoja sablja sjekla na mejdanu! Nada te se ne naslo junaka, Ime ti se svuda spominjalo, Dok je sunca i dok je mjeseca! Sto su rekli, tako mu se steklo" (Karadzic, II, 1969: 147). Cini se kao da je sama pesma bila svesna svoje etnoistorijske uloge prenosioca pamcenja, a njenom najvecem junaku, Marku Kraljevicu, bilo je i u stihu namenjeno da ostane urezan u pamcenju generacija.
Heroji oslobodenja
Na tragu dotadasnjeg epskog nasleda, "pjesme junacke novijih vremena o vojevanju za slobodu", kako ih je nazvao Vuk Karadzic, trebale su i nove junake, likove nadljudskih osobina kakve je zahtevala borba protiv nadmocnijeg neprijatelja. Novonastalim drustvenim interesima i htenjima, u praskozorje srpskog nacionalizma bio je potreban vetar u leda, a on je morao doci iz etnoistorijskih naslaga minulih vremena. Trebalo bi skrenuti paznju na okolnosti koje su dovele do vrenja epskih pripovesti, u kome su gotovo svi etnicki simboli "od Kosova" upregnuti ka jednom cilju - borbi protiv Osmanlija.
Pritom, dosta je tesko jasno razluciti koliko su neposrednog uticaja na stvaranje nove epike imali politicki i crkveni vodi Srba u Osmanskom carstvu, odnosno u kojoj meri junacke pesme ovog doba mozemo tumaciti kao spontani izraz sirih masa. Ne treba zanemariti cinjenicu da su mnogi stihovi, nastali uporedo sa dogadajima o kojima su pevali, a po uzoru na starije epske obrasce, bili cesto delo profesionalnih slepih guslara koji su, izmedu ostalog, svoju materijalnu egzistenciju obezbedivali slaveci nove etnicke heroje, junake dva srpska devetnaestovekovna ustanka. Filip Visnjic, dosavsi u Srbiju iz Bosne, licno je spevao cak trinaest ustanickih pesama, a njegova uloga rapsoda bliskog ustanickim vojvodama budi sumnju u potpunu stvaralacku autonomiju. Na slican nacin, od XVIII stoleca, nova srpska junacka poezija u Crnoj Gori nastaje kao reakcija podrske politickim aktivnostima tamosnjih vladika usmerenih protiv osmanske vlasti.
S druge strane, ne mozemo izricito tvrditi da je epika na prelasku u moderno doba u potpunosti svesno i planski politicki instrumentalizovana u klasicnom nacionalistickom maniru, jer su gotovo svi korisceni motivi i etnicki simboli vec bili u najvecoj mogucoj meri prisutni u kolektivnoj svesti Srba. Epski covek je epski mislio. Drugim recima, nastupajuca epoha je bila strukturalno uslovljena prethodnim nasledem. Nemanjici, Kosovo, Obilic, Lazar i Brankovic, Marko Kraljevic i suprotstavljenost Osmanlijama u staleskom i verskom pogledu, kao najvazniji etnoistorijski cinioci bili su zivi u pamcenju seljackih masa, sto je politickim vodama Srba umnogome olaksalo pokretanje nacionalne mobilizacije.
U pesmi "Pogibija Vuka Micunovica" iz Crne Gore, narodni pevac istice motiv Kosova govoreci o smrti palog heroja, koga ce u Gorskom Vijencu opevati Njegos: " ...A oh Vuce, moj sokole sivi! A oh Vuce, zlatna perjanice, Svakojega pravoga Srbina! ...Slusajte me, braco Crnogorci! Ovakoga sivoga sokola, jos Srpkinja porodila nije, Od Kosova ni pride Kosova" (Karadzic, IV, 1969: 24). Obavezujuci ton "kosovskog zaveta" prisutan je i u recima cetinjskog vladike u pesmi "Boj Crnogoraca s Mahmut-pasom": " ...A znate li, moja braco draga! Kako kleti kore Srbe Turci, Od zalosna boja Kosovskoga, Od izdaje Brankovica Vuka, nek mu bude vazda vjecna muka! Mogu l' biti rane zestocije, No kad udri nebeska strijela, Te ustrjeli golema junaka? Nije tako jaka ni strijela, Da rascupa srce u junaka, Kao taki ukor i sramota..." (Karadzic, IV, 1969: 63). Ovi stihovi, podsecajuci na "knezevu kletvu", nesumnjivo govore o preziru prema izdaji etnicke zajednice, cije se posledice smatraju neuporedivo vecom kaznom od same smrti. Takode, u kontekstu prethodno razmatranog pitanja o drustvenim korenima nove epike, zanimljivo je da Vuk smatra da je navedenu pesmu spevao licno vladika Petar I Petrovic Njegos: "Ja za cijelo mislim da je ove obadvije pjesme o boju Crnogoraca s Mahmutpasom nacinio Crnogorski vladika Petar I... pa su poslije usle u narod i iduci od usta do usta" (Karadzic, IV, 1969: 60).
Znacaj "zlatnog doba" Nemanjica i metohijskog manastira Visoki Decani priziva pesma "Jaut-beg i Pero Mrkonjic". U ovoj pesmi, junak Pero Mrkonjic brani manastir od osmanskih nasilnika koji su se namerili na "blago Nemanjica": " ...Zdrav da si mi, silan Jaut-bego! Ni u moje ni u tvoje zdravlje, Vec u ime Boga istinoga, I svetoga kralja Decanskoga, Kome sam se danas zamucio, I u moga bistra dzeverdana, Koji ce ti srce prekinuti" (Karadzic, IV, 1969: 85). Vojislav Duric navodi da je u crnogorskim pesmama iz perioda vladika Save i Vasilija (1735-1767) najveci junak bio Nikac od Rovina, koji je, kao "sin Obilica", ubio bosanskog pasu pod satorom (Duric, 1991: 95), a o sedamnaestogodisnjem Mrcaric Peju se peva kako je po junastvu zeleo da nadmasi Marka Kraljevica: " ...Bolji case biti na junastvu, Od junaka Kraljevica Marka, I sokola Relja Bosnjanina..." (Karadzic, IV, 1969: 39-40). Sporadicni sukobi kroz pesmu su, kao sto vidimo, zadobijali mitske karakteristike, visestruko nadmasujuci istorijsku stvarnost.
Verovatno najznaCajniji i najrazvijeniji primer mitizacije dogadaja i aktera iz novije srpske istorije predstavlja pesma "Pocetak bune protiv dahija", u kojoj se etnoistorijski motivi po snazi mogu porediti sa onima iz kosovskog ciklusa. Na samom pocetku, narodni pevac poziva Srbe na osvetu, "jer je krvca iz zemlje provrela, zeman dos'o, valja vojevati, za krst casni krvcu proljevati, svaki svoje da pokaje stare" (Karadzic, IV, 1969: 100). Pored etnicke i verske, pesma naglasava i socijalnu komponentu, i to kroz govor cara Murata, koji je na Kosovu svoje naslednike upozorio da ih vlasti nece lisiti velikasi, feudalci, vec sirotinja raja.14 Pesma posebno naglasava hrabrost i neustrasivost Karadorda Petrovica, smestajuci ga rame uz rame sa ostalim mitskim junacima. On u pesmi poziva Srbe na pobunu recima "svaki svoga ubijte subasu; ¿ene, decu u zbjegove krijte" (Karadzic, IV, 1969: 112). Postavljajuci se na celo potlacene raje, Karadorde ulazi u gradove i "deli pravdu" - "Sto bi Turak'po gradov'ma bjelim, Sto bi Turak' za sjece, isjece; Za predaje sto bi, to predade; Za krstenja sto bi, to iskrsti", a potom nagovestava oslobodenje svih Srba recima "Drina vodo! Plemenita medo, Izmed' Bosne i izmed' Srbije! Naskoro ce i to vreme doci, Kada cu ja i tebeka preci, I cestitu Bosnu polaziti!" (Karadzic, IV, 1969: 114). Vazno je primetiti da navedeni stihovi jasno iskljucuju muslimane slovenskog porekla iz srpskog etnickog korpusa, sto nam ponovo govori o nezanemarljivom uticaju vere na etnicku vezanost.
Srpska etnicka zajednica, shodno svom drustvenom polozaju, bila je vrlo prijemciva za usvajanje ideja koje su sa sobom nosile ne samo etnicko, vec i socijalno oslobodenje. Popovic navodi da je, po proti Mateji, Karadorde pozvao sirotinju raju da "u ime boga skine jaram koji Srbin od Kosova vuce", te da prema tome, ropski jaram nije bio samo etnicke no i socijalne prirode (Popovic, 2007: 108), sto se u velikoj meri poklapa sa nasim nalazima o karakteru mnogih starijih stihova. Pesma "Knez Ivan Knezevic" ima naglasenu socijalnu komponentu, i u njoj glavni junak od Turaka otkupljuje srpsko roblje kako bi mu pruzio slobodu: " ...Otkupljujte, moja braco draga! Izbavljajte te Srbinjske duse, A od Turske od neciste ruke ..." (Karadzic, IV, 1969: 147). Zahtev za etnickim oslobodenjem, dakle, podrazumeva i socijalnu emancipaciju, sto ce naposletku postati vazan cinilac formativnog perioda srpskog nacionalizma. I pesme iz Crne Gore ne zaostaju za isticanjem patnje potlacene raje, koja osmanskog bega Cengica proklinje sledecim recima: "...Piste jadni Srbi siromasi, Boga mole, bega proklinjahu: Hajde tamo Cengijc-Alaj-bego! Da bi Bog da i Bogorodica, zaklala te puska Crnogorska! Tvoju rusu odnijeli glavu! Boga mole i umolice ga..." (Karadzic, IV, 1969: 52).
Popovic pruza zanimljivu karakterizaciju novih srpskih heroja, prepoznajuci u njima odlike paganskih ratnika, cija je vera po imenu hriscanska, ali ipak znatno drugacija od one koju je propovedala verski obrazovana srpska inteligencija. Moglo bi se reci da je takav njihov karakter umnogome olaksao proces transformacije novijih istorijskih licnosti u mitske simbole, u legendarno znamenje urezano u etnoistorijsku svest. Kako Popovic navodi, Karadordevo Kosovo je ocigledno bilo drugacije od onoga o kome se pisalo i govorilo u Sremskim Karlovcima. Za njega, ono je bilo ne samo poetski simbol srpskog poraza i velicine vec, pre svega, zbiljsko polje na kome su divlji, polupaganski ratnici vodili borbu protiv Turaka (Popovic, 2007: 108). Ne bi bilo pogresno pretpostaviti da je za Karadordeve savremenike mit neraskidivo bio isprepleten sa stvarnoscu, sa kojom je tvorio jednu celinu. Mitska svest je formirala mitske ljudske karaktere, kojima duznost nalaze iskljucivi izbor izmedu slobode i smrti.
U tom svetlu treba tumaciti reci Vuka Karadzica koji, govoreci o Milosu Pocercu, izmedu ostalog kaze i da je "pomoglo sto je sve pomisljao na Milosa Obilica koji je, kao sto se pjeva i pripovijeda, takoder bio iz Pocerine, a kazu da ga je i Crni Dordije toga opomenuo, kad ga je zavojvodio" (Popovic, 2007: 160). I Vojislav Duric primecuje da likovi novijih epskih pesama imaju mnogo zajednickog sa junacima iz srednjih i starijih vremena, i to upravo na primeru Milosa Pocerca, koji podvizima i hrabroscu doista podseca na mitskog Obilica.15
Zakljucna razmatranja
Zadatak nase analize bio je da ispitamo ulogu pojedinih svetackih, mucenickih i herojskih likova srpske narodne epike u procesu razvoja i snazenja srpske etnicke vezanosti u premoderno doba. Pomenuti simbolicki sadrzaji posmatrani su kroz prizmu teorijskog koncepta etnoistorije, to jest kao sastavni deo slozene i dinamicne etnicke pripovesti koja predstavlja sponu izmedu kolektivnog poimanja "proslosti" i "sadasnjosti" jedne etnicke zajednice, tvoreci specifican spoj mitova, secanja i istorije, cuvajuci identitet njenih pripadnika kroz vreme. Istovremeno, cilj preduzetog etnosimbolistickog istrazivanja bilo je i sociolosko-istorijsko pracenje drustveno-istorijskih uslova koji su u razlicitim periodima oblikovali etnoistorijsku "pricu", uzrokujuci njeno prilagodavanje grupnim potrebama i interesima znacajnih delova srpske etnije.
Najpre je ustanovljeno da su likovi Nemanjica u epsku poeziju najverovatnije dolazili iz sredina bliskih srpskoj crkvi, te da je crkva isticanjem kulta "svetorodne" dinastije u osmansko doba tim putem sirila svoj uticaj snazeci medu Srbima etnicku identifikaciju na religijskoj osnovi. Na slican nacin, nakon boja na Kosovu, srpska crkva je bila zasluzna za sirenje kulta kneza Lazara, koji ce tek u vremenu novih srpskih borbi protiv Osmanlija od kraja XVII veka biti spojen sa vise paganskim kultom Milosa Obilica koji je imao svoje ishodiste u plemensko-patrijarhalnoj zajednici.
Marko Kraljevic, kao pojedinacno najzastupljeniji epski junak, bio je etnoistorijski rezultat vekovne potcinjenosti Srba u osmanskom carstvu, simbol toboznjeg otpora u vremenu bez istinske borbe. Njegova dvostruka protivrecna uloga "carevog posinka" (tj. vazala) i osmanskog neprijatelja prikazana je kao posledica protivrecnosti srpske etnoistorijske svesti, koja je trazila slobodu od zavisnosti, i istorijske zbilje, koja je nalagala nuznu poslusnost Osmanlijama.
Naposletku, heroji oslobodenja, odnosno epske figure srpskih devetnaestovekovnih ustanika prikazani su kao izraz novonastalih potreba motivisanja seljackih masa na pobunu, uz opasku da su pojedine pesme ove epohe mogle predstavljati i delo samih politickih voda i obrazovanih ljudi, te da se u odredenoj meri mogu smatrati prvim tragovima nacionalisticke agitacije.
Takode, vazno je istaci da nasom analizom tema iz naslova niposto nije iscrpljena, te da su zbog ogranicenosti prostora iz istrazivanja iskljuceni nesumnjivo zanimljivi i zivopisni primeri heroizacije brojnih likova srpske epske poezije, poput razlicitih junaka prekosovskog ciklusa, hajduckih i uskockih pesama, ali i aktera takozvanog "neistorijskog" epskog korpusa. Cini se da bi buduca sociolosko-istorijska ispitivanja pobrojanih etnickih simbola svakako mogla upotpuniti i zaokruziti naucno objasnjenje problema postavljenih u ovom radu. Na kraju, valjalo bi dodati da rezultati naseg istrazivanja mogu posluziti i kao upozorenje savremenom citaocu i tumacu proslosti da izgradnja etnickog identiteta nikada nije "prirodno" spontan, jednoznacan, ujednacen, linearan i kumulativan proces cije sadrzaje i simbole treba uzimati zdravo za gotovo, vec da po pravilu predstavlja odraz razlicitih drustveno-istorijskih okolnosti, te da je posredovan raznim grupnim interesima i samim tim obelezen pamcenjem, ali i momentima kolektivnog zaborava nuznog za opstanak grupe.
2 Camblak, Grigorije, "Zitije Stefana Decanskog", dostupno na: http://www.rastko.rs/knjizevnost/ liturgicka/camblak-zitije_decanskog.html, pristupljeno 25.07.2015.
3 "Srednjevekovni srpski spisi o Kosovu", dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/spisi_o_ kosovu_c.html#_Toc737, pristupljeno 29.07.2015.
4 "Srednjevekovni srpski spisi o Kosovu", dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/spisi_o_ kosovu_c.html#_Toc678, pristupljeno 29.07.2015.
5 "...o novi mucenice, kneze Lazare... izasao si na zmaja i protivnika bozanstvenih crkava, rasudivsi da je netrpimo za srce tvoje gledati hriscane otacastva tvoga da budu ovladani od Izmailcana. Ako li ove ne postignes, da ostavis propadljivu visinu zemnoga gospodstva... i da se sjedinis s vojnicima nebesnoga cara... mnoge nevolje i stradanja obuzese vazljubljena ti ceda, i u mnogim nevoljama zivot provode, jer su ovladani od Izmailcana, i treba nam svima pomoc tvoja... moli da pravoslavna vera hriscanska neoskudno stoji u otacastvu tvome..." ("Srednjevekovni srpski spisi o Kosovu", dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/spisi_o_ kosovu_c.html#_Toc662, pristupljeno 29.07.2015.)
6 "Srednjevekovni srpski spisi o Kosovu", dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/spisi_o_ kosovu_c.html#_Toc710, pristupljeno 29.07.2015.
7 "...ovaj sveti i uvek pominjani knez Lazar otacastvom, rodenjem i vaspitanjem srpskoga kolena bejase... i podize se Amurat car persijski sa mnostvom Agarena, da nije bilo mogucno izbrojati ih, da smo bili prema njima kao mala reka prema moru...". Lazar potom hrabri vlastelu i vojnike govoreci: "...Smrcu duznosti posluzimo, prolijmo krv nasu, smrcu zivot iskupimo i udove telesa nasih nepostedno predajmo na posecenje za veru i otacastvo nase i svakako ce se umilostiviti Bog na one sto ostanu posle nas i nece istrebiti rod i zemlju nasu do kraja..." ("Srednjevekovni srpski spisi o Kosovu", dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/spisi_o_ kosovu_c.html#_Toc685, pristupljeno 30.03.2014.)
8"Poletio soko tica siva, Od Svetinje od Jerusalima, I on nosi ticu lastavicu. To ne bio soko tica siva, Vece bio svetitelj Ilija; On ne nosi tice lastavice, Vece knjigu od Bogorodice" (Karadzic, II, 1969: 214).
9"Ja cu otic' sjutra u Kosovo, I zaklacu Turskog car-Murata, I stacu mu nogom pod groce; Ako li mi Bog i sreca dade, Te se zdravo u Krusevac vratim, Uvaticu Vuka Brankovica, Vezacu ga uz to bojno koplje, Kao zena kudelj' uzpreslicu, Nosicu ga u polje Kosovo" (Karadzic, II, 1969: 226).
10 Filozof, Konstantin, Zitije despota Stefana Lazarevica, dostupno na: http://www.rastko.rs/ knjizevnost/liturgicka/konstantin-zitije_desp_stefana_c.html, poseceno 30.07.2015.
11 Postoje naznake da je tokom XVI stoleca pritisak Osmanlija na kmetove smanjen u odnosu na vreme poslednjih srpskih, "domacih" feudalaca, te su martolozi u tom periodu mogli biti opevani u pozitivnom svetlu. Vladimir Corovic kaze da su "Turci dobro znali da naseg seljaka tesko pritiska ceo sistem feudalnih obaveza prema vlastima i prema crkvi, i oni su planski agitovali medu njima" (Corovic, 2005: 240). Tek krajem XVI veka, usled nametanja sve vecih dazbina, nastalih zbog potreba drzavne kase i finansiranja ratova Osmanskog carstva, pocece budenje oslobodilackih impulsa potcinjenog stanovnistva.
12Radoje Domanovic je inspiraciju za pisanje svoje cuvene satire "Kraljevic Marko po drugi put medu Srbima" pronasao upravo u ovom verovanju.
13Pominjanje Marka u bugarskoj i savremenoj makedonskoj tradiciji moze biti odraz zajednickog arhaicnog nasleda, kao i geografskog prostora kojim je Marko Mrnjavcevic kao osmanski vazal vladao, ali, sto je jos vaznije, i dokaz propustljivosti etnickih granica u premoderno doba, buduci da su Srbi i Bugari u Osmanskom carstvu delili staleski polozaj i veru.
14"Cuvajte se raje sirotinje, Bice Turkom po Mediji muka, U Samu ce kade proplakati, Jera ce ih raja ucvjeliti... Drumovi ce pozeljet' Turaka, A Turaka nigde biti necea (Karadzic, IV, 1969:103-4).
15"Veseli se, pod Cerom Pocerje, kojeno si gnjezdo sokolovo! Kad Srbinu bude za nevolju, u tebe se po soko izleze, te Srbinu bude u pomoci. Veseli se, Miloseva majko, ti koja si Milosa rodila! Veseli se, Pocerac-Milosu! Desna ti se posvetila ruka, koja znade pogubiti Meha, svim Turcima hrabrog poglavara, a Srbima svima dusmanina! Veseli se Pocerac-Milosu! Dugo ti se ime spominjalo, dokle teklo sunca i mjeseca!" (Duric, 1991: 101).
Literatura
Bakic, Jovo. 2004. Ideologije jugoslovenstva izmedu srpskog i hrvatskog nacionalizma. Zrenjanin: GNB "2arko Zrenjanin".
Bakic, Jovo. 2006. Teorijsko-istrazivacki pristupi etnickoj vezanosti (ethnicity), nacionalizmu i naciji. Sociologija, vol. XLVIII, No. 3, str. 231-264.
Camblak, Grigorije. Zitije Stefana Decanskog, dostupno na: http://www.rastko.rs/ knjizevnost/liturgicka/camblak-zitije_decanskog.html
Corovic, Vladimir. 2005. Istorija Srba. Beograd: Alnari.
Deretic, Jovan. 1995. Zagonetka Marka Kraljevica. Beograd: SKZ.
Duric, Vojislav. 1991. Antologija narodnih junackih pesama. Beograd: SKZ.
Evgenija, Monahinja. Udovstvu mojemu zenik, dostupno na: http://www.rastko. rs/istorija/spisi_o_kosovu_c.html#_Toc678
Filozof, Konstantin. Zitije despota Stefana Lazarevica, dostupno na: http://www. rastko.rs/knjizevnost/liturgicka/konstantin-zitije_desp_stefana_c.html,
Hobsbaum, Erik. 1996. Nacije i nacionalizam od 1780: program, mit, stvarnost. Beograd: Filip Visnjic.
Jefimija, Monahinja. Pohvala svetom knezu Lazaru, dostupno na: http://www. rastko.rs/istorija/spisi_o_kosovu_c.html#_Toc662
Karanovic, Zoja. 2011. Propast carstva srpskoga. Zbornik Matice srpske za knjizevnost i jezik, vol. LIX, No. 2, str. 265-276.
Karadzic, Vuk Stefanovic. 1969. Srpske narodne pjesme I-IV. Beograd: Prosveta.
Kuljic, Todor. 2006. Kultura secanja. Beograd: Cigoja.
Lazarevic, Stefan. Natpis na stubu mramornom na Kosovu, dostupno na: http:// www.rastko.rs/istorij a/spisi_o_kosovu_c.html#_Toc710
Marjanovic-Dusanic, Smilja. 1997. Vladarska ideologija Nemanjica: diplomaticka studija. Beograd: SKZ-Sveti arhijerejski sinod SPC-Clio.
Petrovic, Sreten. 1999. Srpska mitologija I. Nis: Prosveta.
Popovic, Miodrag. 2007. Vidovdan i casni krst: ogled iz knjizevne arheologije. Beograd: Biblioteka XX Vek.
Slijepcevic, Doko. 2002. Istorija Srpske pravoslavne crkve I. Beograd: JRJ.
Smith, Anthony David. 1999. Myths and Memories of the Nation. New York: Oxford University Press.
Smith, Anthony David. 2003. Chosen Peoples. New York: Oxford University Press.
Smith, Anthony David. 2008. The Cultural Foundations of Nations. New York: Blackwell Publishing.
Zapis iz prologa (nepoznati autor), dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/ spisi_o_kosovu_c.html#_Toc737
Zitije kneza Lazara (nepoznati autor), dostupno na: http://www.rastko.rs/istorija/ spisi_o_kosovu_c.html#_Toc685
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer
Copyright Sociolosko Udruzenje Srbije i Crne Gore (Sociological Association of Serbia and Montenegro) 2016
Abstract
Primenjujuci etnosimbolisticki pristup u proucavanju oblikovanja premoderne etnicke zajednice, clanak se bavi sociolosko-istorijskom analizom uloge najznacajnijih svetackih, mucenickih i herojskih figura srpske narodne epike u razvoju srpske etnicke vezanosti do XIX stoleca. Ovi simbolicki sadrzaji posmatrani su kroz prizmu teorijskog koncepta etnoistorije, odnosno kao deo slozene etnicke pripovesti koja u sebi sazima razlicite udele mitova i istorijskih secanja pripadnika jedne etnije. Posebna paznja je posvecena objasnjenju drustvenih uslova koji su, u istorijskoj perspektivi, odredivali karakter kolektivnog pamcenja premodernih Srba. Nalazi istrazivanja su pokazali da su epski likovi Nemanjica, kneza Lazara i Milosa Obilica, Marka Kraljevica, kao i junaka pesama o srpskim borbama protiv Osmanskog carstva pocetkom XIX veka, nastali kao rezultat razlicitih grupnih interesa i potreba iniciranih politickim, kulturnim i ekonomskim odlikama epoha u kojima je poezija stvarana. Na tom tragu, narocito je istaknuta istorijska uloga srpske crkve, kao i uticaj visevekovne konfesionalno-staleske podredenosti clanova srpske etnicke zajednice u periodu osmanske vladavine. Rezultati analize takode navode na zakljucak da izgradnja etnickog identiteta po pravilu nije linearan i spontan proces obelezen neprekidnom kumulacijom pamcenja, te da njegov razvoj odlikuju i momenti kolektivnog zaborava, nuzni za opstanak grupe.