"POVEŽI SE BOJOM, PRIBLIŽI SE SLIKOM" - ART- TERAPIJA U FUNKCIJI ZAŠTITE I UNAPREÐENJA MENTALNOG ZDRAVLJA DJECE I MLADIH S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Abstract

U ovom radu prikazuje se korištenje art-teropije u svrhu očuvanja i unapreðenja mentalnog zdravlja djece i mladih s teškoćama. Stigmatizacija s kojom se često susreću narušava njihovo mentalno zdravlje dok uspješna socijalna integracija djeluje kao zaštitni faktor u očuvanju i unapreðenju mentalnog zdravlja. S tim ciljem proveden je projekt "Poveži se bojom, približi se slikom " u kojem su sudjelovala djeca i mladi s teškoćama, kao i njihovi vršnjaci tipičnog razvoja. U sklopu projekta provedeno je istraživanje čiji je cilj bio ispitati uspješnost metode art-terapije kao načina senzibilizacije djece i mladih, učenika osnovnih i srednjih škola, za potrebe i mogućnosti osoba s teškoćama te poticanja inkluzivnog promišljanja i djelovanja. U istraživanju je sudjelovalo 359 učenika/učenica s područja Splitsko-dalmatinske županije, ujedno i sudionika/-ica projekta. Korišten je anketni upitnik koji se sastojao od pitanja otvorenog i zatvorenog tipa te su prikupljeni i analizirani kvalitativni i kvantitativni podaci. Rezultati su pokazali da art-terapija korištena kao alat za socijalnu interakciju pridonosi povećanju stupnja senzibilizacije i prihvaćanja djece s teškoćama od strane njihovih vršnjaka bez teškoća. Naposljetku dvosmjerna socijalizacija u poticajnom okruženju posljedično pridonosi zaštiti i unapreðenju mentalnog zdravlja djece s teškoćama.

Alternate abstract:

In this paper, the use of art therapy to maintain and improve the mental health of children and young people with disabilities is described. The stigmatisation that such young people often encounter diminishes their mental health, while successful social integration maintains and develops their mental health. This has been shown in a study conducted within the project "Connect through colour, get closer through pictures ", in which the participants were children and young people with disabilities, as well as their peers without developmental disabilities. The fundamental aim of the project was to raise awareness and sensitivity of children from primary and secondary schools toward the problems, needs and abilities of people with disabilities, and to stimulate them to think and act in an inclusive manner. The research was carried out as part of a project in which 359pupils from Split-Dalmatia County participated A survey of open- and closed-ended questions was administered, after which qualitative and quantitative data were analysed. The results of this research showed that art therapy as a tool for social interaction contributes to the protection and improvement of mental health in children with disabilities, and increases sensitivity and acceptance from their peers without disabilities. The resulting two-way socialisation in the stimulating environment contributes to the protection and improvement of mental health of children with disabilities.

Headnote

Primljeno: 17.01.2018.

Stručni rad

Prihvaćeno: 30.04.2018.

UDK 615.851:73/79-056.26](497.5)

Sažetak: U ovom radu prikazuje se korištenje art-teropije u svrhu očuvanja i unapreðenja mentalnog zdravlja djece i mladih s teškoćama. Stigmatizacija s kojom se često susreću narušava njihovo mentalno zdravlje dok uspješna socijalna integracija djeluje kao zaštitni faktor u očuvanju i unapreðenju mentalnog zdravlja. S tim ciljem proveden je projekt "Poveži se bojom, približi se slikom " u kojem su sudjelovala djeca i mladi s teškoćama, kao i njihovi vršnjaci tipičnog razvoja. U sklopu projekta provedeno je istraživanje čiji je cilj bio ispitati uspješnost metode art-terapije kao načina senzibilizacije djece i mladih, učenika osnovnih i srednjih škola, za potrebe i mogućnosti osoba s teškoćama te poticanja inkluzivnog promišljanja i djelovanja. U istraživanju je sudjelovalo 359 učenika/učenica s područja Splitsko-dalmatinske županije, ujedno i sudionika/-ica projekta. Korišten je anketni upitnik koji se sastojao od pitanja otvorenog i zatvorenog tipa te su prikupljeni i analizirani kvalitativni i kvantitativni podaci. Rezultati su pokazali da art-terapija korištena kao alat za socijalnu interakciju pridonosi povećanju stupnja senzibilizacije i prihvaćanja djece s teškoćama od strane njihovih vršnjaka bez teškoća. Naposljetku dvosmjerna socijalizacija u poticajnom okruženju posljedično pridonosi zaštiti i unapreðenju mentalnog zdravlja djece s teškoćama.

Ključne riječi: art terapija, mentalno zdravlje, djeca i mladi s teškoćama u razvoju, inkluzija

Abstract: In this paper, the use of art therapy to maintain and improve the mental health of children and young people with disabilities is described. The stigmatisation that such young people often encounter diminishes their mental health, while successful social integration maintains and develops their mental health. This has been shown in a study conducted within the project "Connect through colour, get closer through pictures ", in which the participants were children and young people with disabilities, as well as their peers without developmental disabilities. The fundamental aim of the project was to raise awareness and sensitivity of children from primary and secondary schools toward the problems, needs and abilities of people with disabilities, and to stimulate them to think and act in an inclusive manner. The research was carried out as part of a project in which 359pupils from Split-Dalmatia County participated A survey of open- and closed-ended questions was administered, after which qualitative and quantitative data were analysed. The results of this research showed that art therapy as a tool for social interaction contributes to the protection and improvement of mental health in children with disabilities, and increases sensitivity and acceptance from their peers without disabilities. The resulting two-way socialisation in the stimulating environment contributes to the protection and improvement of mental health of children with disabilities.

Key words: art therapy mental health, children and young people with developmental disabilities, inclusion

UVOD

Mentalno zdravlje važan je čimbenik i dio je općeg zdravlja koje omogućuje aktualiziranje osobnog života svakog pojedinca. Onoje osnovni potencijal za nošenje sa životnim stresom, produktivan rad, uključivanje i doprinos zajednici. Kod osoba s teškoćama problemi mentalnog zdravlja (problemi ponašanja i psihički poremećaji) nekoliko se puta češće javljaju nego u općoj populaciji (Sekušak-Galešev i sur. 2014). Termin osobe s teškoćama predstavlja recentnu stručnu terminološku orijentaciju odreðenu zakonskim dokumentima (Skočić Mihić 2011). U kontekstu ovog rada termin se odnosi na korisnike/korisnice Centra za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj" u Splitu koji pruža usluge djeci i mladima te odraslim osobama s oštećenjem sluha, oštećenjem u govoru i glasu i drugim utjecajnim teškoćama u razvoju, te motoričkim ili funkcionalnim oštećenjima pojedinih organa i organskih sustava i drugim utjecajnim teškoćama u razvoju te korisnike/korisnice Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj i Bonaci" koji pruža usluge osobama s intelektualnim teškoćama i poremećajima iz spektra autizma.

Osobe s teškoćama podložne su razvoju različitih sekundarnih poteškoća koje se odražavaju na njihovo mentalno zdravlje ako im nije pružena primjerena podrška i nisu korišteni adekvatni terapijski programi i integracijski pristupi (Reić-Sustić 2016). Stoga je očuvanje mentalnog zdravlja jedno od prioritetnih područja u skrbi о djeci i mladima s teškoćama. Na to upozorava Nacionalna strategija za zaštitu mentalnog zdravlja (2011-2016) koja kao jednu od mjera navodi: poticanje i podržavanje aktivnosti usmjerenih na borbu protiv stigmatizacije kojom se označavaju vulnerabilne skupine. U tu svrhu Služba za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije proveo je projekt "Poveži se bojom, približi se slikom". Uspješnost ostvarenja projektnih ciljeva u praksi ispitana je kroz evaluaciju projektnih aktivnosti čiji su rezultati prikazani u ovom stručnom radu.

Mogućnosti afirmacije djece i mladih s teškoćama

Socijalno uključivanje, interakcija i socijalne uloge promatraju se u prilikama koje se pružaju pojedincu, odnosno odgovorima društvene sredine u kojoj se nalazi osoba s teškoćama u razvoju na probleme i potrebe tih pojedinaca. Tako se pojedinca institucionaliziranjem izdvaja iz lokalne sredine, čime se ograničavaju prilike za kontakte s društvenom sredinom, što može imati negativan utjecaj na razvojni potencijal osobe s teškoćama (Reić-Šustić 2016).

Svako dijete treba imati priliku za iskorištavanje svojih vlastitih sposobnosti usmjeravajući ih na okolinu, u skladu sa svojom razinom razvoja. Ako je djetetu to omogućeno, može se govoriti о mentalnom zdravlju, bez obzira na razinu i vrstu teškoće. Naime uz adekvatnu podršku osobe s različitim teškoćama mogu biti psihički zdrave i adaptirane u svojoj društvenoj sredini zadovoljavajući svoje potrebe, uspješno se socijalizirajući u svojoj okolini (Došen 2004).

Pod pojmom socijalizacije, odnosno podruštvljavanja ljudskog bića označavamo osposobljavanje pojedinca za život u društvenoj zajednici. "Kroz taj proces istovremeno se isprepliću različiti utjecaji društva i organizma (psihe), koji svoje sjecište upravo nalaze u razvoju osobnosti ljudske jedinke" (Gudjons prema Mikas i Roudi 2012). Utjecaj društva ogleda se u glavnim nositeljima socijalizacijskog procesa koje čine: obitelj, vršnjačke skupine, predškolske i školske institucije. U tom smislu socijalna afirmacija djece i mladih s teškoćama u razvoju uvelike će ovisiti о prilikama za ostvarenje socijalnih interakcija s vršnjacima (Drasgow i dr. prema Mikas i Roudi 2012). Puni potencijal socijalne interakcije ostvaruje se uspješnim socijalnim kontaktom djece i mladih s teškoćama i njihovih vršnjaka tipičnog razvoja. Dobrobiti su uspješne socijalne interakcije za djecu i mlade s teškoćama i bez teškoća u razvoju dvosmjerne. S jedne strane djeca i mladi s teškoćama dobivaju priliku za interakciju s vršnjacima koji im mogu biti uzori za različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi u složenijim društvenim odnosima i aktivnostima, modelu komunikacije i samokontroli. S druge strane dobrobiti za djecu i mlade bez teškoća bolje su razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za potrebe drugih te općenito uvažavanje različitosti. To im daje temelje za odrastanje u odgovorne članove društva s razvijenim osjećajem osjetljivosti za potrebe drugih te otvorenost za različitosti. Odgajajući ih za jednakost, promičemo socijalnu pravednost u društvenim odnosima, a integrirajući različitosti, gradimo buduće temelje poštovanja dostojanstva i socijalnih potreba svakog člana društva (Livazović i dr. 2015).

Empatija - važan čimbenik procesa socijalne integracije osoba s teškoćama u društvo

Empatija je uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njezina položaja, npr. patnje ili ugroženosti na temelju percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi (prema Petz 2005). Empatija se sastoji od afektivne i kognitivne komponente. Afektivna se komponenta odnosi na emocionalnu reakciju kao odgovor na emocionalna stanja drugog pojedinaca ili grupe. Kognitivna komponenta uključuje sposobnost uživljavanja u tuðu perspektivu kao vlastitu. Stiff i sur. pretpostavljaju da se unutar dviju osnovnih dimenzija mogu razlikovati dimenzija "preuzimanja perspektive" kao kognitivna dimenzija, "emocionalna briga", "emocionalna zaraza" i "odgovornost u komunikaciji" kao emocionalne dimenzije istog konstrukta (Stiff i sur. prema Klárin 2004).

Projekt "Poveži se bojom, približi se slikom" imao je za cilj potaknuti razvoj empatije kod djece tipičnog razvoja te prevenciju emocionalnih teškoća i unapreðenje mentalnog zdravlja djece s teškoćama. Djeca s teškoćama u razvoju integrirana su u redovite odgojno-obrazovne programe s ciljem preveniranja njihove isključenosti, stigmatizacije i ostvarivanja inkluzivnog odgoja u vršnjačkoj zajednici. Kroz interakciju djece s teškoćama u razvoju i djece tipičnog razvoja osmišljeno se nastojao potaknuti razvoj empatije obiju skupina djece. U istraživanju obrazovne integracije učenika s teškoćama, koje su proveli Spelić i Zuliani, pokazalo se da samo uključivanje učenika s teškoćama u redovne razredne sredine, automatski i samo po sebi, ne osigurava uspjeh u izgradnji prijateljskih odnosa i stvaranju socijalnih interakcija s vršnjacima, kao ni razvoj empatičnosti kod učenika tipičnog razvoja (Spelić i Zuliani 2011). Neophodna je senzibilizacija i edukacija učenika tipičnog razvoja kroz različite projekte u svrhu poticanja interakcije i razvoja empatijskih karakteristika. S obzirom na to, projektne aktivnosti prilagoðene su dobi djece, njihovim razvojnim sposobnostima i interesima te su kroz njih učili kako prepoznavati svoje i emocije drugih, kako ih kontrolirati i razvijati empatiju prema drugima.

/trt-terapija

Današnje je poimanje kreativnosti znatno prošireno, pri čemu je napušteno isključivo razumijevanje kreativnosti kao ekskluzivne sposobnosti rijetkih pojedinaca, uglavnom umjetnika i znanstvenika, da pronalaze i stvaraju potpuno nova rješenja u različitim područjima ljudskoga života. Unutar proširenog pojma kreativnosti koji je shvaćen kao splet kompleksnih sposobnosti, različitih vidova inteligencije i osobina ličnosti koje su normalno distribuirane meðu ljudima, moguće je prihvatiti i poimanje kreativnosti u najširem smislu, tj. kao životnog potencijala koji djeca posjeduju u velikoj mjeri (Pivac 2016). Novija promišljanja о kreativnosti razlikuju tzv. "visoku kreativnost" (eng. "big C") i "nisku kreativnost" (eng. "little c") (Craft 2002). Visoka kreativnost prema Taylorovim razinama podjele kreativnosti odgovarala bi inovativnoj, inventivnoj i emergentnoj razini svojstvenoj samo iznimnim pojedincima, dok tzv. "niska kreativnost" omogućava prosječnim ljudima svakodnevno snalaženje u različitim životnim situacijama. Jedan od oblika u kojima se niska kreativnost ostvaruje jest terapija likovnom umjetnosti ili art-terapija. Artterapiju karakterizira slobodno likovno izražavanje u kojem su vještina, originalnost i kvaliteta proizvoda manje važni u odnosu na sam kreativni proces (Taylor prema Kvaščev 1981). Naime art-terapija temelji se na neverbalnoj i verbalnoj komunikaciji misli i osjećaja, koja se koristi kao poticaj za vlastiti rast, za povećanje samospoznaje i kao pomoć u emocionalnom oporavku djece, odraslih, obitelji i grupa. Terapija likovnim izrazom ili likovnom ekspresijom danas ima potencijalno široku primjenu meðu različitim populacijama ljudi. Stoga se pozitivan učinak kreativnog izražavanja i stvaralaštva sve više afirmira u radu s djecom i mladima s teškoćama kao terapijska intervencija koja se temelji na socijalnoj interakciji u različitim kreativnim aktivnostima. Takoðer stručna literatura ukazuje na to da djeca i mladi s teškoćama uspješnije razvijaju vještine ako su uključeni u zajedničke aktivnosti sa svojim vršnjacima bez teškoća (Mitchell 2002).

METODE

Poveži se bojom, približi se slikom - opis projekta

Projekt "Poveži se bojom, približi se slikom" u trajanju od dvije godine (2013-2015) proveden je u suradnji Službe za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije i splitske podružnice Agencije za odgoj i obrazovanje. Temeljni cilj projekta bio je javnozdravstvenim pristupom senzibilizirati školske odgojno-obrazovne institucije i njihove korisnike i korisnice za potrebe očuvanja i unapreðenja mentalnog zdravlja djece i mladih s teškoćama. Na razini pojedinca cilj je bio pridonijeti razvoju empatije sudionika i sudionica projekta, polaznika redovnog odgojno-obrazovnog sustava.

Umjesto predavanja, prezentacija i sličnih često korištenih projektnih aktivnosti, u ovom projektu korištenje svojevrstan alternativni pristup ostvarenju projektnih ciljeva. Cilj projekta bio je kreativnim pristupom, koji uključuje korištenje artterapije, pridonijeti unapreðenju mentalnog zdravlja osoba s teškoćama te senzibiliziranju djece i mladih bez teškoća za probleme, potrebe i mogućno- sti osoba s teškoćama. Drugim riječima, riječ je о projektu alternativne komunikacije, u prvom redu likovne, manje verbalne. Takav oblik komunikacije premošćuje razlike meðu pojedincima i omogućuje im da se upoznaju i prepoznaju jer su znakovi, simboli i boje koje su sadržane u likovnom izrazu osobe osobni, ali i zajednički, univerzalni (arhetipski).

Specifičan način komunikacije ostvaren je u procesu dvosmjerne vršnjačke socijalizacije učenika i učenica osnovnih i srednjih škola te osoba s teškoćama.

Osim dijaloga koji se dogaðao u procesu dvosmjerne komunikacije, ovaj projekt karakterizira i dijalog izmeðu različitih likovnih radova, likovnih tehnika i materijala od kojih su stvoreni, kao i različitih poruka njihovih tvoraca. Projektje utemeljen na spoznaji о posebnom značaju koji umjetnost ima kao sredstvo komunikacije koje uključuje skriveni potencijal za terapijsko djelovanje, te se u njemu ogledaju i nadopunjuju poglavito psihološki aspekti s onim edukacijskim i rehabilitacijskim.

Temeljna projektna aktivnost na koju je stavljen naglasak u ovom radu bile su kreativne i iskustvene radionice "Emocije, boje i raspoloženja" koje su podrazumijevale različite likovne i računalne tehnike korištene s ciljem poticanja promišljanja о ovoj temi koje je rezultiralo izradom predložaka za tapiserije kao glavnog ishodnog materijala projekta. Računalnu obradu predložaka za tapiserije izradili su učenici i učenice Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju. Prema izraðenim predlošcima, korisnici i korisnice Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonaci" i "Slava Raškaj" te učenici iz devet škola u Splitsko-dalmatinskoj županiji sudjelovali su zajedno u procesu izraðivanja vunenih tapiserija na temu emocija i s njima povezanih kognitivnih procesa. Ukupno je izraðeno 19 tapiserija kojima su dodijeljeni sljedeći nazivi: Lijenost, Tuga, Sreća, Ljubav je žuta, Bliskost, Sigurnost je zelena, Ljutnja, Razigranost, Poveži se bojom, približi se slikom, Misli su ljubičaste, Slap ljubavi, Znanje, Snaga.

Ovakvim aktivnostima i projektima koji imaju za cilj uključivanje djece i mladih s teškoćama u život zajednice umanjuju se posljedice njihovih teškoća. Takoðer stvaraju se preduvjeti za njihovu što uspješniju uključenost u život i rad u zajednici, umanjuje se vjerojatnost emocionalnih poremećaja i rizičnih ponašanja i na taj način štiti i unapreðuje mentalno zdravlje ove osjetljive populacije (Lončar 2016).

Metode rada

Prethodno navedeni učinci i ciljevi aktivnosti projekta "Poveži se bojom, približi se slikom" evaluirani su provedbom ankete čiji se rezultati donose u nastavku teksta. U anketi je sudjelovalo 359 ispitanika/-ica od toga 83 učenika i učenica iz srednjih škola te 276 učenika i učenica iz osnovnih škola na području Splitsko-dalmatinske županije. Ispitanicima je po završetku projektnih aktivnosti ponuðeno da u obliku strukturiranog upitnika daju svoj osvrt na aktivnosti u kojima su sudjelovali. Anketa je sadržavala osam pitanja, od čega četiri zatvorenog i četiri otvorenog tipa, koja su imala za cilj ispitati korisnost projekta u općenitom smislu te zadovoljstvo pristupom upoznavanja s djecom i mladima s teškoćama koji je razvijen i korišten unutar projekta. Korisnost i zadovoljstvo projektnim aktivnostima ispitani su skalama procjene stupnja slaganja. Takoðer ispitano je koliko su projektne aktivnosti pridonijele razbijanju eventualnih stereotipa povezanih s osobama s teškoćama. Na samom kraju ispitano je mišljenje učenika osnovnih i srednjih škola о mogućnosti poboljšanja komunikacije s osobama s teškoćama i odnosa prema njima. Jedan od ciljeva projekta bio je provoðenjem zajedničkih aktivnosti upoznati učenike i učenice s osobama s teškoćama, njihovim potrebama i mogućnostima. Na taj način nastojalo ih se senzibilizirati i ukloniti eventualne predrasude i stereotipe prema osobama s teškoćama. U tu svrhu provjereno je i je li sudjelovanje u ovom projektu potaknulo preživljavanje nekih osjećaja i о kojim se osjećajima radilo. Instrument za procjenu navedenoga bilo je otvoreno pitanje u kojem su ispi- tamcı mogli navesti osjećaje koje je u njima izazvalo sudjelovanje u projektnim aktivnostima.

Metode obrade podataka

Zatvorena su pitanja u upitniku kvantitativno statistički obraðena uz pomoć programa za statističku obradu podataka SPSS Statistic 21. Dobiveni podaci su deskriptivno obraðeni, koristeći frekvencije i postotke, a rezultati su grafički prikazani histogramima i "pitama". Podaci prikupljeni otvorenim pitanjima obraðeni su analitičkom procedurom kategorizacije na način da su iz njih naknadno konstruirane i grupirane kategorije odgovora kojima se sažeto prikazuju njihove glavne odrednice.

U nastavku rada iznose se rezultati ankete koji će pružiti uvid u korisnost primjene metode artterapije i njezinu daljnju primjenu i održivost.

REZULTATI I RASPRAVA

Više od devet desetina ispitanika/- İca uglavnom je (26,7%) ili u potpunosti (65,2%) zadovoljno projektom. Svoje nezadovoljstvo projektom iskazala su samo tri ispitanika (0,8%) dok je 25 ispitanika/-ica (7%) djelomično zadovoljno projektom. Iz navedenog je vidljivo daje projektna ideja uspješno realizirana i provedena na način blizak mladima, što potvrðuju i odgovori na pitanje о korisnosti projekta. Naime više od 90% smatra projekt uglavnom ili u potpunosti korisnim.

Ispitanici su imali priliku navesti razlog zbog kojeg pristup korišten u projektu smatraju korisnim. Obradom dobivenih rezultata uočeno je da se odgovori grupiraju oko četiri kategorije, odnosno da ispitanici u najvećoj mjeri smatraju projekt korisnim iz sljedeća četiri razloga:

Ispitanici ističu kako se u svakodnevnom životu nisu imali prilike neposredno susretati s osobama s teškoćama pa İm je sudjelovanje u projektu omogućilo da upoznaju njihove potrebe i mogućnosti ("[...] zato što upoznajemo ljude koji su različiti od nas, ali u isto vrijeme isti kao i mi, i učimo da smo svi jednako vrijedni"). Projekt im je omogućio da upoznajući druge i drugačije, shvate da su različitosti bogatstvo ("[...] povezuje ljude, uči ih različitosti") te da uvide da različitosti ne bi trebale biti prepreka u komunikaciji i suživotu s drugima. Korisnost projekta vide İ u tome što su imali priliku osobno upoznati vršnjake drukčije od sebe, pomoći im, bolje ih razumjeti i na taj način pridonijeti njihovoj integraciji u društveni život. Toje kod učenika izazvalo osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i korisnosti što su svojim djelima pomogli da se djeca i mladi s teškoćama osjećaju ravnopravno i uključeno.

Osim što je projekt pridonio mladima osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja na način da im je proširio vidike približivši im različitosti, smatraju daje pomogao i osobama s teškoćama. Time što su bili ravnopravni sudionici u projektnim aktivnostima i što su imali priliku pokazati svoja znanja i vještine u području kreativnog izražavanja pridonijelo se smanjenju društvenog jaza izmeðu osoba s teškoćama i njihovih vršnjaka tipičnog razvoja uključenih u projekt.

Prilika da se korisnici İ korisnice projekta meðusobno upoznaju, komuniciraju i druže dovela je do boljeg razumijevanja osoba s teškoćama kod više od polovice ispitanih ("[...] pa zbog upoznavanja, mišljenje koje sam imao do sada bilo je pogrešno"; "[...] jer pomaže da gledamo na takve ljude drugačijim očima"; "[...] jer dokazuje da i ljudi s poteškoćama itekako mogu raditi različite stvari i sudjelovali u umjetnosti baš poput zdravih osoba"). Sami ispitanici uviðaju da razumijevanje dovodi do prihvaćanja drugih i/ili drugačijih. U skladu s ciljevima projekta mladi su se educirali, a većina njih i senzibilizirala za sve ono što pojedinci s teškoćama prolaze u svakodnevnom životu ("[...] jer nas uči kako žive irade djeca s teškoćama"; "zato što potiče prihvaćanje"). Boljim razumijevanjem osoba s teškoćama, korisnici i korisnice projekta sami prepoznaju važnost integracije osoba s teškoćama u svakodnevni život ("[...] zato što İ osobe s poteškoćama mogu imati priliku da budu u društvu, a ne da budu odbačeni"). Osnovni je preduvjet za integraciju osoba s teškoćama u društveni život prihvaćanje njihovih potreba i mogućnosti čime se smanjuje socijalna isključenost iz svakodnevnog života kao jedan od ključnih problema s kojima se susreću. U tom smislu ovaj projekt dao je svoj doprinos u području postizanja veće socijalne integracije osoba s teškoćama u društveni život

Da je projekt ostvario svoj cilj prihvaćanja različitosti i razbijanja stereotipa о osobama s teškoćama potvrðuju rezultati prema kojima 88% ispitanih podržava navedenu tvrdnju.

Gotovo devet desetina ispitanika/-ica smatra projekt korisnim za poboljšanje komunikacije i odnosa prema osobama s teškoćama. Većina mladih nema piliku susretati se s osobama s teškoćama zbog njihove društvene izoliranosti. Zbog nedostatka prilike za upoznavanje i druženje s osobama s teškoćama, mladi često preuzimaju postojeće stereotipe: (1) "Do sada sam uvijek osjećala nekakvu nelagodu u prisustvu osoba s teškoćama jer sam se uvijek bojala da ću napraviti ili reći nešto krivo što će ih povrijediti, ali sada kada smo se družili s njima opuštenija sam u komunikaciji s njima"; (2) "[...] jer obično ljudi imaju predrasude o tim ljudima ili se boje da ih ne povrijede. Ovakvi projekti to razbijaju"; (3) "[...] jer na ovaj način vidimo kako oni funkcioniraju, mislim da osmijeh, zagrljaj i lijepu riječ svi razumiju"; (4) "Da, jer su i oni ljudi kao i mi, trebamo se prema njima normalno odnositi, kao i prema svakom drugom čovjeku". Projekt im je dao priliku da u neposrednom susretu s osobama s teškoćama sami formiraju svoje stavove İ mišljenja.

Ispitanici/-ice su se zajedničkim aktivnostima u projektu senzibilizirali za potrebe i mogućnosti osoba s teškoćama i uočili da ostvarena komunikacija i druženje pozitivno utječu na osobe s teškoćama: (1) "[...] dati ljudi vide da nisu sami i da ih ljudi ne odbijaju iz razloga što nisu kao mi"; (2) "Zato što sada shvaćam kako im je"; (3) "[...] jer su oni ljudi isto kao i mi i svi zaslužuju šansu iako su osobe s poteškoćama"; (4) "Jedino s projektima kao stoje ovaj se mogu zbližiti i upoznati nekog novog jer jedino kroz ovakvu vrstu rada se osjećam društveno korisno"; (5) "Da, jer im želim pomoći i oni su jako zanimljivi i željela bih znati kako oni proživljavaju život".

Kod većine sudionika/-ica (92,4%) sudjelovanje u projektu potaknulo je stvaranje nekakvih osjeća- ja. Osjećaji koje su ispitanici navodili grupirani su kao ugodni, neugodni i ambivalentni osjećaji, dok 17% ispitanika/-ica ne konkretizira о kakvim se osjećajima radi. Kod najviše ispitanika/-ica sudjelovanje u projektu potaknulo je stvaranje ugodnih osjećaja (56,8%), zatim slijede oni koji su u konačnici osjećali mješavinu ugodnih i neugodnih osjećaja (16,7%). Tek nekolicina ispitanika/-ica (6,1%) navela je isključivo neugodne osjećaje. Meðutim spomenuti neugodni osjećaji zapravo su rezultat suosjećanja s osobama s teškoćama i uključuju osjećaje kao što su: tuga, neugoda, zabrinutost: (1) "Bilo mi ih je jako žao"; (2) "Pustio sam koju suzu gledajući ih"; (3) "Bila sam tužna malo jer je u svijetu sve više diskriminacije i ljudi ne vide ljepotu kod ljudi koju oni pružaju iako su drugačiji"; (4) "[...] osjećaj tuge jer imaju teže živote od nas". S druge strane za najveći postotak ispitanih projektje poslužio kao "okidač" za stvaranje ugodnih osjećaja poput ljubavi, poštovanja, suosjećanja, sreće, pažnje, veselja, radosti, prihvaćanja, dobrote, shvaćanja, topline, prijateljstva, povezanosti i mira.

Kao što je prethodno navedeno, značajnom broju ispitanika/-ica projektje pobudio mješavinu ugodnih i neugodnih osjećaja, pri čemu su neugodni osjećaji rezultat razvijenog suosjećanja i empatije, čime njihova negativnost dobiva pozitivan predznak: (1) "[...] mješavina tuge, sreće i radosti"; (2) "Pa ne znam koje točno, ali znam da je bilo sreće i brige meðu tom hrpicom osjećaja"; (3) "Pa u pocętkuję tužno, ali na kraju shvaćaš da je bitno biti sretan, a ako su ta djeca sretna, onda sam i ja sretna zbog njih". U Tablici 1. grupirani su osjećaji koje je kod ispitanika/-ica izazvalo sudjelovanje u projektu.

ZAKLJUČAK

Projekt "Poveži se bojom, približi se slikom" proveden je u suradnji Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije i Agencije za odgoj i obrazovanje s namjerom približavanja osoba s teškoćama i korisnika redovnog odgojnoobrazovnog sustava.

Temeljni cilj projekta bio je javnozdravstvenim pristupom senzibilizirati odgojno-obrazovne institucije i njihove korisnike za potrebe uključivanja djece i mladih s teškoćama u socijalnu interakciju s vršnjacima u svakodnevnom životu u svrhu očuvanja i unapreðenja njihova mentalnog zdravlja.

U sklopu projekta provedeno je istraživanje kako bi se ispitala njegova uspješnost i ostvarenje ciljeva u praksi. Projektje uspio u namjeri da senzibilizira više od polovice korisnika i korisnica, djece i mladih iz osnovnih i srednjih škola, za probleme, potrebe i mogućnosti osoba s teškoćama. Takoðer njihovi odgovori pokazuju da ih je projekt potaknuo i usmjerio da promišljaju inkluzivno.

Nadalje projektje korisnicima i korisnicama pružio priliku za upoznavanje osoba s teškoćama, što većini, zbog društvene izoliranosti osoba s teškoćama, ranije nije bilo dostupno. Zajedničko vrijeme provedeno u kreativnim radionicama i aktivnostima omogućilo im je zbližavanje i na taj način bolje meðusobno razumijevanje za većinu ispitanika/-ica. Time su stvoreni uvjeti za formiranje osobnih stavova i mišljenja о osobama s teškoćama, što je važno u sprečavanju eventualnog preuzimanja društveno ukorijenjenih stereotipa о osobama s teškoćama.

Ako sumiramo rezultate istraživanja, uvidjet ćemo da upoznavanje potreba i mogućnosti osoba s teškoćama te razumijevanje istih otvara prostor senzibilizaciji koja u konačnici doprinosi prihvaćanju različitosti. U tom smislu projektje dao svoj doprinos procesu destigmatizacije osoba s teškoćama, koji djeluje kao kočnica njihovoj integraciji u društvo kao njegovih punopravnih članova.

Socijalna integracija posredstvom kreativnosti i stvaralaštva kao alata za socijalnu interakciju djece i mladih s teškoćama i onih tipičnog razvoja pokazala se kao uspješna metoda koja pridonosi zaštiti i unapreðenju mentalnog zdravlja djece s teškoćama te povećanju stupnja senzibilizacije i prihvaćanja od strane njihovih vršnjaka bez teškoća. Primjenom art-terapije ne nastoji se razviti neka tehnika, umjetnička kompetentnost niti ona služi stvaranju djela koja bi bila namijenjena podržavanju bilo kakva narcizma. Njezina je svrha poticanje razvoja kreativnih sposobnosti, osvještavanje identiteta, a s druge strane omogućavanje da umjetnički izraz postane instrument komunikacije i socijalne integracije (Rodriguez 2002).

Zaključno projekti koji će implementirati kreativno-stvaralački pristup kroz rwT-terapiju i dvosmjernu vršnjačku socijalizaciju uspješno su sredstvo doprinosa socijalnoj integraciji osoba s teškoćama te, neposredno, zaštite i očuvanja njihova mentalnog zdravlja. Nadalje potencijal ovakvih projekata ogleda se na dvije ključne razine utjecaja. U širem smislu na razini neposrednog društvenog okruženja korisnika i korisnica projekta (institucije, ustanove, grupe vršnjaka) pridonosi se senzibilizaciji za različitosti, u ovom slučaju za osobe s teškoćama. U užem smislu na razini pojedinca, od najranije dobi, pridonosi se razvoju empatije koja je u konačnici preduvjet za senzibilizaciju i prihvaćanje različitosti.

References

LITERATURA:

Craft, A. (2002): Creativity and Early years Education/A lifewide foundation. London/New York: Continuum.

Došen, A. (2001): Mental Health in Mental Retardation; Current Developments and Future

Challenges in Europe (Lecture to the 3rd Congress of European Association for Mental Health in Mental Retardation, Berlin, Germany). NADD: An association for persons with developmental disabillities and mental health needs. Posjećeno 31. 7.2017. na stranici NAAD (An assosiation for persons with developmental disabilities and mental health needs): http://thenadd.org/nadd-bulletin/archive/vohmie-v/.

Došen, A. (2004): Dijagnostika i tretman poremećaja ponašanja i psihičkih oboljenja kod osoba s mentalnom retardacijom. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 40, 2, 165-174.

Furlan, I., Kljajić, S., Kolesarić, V., Krizmanić, M., Petz, B., Szabó, S., Šverko, B. (2005): Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Gudjons, H. (1994): Pedagogija - temeljna znanja. Zagreb: Educa.

Hoffman, M.L. (1981): The development of empathy. U: J. P. Rushton, R. M. Sorrentino (ur.): Altruism and helping behavior: Social, personality, and developmental perspectives, (str. 41-59). Hillsdale, N. J.: Lawrence Erlbaum Associates.

Livazović, G., Alispahić D., Terović, E. (2015): Inkluzivni odgoj i obrazovanje u školi. Sarajevo: Društvo ujedinjenih graðanskih akcija.

Klárin, M. (2004): Empatija i vještine komuniciranja kao temelj stereotipiziranja meðukulturalne komunikacije. Annales, 14, 1, 129-140.

Kvaščev, R. (1981): Psihologija stvaralaštva. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Lončar, L. (2016): Odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama. U: Ključević, Ž. (ur.): Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih: uloga javnozdravstvenih projekata, (str.65-71). Split: Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitskodalmatinske županije.

Mikas, D., Roudi, B. (2012): Socijalizacija djece s teškoćama u razvoju u ustanovama predškolskog odgoja. Paediatria Croatica, 56, 1,207-214.

Mitchell, L.C. (2002): Blending practices in regular education: A mixed-method design study on course practicum and training experiences in relation to preservice teacher attitudes and knowledge about inclusion. PhD diseration. The Pennsylvania State University.

Nacionalna strategija za zaštitu mentalnog zdravlja za razdoblje 2011. - 2016., (2010): Zagreb:Vlada Republike Hrvatske, 79. sjednica.

Pivac, D. (2016): Kreativnost i likovna terapija u zaštiti mentalnog zdravlja djece. Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih: uloga javnozdravstvenih projekata (str. 202-208). Ključević, Ž. (ur.). Split: Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije.

Reić-Šustić, V. (2016): Zaštita i unapreðenje mentalnog zdravlja osoba s teškoćama u razvoju. U: Ključević, Ž. (ur.): Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih: uloga javnozdravstvenih projekata, (str.53-64). Split: Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije.

Rodriguez, J. (2002): Art-terapija. U: Prstačić, M. (ur.): Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala/Art and Science in Life Potential Development - radovi s meðunarodnog simpozija Hvar, 1999. (str.61-65). Zagreb: Hrvatska udruga za psihosocijalnu onkologijų i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Sekušak-Galešev, S., Kramarić, M., Galešev, V. (2014): Mentalno zdravlje odraslih osoba s intelektualnim teškoćama. Socijalna psihijatrija, 42, 1, 3-20.

Skočić Mihić, S (2011): Spremnost odgajatelja i faktori podrške za uspješno uključivanje djece s teškoćama u rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Doktorska disertacija. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Špelić, A., Zuliani, Ð. (2011): Uloga empatije u socijalizaciji djece s teškoćama u razrednim sredinama. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 47,2, 96-108.