Komparativni postsocijalizam. Slavenska iskustva

Abstract

Sre%om, u prostoru kulture, i prostoru znanosti o kulturi, jos je na raspolaganju i "tre%i put", gdje je nas glas manjega dometa, i manje smo vidljivi, ali se na njemu mozda bolje osje%amo, manje smo optere%eni strukturnim zadatostima i strukturnim zadrtostima. U Zapadnoj Njema"koj, a sli"na je situacija u drugim zapadnoeuropskim zemljama, 1990. godine, prije ujedinjenja, stopa zaposlenosti udanih zena, "bila je 40%, od "ega je samo 22% zena radilo puno radno vrijeme, a pla%om koja je iznosila samo 65% pla%e muskarca. [... ] u Isto"noj je Njema"koj od svih udanih zena zaposleno bilo njih 90%". Isto, uostalom, primje%uje i Dijana Jela"a, ali i Radna grupa "Vic, rat i genocid", koja je ponudila odgovor na pitanje "Kakvu je produkciju zivota omogu%ila proizvodnja smrti u Bosni i Hercegovini izme$u 1992. i 1995. godine?" Posavsi od pretpostavke o vicu kao vrsti svjedo"enja Damir Arsenijevi%, Emin Eminagi%, Selma Puzi%, Adis Sadikovi% i Pavlina Vujovi% otvorili su, pri"anjem viceva o Srebrenici, prostor za, kako tvrde, "svjedocenje kao javno dobro - prostor zajedni"kog djelovanja, govora i misljenja". Iz njezine vizure, naime, po raspadu Jugoslavije pred "tematiku povezanu s 'mra"nom' socijalisti"kom proslos%u" postavio se tabu, dok ruska kultura nikada nije usla u tome sli"an, "'prazan' prostor".

Komparativni postsocijalizam. Slavenska iskustva, Masa Kolanovic, ur., Zagrebacka slavisticka skola, Zagreb, 2013., 459 str.

"Problematizirati teku%u suvremenost bivsih socijalistickihzemaljazasigurno nijelagodanposao". Tako je Masa Kolanovi%, prvom re"enicom "Uvoda", sazela svoje uredni"ko iskustvo rada na zborniku znanstvenih radova Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva. "Pozicije su nestabilne", pojasnila je, "akteri me$u nama, a ishod analize je neizvjestan s obzirom na to da se dinamika postsocijalisti"kog stanja stubokom mijenja iz dana u dan". Osim toga, otkada su drustvene i humanisticke znanosti posljednji put imale priliku simultano pratiti drustvene, poli ticke i ekonomske promjene usporedivoga opsega, njihov se teorijski i metodoloski aparat uvelike promijenio, a izazov je postao i ve%i kad se spoznaji o tome da se doga$a jos jedna velika povijesna prekretnica pridruzila pomisao da bi iznalazak prikladnoga opisa i pojasnjenja mogao pomo%i i boljem razumijevanju proslosti. Ne odugovla"e%i ni trenutka tom su izazovu odgovorile, i nastavile odgovarati, ponajprije kulturna antropologija, etnologija, sociologija, politologija i politi"ka ekonomija, u doma%im i inozemnim znanstvenim publikacijama, iz razli"itih, i razli"ito postavljenih pozicija. Ipak, Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva prvi je u nas objavljen zbornikkoji okuplja radove (uglavnom mla$ih) poljskih, ruskih, bosanskohercegova"kih, slovenskih, makedonskih, srpskih i hrvatskih teoreti"ara i povjesni"ara knjizevnosti, rusista, lingvista, sociologa i kulturnih antropologa.

Zbornik, na 444 stranice, unutar "etiriju tematskih cjelina ("Prostori sje%anja, sje%anja na prostor", "Transformacije prostora, preslagivanja identiteta", "Mentalitet, rod, alteritet", "Konzervativizam i otpor") okuplja 22 rada koji, sinergijski, proizvode impuls otpora prema obrascu za znanstveno suo"avanje s "postsocijalisti"kim stanjem" koji je proizvelo zapadnja"ko znanstveno trziste da bi se njime posluzili i domoroda"ki znanstvenici. U slu"aju "egzilantske znanosti", za razliku od egzilantske knjizevnosti, nije stvar toliko u prelasku stvarnih zemljopisnih granica mati"nih zemalja autora, jer se prelazak u bitnome doga$a na drugoj razini, sto svakako uvjetuje razlike u naglasku u govoru o "gubitku", no rezultat, ili o"ekivani rezultat, je jednak: kako je u svojoj analizi ispisivanja egzila u romanima Bore 4osi%a i Davida Albaharija pokazala Sanja Saki%, to je "iznimno dobra recepcija izvan mati"ne zemlje". O zelji da se udovolji ukusu zapadnja"kog Drugog, i vise od spomenutih primjera egzilantske knjizevnosti, svjedo"i gra$a koja je u sredistu zanimanja Natalije Majsove, Ivane Perusko i Dijane Jela"e. Me$u ruskim filmovima iz 1990-ih, a koji su na mreznim forumima ocijenjeni kao najuspjesniji, Natalija Majsova je nasumce odabrala njih pet da bi istrazila kako se "ruskom idejom" koristi suvremena ruska kinematogra'ja. Zaklju"ila je da su ih "s jedne strane snazno obiljezili kaoti"ni pokusaji pomirenja s gubitkom Sovjetskog Saveza i potraga za nekim novim nacionalnim idejama, a s druge zalosni pokusaji oponasanja zapadnih zanrovskih konvencija". Sli"an je slu"aj prokazala Ivana Perusko u svojoj analizi romana Generacija Propasti ruskoga knjizevnika Viktora Pelevina, zapitavsi se dakako i o kontekstu jer, kako tvrdi, upravo je povijesna sredina, bez obzira sto je ona u Pelevina predmet destabilizacije ili negiranja, klju"na za razumijevanje idejne potke ve%ine njegovih djela. Pelevin je, naime, prvi postsovjetski pisac koji je ostvario zapazen prodor na Zapad (njegovi se romani prodaju u vise od dva milijuna primjeraka), ali, "dok je dio knjizevnih kriti"ara i povjesni"ara uvjeren da je Pelevin predvodnik nove generacijepisacai "itatelja, genij, "ovjek je obogatio rusku knjizevnost elementimapopkulture, soc-arta, budizma, samanizma i misticizma, mnogi mu zamjeraju tekstualnu halucinogenost, shizofrenost, "ak i tematsku pomodnost, kao i pripovjednu shemati"nost te strukturnu ukalupljenost". Isto vrijedi i za postjugoslavenski film koji, kako napominje Dijanajelaca, inzistira na egzotizaciji doma%eg identiteta, na prikazu divljastva kao nekog autenti"nog balkanskog stanja, i to u cilju impresioniranja inozemnog gledatelja. Nakon kratkog pogleda unatrag, na reprezentacije zena u jugoslavenskom filmu i njihove feministi"ke interpretacije, autorica me$u jugoslavenskim postsocijalisti"kim filmovima nalazi dva primjera koja "imaju potencijal da zanije"u sve [... ] dominantne trendove reprezentacije zene na filmu i kolektiviziranja njenog (ratnog i poslijeratnog) iskustva": filmove Grbavica Jasmile Zbani% (2006) i Snijeg Aide Begi% (2008), "ije junakinje preuzimaju ulogu subjekatakoji rodne ulogei etni"ku pripadnost ne tuma"e napodlozi nacionalisti"kih ideologija.

Sre%om, u prostoru kulture, i prostoru znanosti o kulturi, jos je na raspolaganju i "tre%i put", gdje je nas glas manjega dometa, i manje smo vidljivi, ali se na njemu mozda bolje osje%amo, manje smo optere%eni strukturnim zadatostima i strukturnim zadrtostima. Ako i jest odgovorio pozivu kojim je Marija Todorova zaokruzila svoj uvodnik u zbornik Remembering Communism iz 2010. godine, da taj, "prvi koraki ujedno rezultat preliminarnih istrazivanja problematike", rezultira "zna"ajnim komparativnim odazivom", Komparativni postsocijalizam ne samo sto premjesta teziste zanimanja na razdoblje koje je uslijedilo za "komunizmom", nego, namijenjen znanstvenoj publici s "periferije", ostavlja vise prostora za prepoznavanje tema koje se u "sredisnjici" ne "ine vaznima i, sto je jos vaznije, za promisljanje vlastitih odgovora. Tezu o "tre%em putu" u svom "lanku "Postsocijalisti"ki identitet(i) i komparativno izu"avanje juznoslavenskih knjizevnosti" otvoreno zagovara i Tihomir Brajovi%. Potreba za komparativnim istrazivanjem juznoslavenskih knjizevnosti, po njemu, proizlazi iz suvremenih teorijskih pristupa i pozicije pojedinih suvremenih juznoslavenskih knjizevnosti u kontekstu novih kulturnih nacionalizama s jedne, i recidivnog eurocentrizma s druge strane. Dabi seizbjegao sasvimnepozeljanucinaktih aktualnih kontroverzija izme$u dakle tradicionalno shva%ene nacionalne Perspektive i modernisti"ki shva- %ene internadonalne Perspektive, Brajovi% predlaze regionalisti"ku komparatistiku, koja bi bila "asimetri"na" i stoga donekle "neure$ena", jasno nehijerarhijska, "mobilna" struktura, sazdana od promjenjivog, fleksibilnog niza ulan"anih elipsi. Brajovi% je, kako je vidljivo iz priloga Dubravke Bogutovac, sudjelovao u "Razgovorima o knjizevnosti" koje su beogradske Knjizevne novine objavile u serijalu odpet nastavaka 1996. godine. Radilo se o razgovorima o tadasnjem stanju na srpskoj knjizevnoj sceni, uzburkanoj polemikom o drustvenoj misiji knjizevnosti, no autorica donosi tek detaljan pregled objavljenih priloga, bez namjere da ponudi zaklju"ke koji bi nadilazili taj, poseban slu"aj. Jednako odtere%en sirega uvida je i rad Mate Kapovi%a, gdje autor komentira jezi"ke promjene koje su pratile "prelazakiz jednopartijskoga realsocijalisti"koga sistema u kapitalisti"ki parlamentarizam", pa u inzistiranju na posebnosti hrvatskoga jezika, ali ponajprije u jezi"nom purizmu i preskriptivizmu, prepoznaje oblike "desnog politi"kog programa u jeziku". Isti je kontekst proizveo i epski narativ koji je postao, prema tvrdnji Nebojse Lujanovi%a, "dominantna matrica u javnim istupima, medijima, obrazovanju i op%enito u javnoj sferi drustava koja su nakon raspada komunizma usla u regresijski proces formiranja nacionalnog identiteta na etni"koj osnovi". Tome narativu autor suprotstavlja alternativne glasove, romana Mimesis (2008) bosansko-crnogorskog pisca AndrejaNikolaidisai Put usrcelin'iîtsfcogsniî (2006) SplicaninaVladeBulica: njihovi junaci pervertiraju traumom rata natopljene i osnazene obrasce dominantnih narativa o kolektivnom identitetu, ostaju%i u (makar i autodestruktivnom) prostoru slobodnog izbora, iz kojega oblikuju konkurentsku i trajno nedovrsenu kulturu.

Ako bi se "inilo da odgovori Nikolaidisa i Buli%a nemaju kapacitet (ili ga ne zele imati) za izlazak iz konteksta u koji su se uglavili, sa Slavojem Zizekom je svakako druga"iji slu"aj. Postavsi onime preko kojeg se "nerijetko odre$uje sto danas uop%e konstituira kriti"ku teoriju", on kao da bi, j er se "na Balkanu" rodio, "o Balkanu" morao znati vise od drugih. Ta insajderska pozicija, u interpretaciji Tatjane Juki%, zapravo je pozicija okrnjenoga znanja, znanja "manje komparativne vrijednosti". Time autorica ujedno upozorava na problem koji bi, po njezinu misljenju, imao vrijediti i za druge uvide koji, zaokupljeni Balkanom, izbjegavaju "konzekventn[u] rasprav[u] o zna"enju jugoslavenskoga slu"aja za op%enitiju, usto internacionalizacijsku zamisao o komunizmu i o socijalizmu, te o postsocijalizmu, ako postsocijalizam odredimo kao preostatak socijalizma nakon njegove smrti". U slu"aju jugoslavenskog postsocijalizma, trazi li se problem koji je uvjetovao njegovo stanje, na djelu je dakle simultan rad dvaju snaznih ozna"itelja, Balkana i socijalizma/komunizma, pa bismo se morali pitati o tome sto uvjetuje interpretaciju, i eventualni izbor ozna"itelja, osim adrese na kojoj se nalaze "itatelji. Socijalisti"ka proslost se, naime, kako je primijetila Tanja Petrovi%, sve cesce promislja kroz diskurse i prakse kulturne bastine, sto ukazuje na to da, "nakon faza odbacivanjai/ili sentimentalizacije i trivijalizacije socijalisti"kog po"inju nastupati, mozda sve dulje, faze "smirivanja", pa i normalizacije u razumijevanju razdoblja druge polovice prosloga stolje%a. Istodobno, i neovisno o tome, humanistika si je dala u zada%u promisliti sam koncept kulturne bastine, i njegovu drustvenu ulogu, upozoravaju%i na hegemonijske efekte bastinskoga diskursa, pa se muzealizacija jugoslavenske socijalisti"ke bastine suo"ava s problemima koji sa socijalizmom nemaju mnogo veze. Normativizacija i komercijalizacija op%enito "esto opterecuju prezentacije "bastine", a tome valja dodati i linearizaciju jednog generacijskog iskustva i nacionalizaciju jugoslavenske kulturne bastine koja se (barem u nekoj mjeri) bila razumijevala kao zajedni"ka. Ambivalentan je, ako bas ne uvijeki neutralan prema sadrzaju pojmova "socijalizam"i "Balkan", bio i odnoshrvatskihpoljoprivrednikakoji su 2010. godine, kadje Orlanda Obad istrazivala drustvene percepcije Europske unije u Elrvatskoj, bili u procesu prijave ili su ve% dobili sredstva iz pretpristupnih fondova za poljoprivredu i ruralni razvoj. Njezini sugovornici, ako su uop%e i spominjali neki "mentalitet" kao "spremiste negativnih karakteristika", ipak su mnogo rje$e posezali za "Balkanom" no za "socijalizmom". Temeljno kulturnoantropolosko, informirano i "odozdo", to istrazivanje donosi i paletu pogleda na budu%nost koja bi imala uslijediti nakon "tranzicije", a njegovi bi rezultati mogli ponudi ti i odgovaraju%e nijansiran odgovor napitanje koje postavlja Angelina Banovi%-Markovska, o tome "zasto ranija ekonomska liberalizacija jugoslavenskog socijalisti"kog drustva nije dovela do lakseg prepoznavanja 'zapadnja"kih' vrijednosti i usvajanja zapadnja"kih ekonomskih logika i kultura". Ocjenu koju nudi ova autorica, da su "[d] esetljetna tuzna prevlast totalitarne psiho(ideo)logije i socijalisti"ke kulturne bastine, kao i gorka iskustva s rezimom koji je svojim totalitarnim ambicijamaproducirao nepovjerljivodnos pojedincaprema drzavi, rezultira[li] novomparadigmom - 'tranzicijsko - etnoloskom'", nakusnju stavlja i Ozren Biti, u "lanku u kojem analizira fenomen hrvatskog postsocijalisti"kog sporta na primjerima dvaju uspjesnih obiteljskih pothvata. On naime navodi tvrdnju Vjekoslava Perice, prema kojoj su ujedinjena drzava, besplatno skolovanje i zdravstveno osiguranjebili najbolja mogucapodloga za izvrsne sportske rezultate, i tu tvrdnju suo"ava dijagnozomkrize jugoslavenskog sporta iz pera Veselka Tenzere ve% jako kasne 1989. godine, prema kojoj je, dakle, "dinamika rezultata zamijenjena filozofijom izgovora". Me$utim, ako slabe, ili slabije, rezultate hrvatskog postsocijalisti"kog ponajprije kolektivnog sporta pripisemo najprije propasti vrijednosti koje su ostvarile besplatno skolovanje i zdravstveno osiguranje, a zatim i klijentelisti"kom duhu posljednje jugoslavenske sportske generacije, pa svu svoju energiju ulozimo u objasnidbeni potencijal toga dvoga, vise nam ne%e preostati energije, tvrdi Biti, da uo"imo porazavaju%e posljedice "podivljalog kapitalizma". Za Lilijanu Burcar problem nije tek u "podivljalom kapitalizmu", nego zapravo u kapitalizmu, sto je pokazala usporednom analizom drustveno-ekonomskog polozaja zena. Pritom, svakako je instruktivan primjer ujedinjenja Isto"ne i Zapadne Njema"ke: isto"ne Njemice, prema istrazivanjima Dorothy Rosenberg i Lynn Prince Cooke, dozivjele su "epistemoloski sok" u suo"avanju s drasti"nim smanjenjem svojih socijalnih i ekonomskih prava. U Zapadnoj Njema"koj, a sli"na je situacija u drugim zapadnoeuropskim zemljama, 1990. godine, prije ujedinjenja, stopa zaposlenosti udanih zena, "bila je 40%, od "ega je samo 22% zena radilo puno radno vrijeme, a pla%om koja je iznosila samo 65% pla%e muskarca. [... ] u Isto"noj je Njema"koj od svih udanih zena zaposleno bilo njih 90%". Za razliku od onih feministkinja koje, ustezu%i se od ulazaka u usporedbe, isti"u da je socijalisti"ko drustveno ure$enje doduse priznalo zensku punopravnost, ali je nije i omogu%ilo, Lilijana Burcar zaklju"uje da "unato" odre$enim manjkavostima socijalisti"kog sustava, on nije bio vrsta eksperimenta, kao sto nas nastoje uvjeriti propagandni mediji takozvanih kapitalisti"kih demokracija, ve% vazna etapa u povijesti", koja je omogu%ila emancipaciju zena, zbog "ega ga treba vidjeti kao "temelj na koji %e se u nekim aspektima ponovo trebati osloniti u izgradnji novog i kolektivno izborenog drustva pravednosti".

"Gra$a", naro"ito ona koju je proizvela "obicna svakodnevica", kao da katkad uspijeva zivjeti mimo tuma"iteljskih i drugih regulacijskih praksi "izvana", "ak ako (ili samo ako?) je hegemonijski diskurs zagura u podzemlje. Gordana Crnkovi%, na primjerima glazbe 5or$a Balasevi%a, knjizevnih radova Danila Kisa i filma Rane Sr$ana Dragojevi%a, razotkriva "prisutnost srpske kulture u Hrvatskoj 1990-ih", u vrijeme kad se "sluzbena Hrvatska" posvetila izgradnji i o"uvanju sanitarnog kordona pred "hrvatskom kulturom". Posebno vazan primjer, koji pobu$uje optimizam i svjedo"i u prilog nastojanjima na otvaranju tre%e (ili nulte?) platforme, predstavila je Aida Vidan. Ona, naime, prati postupan zaokret u regionalnoj filmskoj produkciji koja sve manje nastoji udovoljiti zapadnja"koj mitoloskoj percepciji Balkana kao jednodimenzionalnog poligona na kojem se sukobljavaju ukleti i zakleti neprijatelji, te se sve vise okre%e nijansiranim i kompleksnim lokalnim narativima koji drugosti daju ljudsko lice. Isto, uostalom, primje%uje i Dijana Jela"a, ali i Radna grupa "Vic, rat i genocid", koja je ponudila odgovor na pitanje "Kakvu je produkciju zivota omogu%ila proizvodnja smrti u Bosni i Hercegovini izme$u 1992. i 1995. godine?" Posavsi od pretpostavke o vicu kao vrsti svjedo"enja Damir Arsenijevi%, Emin Eminagi%, Selma Puzi%, Adis Sadikovi% i Pavlina Vujovi% otvorili su, pri"anjem viceva o Srebrenici, prostor za, kako tvrde, "svjedocenje kao javno dobro - prostor zajedni"kog djelovanja, govora i misljenja". Kroz pri"anje vicevai razgovore u otvorenim u"ionicama nametnula su im se pitanja o poziciji zrtve, metonimijskoj strukturi samog genocida, o zna"enju genocida, odre$enju rata, mjestu sje%anja..., neprestano ukazuju%i na to da je rat i genocid nisu teme o kojima je bolje ne govoriti.

Zanimljivo je primijetiti da su se mnogi autori u ovome zborniku odlu"ili na "vanjski pogled". Taj pogled, dakako, nije odtere%en problemapoznavanja, i razumijevanja, "strukture osje%aja" vremena i prostora u koje ulazi analiza jer, kako to priznaje Maciej CzerwiRski, "nije "udo sto jednog Poljaka koji do$e u Hrvatsku iznena$uje glorifikacija epohe komunizma, iako on mozda zna da je Titovajugoslavija bila nesto bolje od narodne Poljske". Jedan Hrvat bi na to mogao re%i da nije zapazio neku naro"itu glorifikaciju socijalisti"koga autoru ovoga rada predloziti izlet u, na primjer, Sloveniju. Tako$er, mogli bismo se zapitati i o opravdanosti upotrebe pojma "glori'kacija", smjestivsi ga u pojmovni i interpretacijski paket pod naslovom postsocijalisti"kih nostalgia, no on nedvojbeno proizlazi iz autorova vi$enja "komunizma" kao sustava koji je i po broju zrtava usporediv s "nacizmom/fasizmom", a od njega se razlikuje uglavnom po zakrivanju poziva na mrznju i zlodne prema drugima. CzerwiRskog zanima "postkomunizam" kao komunikacijski sindrom u okviru hrvatske i poljske kulture, pa on upu%uje na to da se hrvatska filologija, za razliku od poljske, jos nije poduhvatila analize "jezika/diskursa komunista ili, op%enito, jezika totalitär - nogrezima". Razlog je, po njemu, u tome sto seu "hrvatskoj [... ] svijestiu negativnom odtovanju 0 nedavnoj proslosti najvise isti"e antijugoslavenska crta, a u manjoj mjeri - antikomunisti"ka", a vrijeme "komunisti"ke Jugoslavije" se u hrvatskoj povijesnoj pripovijesti predstavlja kao razdoblje prijelaza u "sretnu nezavisnost", dok je zapoljsku povijesnu naraciju rije" o razdoblju ropstva. Ishodi istrazivanja Macieja Falskog koji je, kao i CzerwiRski, svoju gra$u potrazio na prostoru bivse Jugoslavije i u Poljskoj, upu%uju na druga"ije i slojevitije zaklju"ke. Zanima ga status zajednickog dobra i opdh interesa u procesu "tranzicije" i napustanja socijalisti"kih principa. U centru Varsave, zapaza, "tranzicija" se vizualizira izgradnjom nebodera financijskog i poslovnog sredista, koji su zakrili zdanje Pala"e kulture i znanosti (ranije Pala"a kulture i znanosti Josifa Staljina), dok su velika modernisti"ka naselja iz 1980-ih, koja su se gradila podalje od glavnih prometnica 1 koja su bila predvidjela prostor za javne i usluzne ustanove, zamijenila naselja "iju su izgradnju financirali privatni investitori, sasvim zanemaruju%i zajedni"ke interese budu%ih stanara. Primjer Sarajeva, koji supostavlja primjeru Varsave, Falski problematizira usporedbom prostornog plana grada i okolice iz 1986. s onim iz 2003. godine, koji fiksira politi"ke i drustvene podjele, potcrtava podjelu grada, i odri"e mu ulogu zajedni"kog sredista. No Sarajevo mozda i nije najbolji primjer, jer su se u tkivo grada i tkivo drustva upisale posljedice ratnih razaranja u vremenu izme$u socijalizma i "tranzicije". Prikladnija je usporedba koje se poduhvatila Magdalena Boguslawska, popularnih izdanja koja se referiraju na socijalisti"ku kulturu jela i pi%a. Analizom i usporedbom pet vrstom razli"itih publikacija, leksikona popularne kulture socijalisti"ke Poljske Barteka Koziczyñskog, tematskog broja popularnog kulinarskog "asopisa Moje Gotowanie, Leksikona YU mitologije i dviju knjiga razli"itih autora pod naslovom Titov kuvar, autorica ujedno iscrtava razlike u sje%anju na socijalizam: u Leksikonu YU mitologije socijalizam se percipira kao "prostor napretka i paradigmatskih socijalnih promjena", a naglasak je na estetskim aspektima, u Titovim kuvarima je o"ito nastojanje da se razdoblje socijalizma prikaze boljim no sto je bilo, a u priru"nicima poljskih autora "prevladava negativna ocjena komunizma u Poljskoj kao razdoblja nazadovanja i degradacije", dok je naglasak na politi"kim i ekonomskim aspektima. Za autoricu, obrazlozenje je jednostavno. Uo"ila naime, da " [p] oljski tekstovi koji sadrze notu postsocijalisti"ke nostalgije", za razliku odpost-jugoslavenskih, "principijelno zaobilaze sferu vladaju%ih elita", koje se percipira kao strane i nametnute.

Na vaznost komparativnog pristupa upu%uje i Danijela Lugari% Vukas, a u prvoj re"enici rada u kojem se bavi postsovjetskim sje%anjima na komunalni stan ujedno nudi jos jedan "prostor" koji %e iznenaditi CzerwiRskog. Iz njezine vizure, naime, po raspadu Jugoslavije pred "tematiku povezanu s 'mra"nom' socijalisti"kom proslos%u" postavio se tabu, dok ruska kultura nikada nije usla u tome sli"an, "'prazan' prostor". Umjesto toga, sa svojom je proslos%u usla u dinami"an i kreativan dijalog. Komunalni stan je, naglasava autorica, izuzetno ambivalentan fenomen sovjetske i ruske svakodnevice. Tu tvrdnju demonstrira na primjerima romana La-a udovica Irine Grekove, eseja "Jednai pol soba" Josifa Brodskogai "Komunalno stivo" LevaRubinstejna, pripovijesti "Ko- munalni stan" Vladimira Kunina, "Jauk" Jurija Mamleeva i "Plava ruka" Nine Sadur, ali i iznimno popularne pjesme Komunalni stan glazbene skupine Duna, visokobudzetnoga mjuzikla Stiljagi, i dokumentarnog serijala Komunalni glavni grad. Urbani prostori zanimaju i Borisa Koromana, u mjeri u kojoj se (socijalisti"ka) proslost upisala u "tranzicijske" prostore, utje"u%i na njihovu artikulaciju. Analizirao je dvije zbirke pri"a i 14 romana objavljenih u razdoblju 2001-2012, ukljucujuci i Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Buli%a, s kojim smo se ve% susreli u radu Nebojse Lujanovi%a, a zanimali su ga jednako osobni prostori, gdje su mu zanimljiviji bili oni u kojima je prepoznao motive iz socijalisti"ke proslosti, i prostori grada, ali i kavane, gostionice, kr"me i birtije. Pritom, usredoto"uje se na interpretacijski kapacitet koncepata otpora i subverzije pa primjecuje, me$u ostalim, da su pozicije otpora u dvijetisu%itima "dvostruko odre$ene proslosnim procesima - jer se temelje na praksama potencijalnog otpora u kontekstu dekadentnog socijalizma odnosno simboli"kog otpora koje se javljaju u devedesetima".

Zapazit %emo da se radovi koje okuplja zbornik Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva razlikuju ne samo tematski, disciplinarnim i metodoloskim pristupima, nego i mjerom u kojoj su autori o"itovali (ili zakrili) vlastite poglede na, ponajprije, politi"ki sadrzaj razdoblja koje je prethodilo postsocijalizmu. Te je njihove razli"ite stavove mogu%e, ugrubo, opisati kao liberalnodemokratske, ljevi"arske i ljevi"arsko-feministi"ke. Time zbornik, koji bismo mogli "itati i kao svojevrstan odgovor "predstavnika lokalnog znanja" znanstvenome autoritetu koji je izrastao iz hladnoratovske matrice ulazaka u "srce tame", osim sto se koncepcijom zalaze za strategiju umrezavanja i usporedbe rezultata istrazivanja, omogu%uje produktivan dijalog i na razini koja, uostalom, uvelike uvjetuje prezentaciju rezultata istrazivanja.

Reana Senjkovi%