KAKO RUKE MOGU POMOCI JEZIKU I GOVORU - MANUALNI ZNAKOVI I DIJETE S DOWNOVIM SINDROMOM

Abstract

Scientific research confirms that early use of manual signs with children who do not speak for a variety of etiological reasons brings a number of advantages: it stimulates the development of social interaction and early language abilities and extends communication functions and understanding of information, through which children collects experience and comprehension about themselves and their surrounding world. Attachment between parent and child is accentuated and clatter, crying and displeasure are decreased. The majority of children with Down Syndrome (DS) have delayed oral language development. A child with DS will sooner focus attention to visual signs than vocal expressions, which speaks in favour of encouraging social interaction with manual signs; the reception of manual signs stimulates manual expression. The authors have hypothesized that, children will first start to use manual signs for communication purposes and afterwards, from a specific sign, a spoken word or a sentence will be developed.

Headnote

Sazetak: Znanstvena istrazivanja potvrduju da rana uporaba manulanih znakova u djece koja ne govore zbog razlicitih ettoloskih razloga donosi niz prednosti: stimulira razvoj socijalne interakcije i ranejezicne sposobnosti, prosiruje komunikacijske funkcije i razmjenjivanje informacija te tako dijete prikuplj a iskustva i spoznaje o sebi i svijetu oko sebe. Naglasava se jacanje privrzenosti izmedu roditelja i djeteta, smanjuje se galama, plac, negodovanje. Veci broj djece s Downovim sindromom (DS) ima zakasnjeli govomo-jezicni razvoj. Dijete s DSprije ce usmjeriti paznju na vizualni znak nego na govorni izricaj, sto govori u prilog poticanja socijalne interakcije manualnim znakovima; recepcija manualnih znakova police manualnu ekspreslju.

Uprovedbt optsanog programa poticanja komuntkactje manualnim znakovima u okvtru rane tntervenctje zeljelt smo provjeriti ucinkovitost poticanja komunikacije manualnim znakovima uz tstovremeno tzgovaranje tskaza. Pretpostavkaje btla da ce dijete najprije poceti koristiti manualni znak u komunikacijske svrhe, a zatim ce se iz odredenog znaka razviti govorena rijec, odnosno recenica Spremnost roditelja I sire oblteljl naprlhvacanje takvog sredstva komuntkactje kljucnoje za djetetovu dobrobit u usvajanju jezika i govora te svih ostalih aspekata razvoj a. Pocelo se s deset manualnih znakova kojt su roditeljtma bili vazni za komunikaciju s djetetom. Program se provodio intenzivno jednu skolsku godinu, u obiteljskoj kuci jedan puta tjedno 60 minuta.

Zakljucno se moze reel daje dijete od80 manualnih znakova, koji supostupno uvodent, pocelo koristiti u govornom izrtcaju njth 21 u komunikacijske svrhe nakon 10 mjeseci aktivnog poticanja. Manualni znakovi bili su dobro komunikacijsko sredstvo za ovo dijete u njegovom predjezicnom razdoblju te supotaknult i jezicno-govomu ekspresiju.

Kljucne rijeci: rana komunikacija, potpomognut jezicni razvoj, manualni znakovi, dijete s Downovim sindromom

HOW CAN HANDS HELP LANGUAGE AND SPEECH - MANUAL SIGNS AND THE CHILD WITH DOWN SYNDROME

Abstract: Scientific research confirms that early use of manual signs with children who do not speak for a variety of etiological reasons brings a number of advantages: it stimulates the development of social interaction and early language abilities and extends communicationfunctions and understanding of information, through which children collects experience and comprehension about themselves and their surrounding world. Attachment between parent and child is accentuated and clatter, crying and displeasure are decreased. The majority of children with Down Syndrome (DS) have delayed oral language development. A child with DS will sooner focus attention to visual signs than vocal expressions, which speaks in favour of encouraging social interaction with manual signs; the reception of manual signs stimulates manual expression.

Through the implementation of this programme, as apart of early intervention, we wanted to verify the efficacy of signs stimulation with manual communication. We hypothesized that children will first start to use manual signs for communication purposes and afterwards, from a specific sign, a spoken word or a sentence will be developed. The readiness of parents and extended family to accept this as a means of communication crucially benefits children in acquiring language and speech as well as all other aspects of development. The programme began with ten manual signs that parents found important for communication with their child The programme was carried out intensively for one school year in a family house, once a week for sixty minutes

It was concluded that the child, out of the eighty manual signs gestures that were gradually introduced, started using the oral language equivalents of twenty-one of these manual communication gestures after ten months of active incitement. Manual signs were a good communicative means for this child in its pre-linguistic period and it stimulated his/her oral language expression.

Key words: early communication, supported language development, manual signs, child with Down Syndrome

UVOD

U ovom radu, studiji slucaja, prikazani su rehabilitacijiski postupci temeljeni na izboru manualnih znakovakao sredstva poticanjajezicno-govomogarazvoja u djeteta s Downovim sindromom ciji jezicni i govorni razvoj znatno odstupa od tipicnoga djecjeg razvoja.

Djeca s Dawnovim sindromom otezano usvajaju govorni jezik pa ce uporaba manualnih znakova omoguciti ucinkovitiju komunikaciju i otkloniti tako cesto prisutnu frustraciju zbog nemogucnosti jezicne ekspresije. Istrazivanja pokazuju (Bird i sur., 2000; Blackburn i sur, 1984; Launonen, 1996, 1998; Wilbur, 1987) da takvi postupci dovode do promjene u komunikacijskoj kompetenciji djeteta te da pozitivno utjecu na interakciju roditelja i djeteta te pomazu u razvoju govornoga jezika.

Manualne znakove potrebno je razlikovati od prirodnih gesti koje upotrebljavaju djeca u predjezicnom razdoblju i odrasli tijekom govora. Terrain "manualni znakovi" sve se cesce upotrebljava upravo zato da bi se naglasila odvojenost od znakovnoga jezika i gesta, a naglasila povezanost s govornim jezikom u simultanoj komunikaciji. Naime, manualnim znakovima pokazuju se kljucne rijeci u recenici, a to su naj cesce imenice, zamjenice, glagoli i pridjevi istovremeno s govornim jezikom.

Manualni znakovi

Manualni znakovi jedan su od oblika komunikacije koji sluze kao potporno, podupiruce sredstvo u komunikaciji s osobama koje ne govore zbog razlicitih etiolosih razloga: snizene intelektualne sposobnosti, govorna apraksija, afazija, pervazivni poremecaj, autizam i si. Izvode se uz pomoc tijela, dominantno ruku, a ukljucuju prirodne geste, znakove uzete iz nacionalnog znakovnog jezika (u nasem primjeru iz hrvatskog znakvnog jezika (HZJ) prema Zimmermannu, 1986) i facijalne ekspresije. Za razliku od prirodne geste i facijalne ekspresije kojom izrazavamo prvenstveno emocije, znak posjeduje lingvisticku vrijednost. Corina i Knapp (2006) navode da su za izvodenje manualnih znakova, za razliku od gesti, zasluzni simbolicki konvencionalni pokreti hijerarhijski oblikovani. Za razliku od gesti i facijalne ekspresije, manualni znak, preuzet iz nacionalnog znakovnog jezika, kao sredstvo namjerne komunikacije ulazi u domenu visih mozdanih funkcija i pobuduje aktivnost u regijama koje su zaduzene za jezik (Corina, Knapp, 2006).

Manualni znakovi razlikuju se od prirodnih gesta koje djeca upotrebljavaju u predjezicnom razdoblju. U predjezicnom razdoblju djeca koriste geste zajedno s drugim neverbalnim akcijama kako bi ostvarila socijalnu interakciju. Prva se gesta javlja spontano i bez poducavanja, anjezino znacenje proizlazi iz socijalne interakcije s okolinom. Prve geste javljaju se prije prve rijeci, a zadrzavaju se i nakon pojave rijeci kao potpora verbalnoj komunikaciji. Postoje velike individualne razlike u vremenu pojave prve geste - mogu biti rane, predjezicne i kasne koje prate jezicno-govornu komunikaciju. Geste pracene govorom mogu biti komplementarne ili suplementarne. U komplementarnim gestama i gesta i rijec imaju isto semanticko znacenje (pokaze naocale i kaze "naocale"), dok se u suplementarnim gestama gesta i izgovorena rijec odnose na razlicite semanticke kategorije, npr. dijete pokaze kutiju i kaze "van" sto znaci da zeli da se nesto izvadi iz kutije (Bradaric-Joncic, 2000; Golddin- Meadow i Morford, 1985).

Znanstvena istrazivanja potvrduju da uporaba manulanih znakova u djece s komunikacijskim i jezicno-govornim teskocama donosi niz prednosti (Bird i sur., 2000; Blackburn i sur., 1984; Launonen, 1996, 1998; Wilbur, 1987). Istice se da uporaba manualnog znaka stimulira razvoj socijalne interakcije i rane jezicnih sposobnosti, prosiruju se komunikacijske funkcije tako da dijete moze utjecati na svoju okolinu zahtijevajuci nesto, moze razmjenjivati informacije i prikupljati iskustvo i spoznaje. Takoder se naglasava jacanje privrzenosti izmedu roditelja i djeteta. Uvodenjem manualnih znakova smanjuje se galama, buka, plac, negodovanje... Rjecnik se ogranicavaupravo na one rijeci koje imaju svoju jasnu funkciju, pojednostavljuju se jezicne strukture, roditelj svoje izlaganje prilagodava komunikacijskim sposobnostima djeteta te tako osigurava razumijevanje (Orlansky, Bonvillian, 1985; Petitto, Marentette, 1991; Wilbur, 1987).

Dijete s Downovim sindromom (DS) prije ce usmjeriti paznju na vizualni znak nego na govorni izricaj, sto govori u prilog poticanja socijalne interakcije manualnim znakovima. Znakovanje olaksava usvajanje i razumijevanje rjecnika, a recepcija manualnih znakova potice manualnu ekspresiju (Bird i sur, 2000).

Istrazivanja Launonen (1996, 1998) su pokazala da znakovanje i aktivno komuniciranje s djetetom imaju i trenutni i dugotrajni pozitivni ucinak. Znakovima potpomognut jezik pokazao se kao most od rane predjezicne komunikacije prema razdoblju rane jezicne komunikacije, a kao glavni ucinak rane uporabe manualnih znakova istice se organizacija djetetove okoline u skladu s njegovim komunikacijskim potrebama i sposobnostima.

Prednost uporabe manualnih znakova autori nalaze i u tome da im je motoricka realizacija jednostavnija buduci da se oslanjaju na spretnost pokreta ruku, saka i prstiju. Isto tako, pri koristenju znaka u kombinaciji s govorom roditelji najcesce govore sporije i naglasavaju rijeci. U takvoj interakciji roditelj se trudi ostvariti i vizualni kontakt s djetetom sto pridonosi razvoju zdruzene paznje, razvoju simbolicke reprezentacije, vizualne percepcije i motoricke funkcije ruku (Cres i sur. 2003; Sigafoos i sur., 2000; Wilson, 1974; Chapman i sur. 1992).

Jezik i govor djece s Dawnovim sindromom

Downov sindrom smatra se jednim od najcescih genetskih odstupanja, a neki podatci ukazuju kako se prosjecno jedno od 700 novorodene djece rada s tim sindromom. Downov sindrom pogada sve rasne skupine i moze se javiti u bilo kojoj obitelji, bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situa- ciju ili nacin zivota. Unatoc godinama istrazivanja, razlog nastajanja ovakve pogresne podjele stanica ostaje nepoznat. Poznato je da kod zena starijih od 35 godina postoji povecan rizik za rodenje djeteta s DS. No, prema nekim podacima oko 80% djece s DS imaju majke mlade od 35 godina (Vukovic i sur. 2007).

Kod osoba s DS osim karakteristicnih fenotipskih obiljezja karakteristicne su i intelektualne teskoce razlicitih stupnjeva. Djeca s DS svakako se mogu poucavati, anjihov puni potencijal jos uvijek nijedokrajaistrazen.

Djeca s DS u pravilu su vrlo dobri komunikatori. Oni upotrebljavaju izraze lica, geste, mimiku i vokalizaciju za iskazivanje svojih zelja, potreba i ideja. Buduci da se ekspresivni jezik razvija sporije od receptivnog jezika i potrebe za iniciranjem komunikacije, manualni znakovi mogu predstavljti dobar alat koji se moze ponuditi ovoj djeci za izgradnju njihovog povjerenja u ucinkovitost komunikacije (Buckley, Bird, 1993; Buckley, 1993a, 1993b).

Na teskoce u produkciji govora kod djece s DS utjece anatomija i fiziologija govornog aparata:

* djeca imaju snizeni misicni tonus jezika i usnica te imaju teskoca u glasanju, a artikulacija je neprecizna i nejasna,

* usna supljina je manja te jezik ima manje prostora za pokretanje te se cini prevelik,

* disanje je otezano zbog nazalne kongestije i povecanih krajnika sto utjece na razumljivost, fluentnost i rezonancu,

* sluznica glasiljki moze biti zadebljana pa glas djeluje hrapavo,

* oko 20% djece ima senzorno ostecenje sluha, a oko 50% moze imati konduktivni blagi do umjereni gubitak sluha uzrokovan ucestalim upalama gornjih disnih putova. Zbog svega ovoga vrlo je vazno kod djeteta provjeriti stanje sluha (Vukovic i sur. 2007).

U djece s DS uocena je odgodena pojava zdruzene paznje i manja ucestalost no sto je to slucaj s djecom urednoga razvoja. Pojedina istrazivanja nude moguce objasnjenje: djeca otezano preusmjeravaju paznju s odrasle osobe na predmet zbog kognitivnih zahtjeva same aktivnosti (Krakow i Kopp, 1983).

MacDonald (1997) navodi sljedece moguce razloge teskoca u djece s DS u ucenju jezika i govora:

* sporiji motoricki razvoj - djeci s Downovim sindromom teze je napraviti brze pokrete koji su potrebni da bi se izrekla rijec,

* sporije razumijevanje jezika odraslih - djeci je tesko procesirati duge nizove poruka kojima su cesto izlozeni,

* manje iskustva u odnosima s razlicitim ljudima - djeca cesto provode manje vremena u odnosu s ljudima izvan doma te time i manje sudjeluju u komunikaciji,

* pasivna uloga u drustvenom zivotu - djeca cesce zauzimaju pasivnu ulogu u odnosima nego aktivnu sto se odrazava i na razvoj govora,

* dobra neverbalna komunikacija u kuci pogotovo unutar obitelji - djeca razvijaju razlicite nacine komunikacije pokretima, gestama i zvukovima koji su efikasni u kuci, ali ne i u drustvu,

* niska ocekivanja od drugih - mnogi ljudi ne poticu djecu s DS u komunikaciji zato sto ne ocekuju od njih da govore ili da ih se razumije,

* drugi govore za njih - cesto se cini da djeca ne uce govoriti jer drugi govore umjesto njih,

* cesto se ne ceka dovoljno dugo kako bi se dobio odgovor - djeca s DS cesto se ponasaju pasivno, jer znaju da nece imati dovoljno vremena za odgovor,

* prevelika stimulacija - djeca su cesto izlozena vecoj jezicnoj stimulaciji (puno jezicnog izricaja) nego sto mogu sami procesirati,

* previse skolskog jezika, a premalo jezika za komunikaciju - djeci bi trebali ponuditi vise rijeci iz prakticnog zivota kako bi mogli vise participirati u komunikaciji,

* previse jezika za dramatizaciju, a premalo za socijalni kontakt - djeca s DS cesto koriste jezik za recitiranje i glumljenje, a izostaje jednostavna konverzacija kojom se grade prijateljski odnosi.

Prednosti uporabe manualnih znakova u predjezicnom razdoblju

Komunikacijske sposobnosti osoba s DS nisu iskljucivo karakterizirane teskocama i slabostima. Pragmaticke sposobnosti su im dobre te teze uporabi kompenzacijskih strategij a - mimika, geste, pokreti.

Miller (1987) i Miller i sur. (1992) navode istrazivanje helsinskih logopeda koji su 1988. godine zapoceli s projektom poticanja rane razvojne komunikacije ijezicnih vjestina djece s DS. Cilj projekta bio je vidjeti kako intervencija s djecom od 6 mjeseci pa sve do 3 godine, temeljena na uporabi manualnih znakova, gesti i pokreta istovremeno s govorom, utjece na razvoj komunikacijskih vjestina i rani razvoj jezika u te djece. Istrazivanje je provedeno na 29-ero djece koja su imala trisomiju 21. Uloga logopeda bila je uglavnom indirektna. Logopedi su roditeljima davali savjete kako prakticirati naucene vjestine u svakodnevnoj interakciji s djetetom. Direktni kontakt djeteta i logopeda ostvarivao se kroz pracenje razvoja djeteta i osiguravanje intervencije u skladu s potrebama djeteta i obitelji. Napredak u razvoju djece mjerio se The Portage Assessment Scale - Portage skalom za procjenu ponasanja (Tiilikka, Hautamäki, 1986) u podrucju: socijalnog ponasanja, jezicnog razvoja, samopomaganja te spoznaje i motorike.

Sva djeca, sudionici programa, pocela su upotrebljavati manualne znakove u spontanoj komunikaciji, a prvi se znak kod vecine pojavio oko 17. mjeseca. Oko 18. mjeseca vecina djece upotrebljavala je neke znakove, a oko druge godine sva su djeca koristila manualne znakove za komunikaciju. Individuals razlike bile su velike, a ocitovale su se u tome koliko znakova koriste, koliko cesto i u kojim situacijama. Do trece godine neka su djeca pocela jasno govoriti govornim jezikom, a do cetvrte godine prosjecan broj izgovorenih rijeci imao je iznenadujuci broj manualnih znakova. Sedmero djece u cetvrtoj godini koristilo je vise govorenih rijeci nego manualnih znakova.

Rezultati ovog istrazivanja pokazali su da uporaba manualnih znakova, kao potpomognutog sredstva komunikacije u ranoj dobi, uz pridavanje vise paznje komunikacijskoj ulozi djeteta, ima dugotrajne ucinke. Stoga istrazivaci predlazu da se manualni znakovi, isto kao i pokazivanje te ostali predjezicni nacini komuniciranj a koriste kako bi se prevenirali veci jezicni problemi u rizicnim skupinama djece te poticalo ostvarivanje ucinkovite komunikacije u modalitetu koji najoptimalnije potice djetetov razvoj (Miller, 1987; Miller i sur, 1992).

U takvom odabiru podrske i poticanja razvoja, sredisnju ulogu imaju osobe koje su najblize djeteta. Manualno znakovanje pomaze roditeljima da djeci, vec vrlo rano, stvore sitaacije u kojima ce aktivno sudjelovati i komunicirati, a djeci pruza mogucnost za aktivno sudjelovanje u komunikaciji.

Koje suprednosti uporabe manualnih znakova u predjezicnom razdoblju?

Manualni znakovi mogu:

* fokusirati djetetovu paznju, da aktivno slusa sto se govori,

* pomoci djeteta da razumije sto se govori tako da mu i pokazemo i kazemo,

* pomoci djeteta da nauci i zapamti nove rijeci. Manualni znakovi osposobljavaju dijete da:

* koristi znakove za rijeci koje jos ne moze izgovoriti,

* organizira rijeci u recenice,

* prenese poruku kada je govor nejasan.

Koje suprednosti uporabe manualnih znakova u predjezicnom razdoblju u djece s Downovim sindromom?

* djeca s DS vjesto koriste manualne znakove prije nego progovore,

* koristenje manualnih znakova cini komunikaciju uspjesnijom te smanjuje frustracije zbog nerazumijevanja ili nemogucnosti prenosenja poruke,

* manualni znakovi pomazu djeci da razumiju i nauce rijeci - govorni jezik sam za sebe nije dovoljan,

* manualni znakovi pomazu djeci prenijeti svoje poruke, ideje, osjecaje,

* djeca s DS koja su bila ukljucena u programe u kojima se koristio znakovima potpomognuti jezik imaju siri rjecnik,

* manualni znakovi sluze kao most prema svladavanju govornog jezika pa se njihovo koristenje spontano smanjuje kako dijete sve bolje govori,

* istodobno s primjenom manualnih znakova treba uporno izgovarati rijeci i recenice,

* cilj bi uvijek trebao biti nauciti govorni jezik pri cemu manualne znakove treba uzeti u obzir kao pomoc za ostvarenje toga cilj a.

CILJ

Ako primarni razlog za teskoce u ucenju jezika i govora lezi u ranoj komunikaciji i neuspjes- noj ranoj interakciji roditelj - dijete, tada se rana intervened a treba koncentrirati na podrzavanje i vodenje roditelja u izgradnji pozitivne interakcije s djetetom koristeci djetetu primjerena i ucinkovita komunikacijska sredstva. Uzimajuci u obzir ovu osnovnu svrhu rane intervencije u djetinjstvu, definiran je i cilj ovoga programa: utvrditi hoce li rana komunikacija temeljena na uporabi manualnih znakova, gesti i pokreta zajedno s govornim jezikom utjecati na razvoj govornoga jezika i drugih komunikacijskih vjestina u djeteta s DS.

PRETPOSTAVKA

Pretpostavlja se da ce dijete najprije poceti koristiti manualni znak u komunikacijske svrhe, a zatim ce se iz odredenog znaka razviti primjerena govorenarijec, odnosno recenica.

METODE RADA

Ispitanik

Ispitanik je bila djevojeica K.V. rodena je 28. veljace 2002. godine, ukljucena u strucni edukacijsko- rehabilitacijski tretman u kuci - patronaza. Dijagnoze: SY Down, St. Post op. ASD, Retardatio psichomotorica, ADHD sy, Nerazvijen govor.

U rujnu 2007. u dobi djevojeice od 5 godina i 7 mjeseci za inicijalnu procjenu upotrebljena je Defektoloska listaza procjenu ponasanja (Glasnik ministarstva prosvjete i sporta RH, posebno izdanje, Zagreb, 15, 1997). Navodimo okvirne rezultate na ispitanim podrucjima.

Briga o sebi - hranjenje: dijete moze gutati kasastu hranu kojajoj se daje na zlicu. Pije iz salice uzpomoc. Jede samostalno. Osobna higijena: dijete ne kontrolira sfinktere. Nosi pelene. Odijevanje: djevojeica aktivno sudjeluje pri oblacenju i svlacenju.

Razvoj spoznaje - prati pogledom predmet koji joj se priblizava, ispusta predmet na poticaj dodirom, stavlja predmete u posudu (kockice u loncic) te ih na pokaznu gestu daje u ruku, vadi predmete iz posude, slaze kolutove na sipku. Self-koncept u razvoju. Diskriminira oblike - velicina i boja u razvoju. Ne imenuje boje niti oblike, ali razumije imenovanje. Prisutne su teskoce u okulomotornoj koordinacrji. Cesto mijenja aktivnosti, zadatak radi brzo i neprecizno.

Gruba motorika - dijete sigurno hoda, samostalno sijeda i dize se, penje se, vozi tricikl, trci, odaje dojam vrlo zivahnog i spretnog dijeteta.

Fina motorika u razvoju, moze graditi toranj od vise kocki (5 - 7), nize elemente u okomitu nizaljku, crtez na razini saranja, olovku drzi nepravilno cijelom sakom, na verbalni poticaj je pokusava primiti pravilno, ali joj to otezava kontrolu nad pisanjem, pinceta-hvat u razvoju.

Komunikacija - dijete izgovara rijeci mama, sestru Anu zove aa, moze ponoviti kratku strukturu, ali cesto ne zeli i to pokazuje odmahivanjem glave. Komunikacija s okolinom je na razini prirodne i pokazne geste i jako se ljuti ako je okolina ne razumije.Tada se obicno baca na pod i place. Razumijevanje govora je puno bolje od ekspresije, razumije jednostavne verbalne naloge, pokazivanjem odgovara na pitanje "Gdje je?", razumije funkciju predmeta koji se koriste u svakodnevnom zivotu. Voli djecje pjesmice, a ako su popracene pokretom, rado ga imitira i zna ponoviti (npr. Ringe, ringe raja...). Ne pjevusi niti prati ritam pjesmica glasovno (npr. la, la, la).

Soco-emocionalni razvoj - dijete odaje dojam zadovoljnog, razigranog i veselog djeteta, zeljeni predmet pokazuje prstom, voli se igrati sa starijom sestrom, istrazuje okolinu, pokazuje emocije sukladno situaciji, voli sudjelovati u kucnim aktivnostima, rado prihvaca drustvo druge djece i odraslih.

Nacin i postupak provoflenja programa poticanja komunikacije manualnim znakovima

Dio programa u koji je djevojeica bila ukljucena bio je usmjeren na iznalazenje najucinkovitijeg nacina komunikacije unutar obitelji. Izabrani su manulani znakovi nakon procjene i razgovora s roditejima, koji su u pocetku bili suzdrzani, ali su nakon nekog vremena kada su uocili koristi koje im ovaj nacin komunikacije pruza, dali punu podrsku manualnoj komunikaciji.

Mnogi roditelji zaokupljeni su pokusajima da smisle nacine kako da nauce dijete da upotrebljava manualne znakove. Uporaba manualnih znakova vazna je za komunikaciju i moze biti avantura za sve koji su ukljuceni u obitelj. Evo nekoliko prijedloga koje navodi MacDonalda (1997), a mogu pomoci da se roditelji osjete sigurnima na pocetku. Ove su upute dane i roditeljima djevojciceK. V.:

* zapocnite jednostavno, znakujte samo nekoliko kljucnih rijeci,

* upotebljavajte znakove cesto i u razlicitim situacijama tako da smisao bude povezan s pokretima ruku; uvijek upotrebljavajte znakove u situacijama, a ne izvan konteksta tako da djeca mogu lako shvatiti smisao znakova,

* pobrinite se da dijete gleda u vas dok vi znakujete tako da moze vidjeti pokrete ruku,

* ponovite znak kad vas dijete gleda, npr. pokazujte znak za vodu kada otvarate slavinu da biste oprali ruke, kada perete zube, pijete, perete sude, punite kadu itd.; ponavljajte znak i recenicu svaki puta kada vidite vodu,

* govorite dok znakujete, koristite jednostavne rijeci,

* upotrebljavajte odgovarajuci izraz lica tijekom znakovanja, to ce ujedno pridati vise smisla onome sto govorite.

U pocetku dijete moze izgledati zbunjeno dok se znakuje. Ne treba se obeshrabriti, ako ne odgovori odmah. Ponekad djetetu treba fizicki pokazati kako se napravi pokret za znak oblikovanjem sake i vodenjem njegove ruke. Kada se upotrebljava manualna komunikacija kao potpora za verbalni jezik ne znakuje se svaka rijec koja se izgovori. Potrebno je naglasiti one znakove koji pojasnjavaju poruku. Najcesce su to imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, brojevi. Potrebno je ohrabriti pokusaje djeteta da znakuje cak i kad nije savrseno. Kao i kod govora, vjezba ce poboljsati motoricke sposobnosti. Znak moze biti distorziran, prvo ce dijete usvojiti mjesto artikulacije znaka, zatim pokret i orijentaciju dlana, a tek kasnije pravilan oblik sake. Vrlo je vazno odmah poduprijeti bilo kakve naznake zelje djeteta da koristi znakove (Mclntire, 1977).

Uspjeh u komunikaciji potice dijete na daljnje pokusaje i trud, na istrazivanje rijeci i njihovih kombinacija, dozivljaj uspjehau komunikaciji utjece na rast samopouzdanja, dijete postaje neovisnije, s adekvatnim reakcijama u svakodnevnim situacijama te pokazuje manje frustracije u komunikaciji, a povezanost roditelja i djeteta raste.

Osnovne smjernice za komunikaciju znakovanjem

Osnovne smjernice za komunikaciju znakovanjem:

* zapocinjemo znakovima koji izrazavaju potrebe,

* koristimo znak u komunikacijskom kontekstu,

* istovremeno pokazujemo znak i izgovaramo rijec/recenicu,

* dijete treba slusati jezik, paziti na izraze lica i pokrete tijela,

* modeli trebaju biti svakodnevni uporabni predmeti i igracke,

* pazljivo izabrati rijeci i nacin znakovanja - slicnosti u formaciji znaka pridonose pojavi pogresaka i teskoca u ucenju i zapamcivanju znakova pa je potrebno slicne znakove uciti s vremenskim odmakom; uvesti slican znak tek kada dijete urvrdi postojeci,

* prepoznavanju znaka prethodi kognitivni razvoj koncepta - dijete prvo mora usvojiti koncept da bi moglo usvojiti znak u njegovom cjelokupnom znacenju (Miller, 1987; Miller i sur, 1992).

Manualni znakovi preuzeti su iz hrvatskog znakovnog jezika (HZJ), iz skripte Uvodni seminar o komunikaciji s osobama ostecena sluha (Zimmermann, 1986).

Odabir znakova

U prvom razgovoru s roditeljima o manualnim znakovima odmah se postavilo pitanje izbora znakova i kolicine. Vazno je napraviti izbor rijeci koje ce se znakovati tako da istovremeno dijete ne dobije previse informacija. Treba razmisliti koji su interesi djeteta i pokusati upotrebljavati znakove u tim situacijama. Npr. mnoga djeca zapocinju sa znakovima JOS i POMOC koji im daju kontrolu nad onim sto se dogada u pojedinoj situaciji. Znakovi za omiljene igracke, hranu ili aktivnosti bit ce motivirajuci. Treba izabrati znakove koji ce pomoci djetetu u onom sto ga zanima. Ako nismo sigurni s dime zapoceti mozemo tjedan dana zapisivati aktivnosti koje dijete voli i znakove koji bi se mogli upotrijebiti.

Drugi nacin izbora znakova odnosi se na one situacije koje ce smanjiti djetetove frustracije kada ga drugi ne razumiju. Frustracije, bijes ili odbijanje odgovora takoder su komunikacijske poruke. Smanjivanje takvih frustrirajucih situacija motivirajucejezasve.

Nadalje, treba upotrijebiti znakove koji omogucavaju djetetu da izrazi razlicite akcije, funkcije i osjecaje. Djeca trebaju biti sposobna protestirati, komentirati, pozdravljati, pitati, iskazivati svoje osjecaje kao i oznacavati predmete s kojima se susrecu.

Djeca nisu uvijek motivirana koristiti znakove za koje roditelji smatraju da su bitni. Medutim roditelji cesto smatraju da je uporaba pojedinih znakova u komunikaciji bitna da bi se izbjegli trenuci frustracije. Neki od znakova koji roditelji smatraju vaznijima nego djeca su MOLIM, HVALA, OPROSTI i WC.

Da bi manualni znakovi imali smisla i bili pomoc djetetu bitno je da svatko znacajan u djetetovu zivotu zna znakove koje dijete koristi i razumije. Dobro je drzati listu znakova s njihovim opisom u blizini. Dijete moze biti zbunjeno i obeshrabreno, ako ljudi ne razumiju sto znaci kada znakuje.

Upute roditeljima i obitelji

U provedbi programa sudjelovali su clanovi djetetove uze i sire obitelji - majka, otac, sestra, baka, djed te ujna sa svojom obitelji. Svi su clanovi jednoga kucanstva. Program je planirala, provodila i pratila njegovo provodenje u obitelji edukacijska rehabilitatorica (defektologica) koja je radila u tzv. patronazi - davanje podrske u obitelji djeteta s teskocama u razvoju. Najprije je roditeljima objasnjena metoda rada s naglaskom da je njena ucinkovitost potvrdena znanstvenim istrazivanjima. Roditelji su trebali do sljedeceg susreta konkretizirati situacije iz svakodnevnog zivota i komunikacijske funkcije koje su s njima u vezi, nakon cega se pristupilo poucavanju roditelja i dijeteta - po dvije nove geste svaki tjedan. Poceli smo s popisom od deset pojmova koji su bili roditeljima vazni za komunikaciju s djetetom.

Zadatak roditelja je bio biljeziti podatke u protokol (tablicu) koji je posebno konstruiran za potrebe realizacije programa. Tablica je vrlo jednostavna tako da osigurava motiviranost roditelja za biljezenje podataka i pracenje napretka djeteta.

Program se provodio od rujna 2007. do lipnja 2008. godine, intenzivno jednu skolsku godinu, u obiteljskoj kuci u okviru programa patronaze, strucno edukacijsko-rehabilitacijske podrske, jedan puta tjedno 60 minuta.

Nacin prikupljanja podataka

Protokol (vidi tablicu 1) u koji su roditelji unosili trazene podatke sastoji se od 5 stupaca od kojih se prvi stupac odnosi na tjedan u kojem se provodio program. U drugom stupcu upisuju se po dvije nove rijeci koje se dominantno znakuju u tome tjednu. Sljedeca tri stupca odnose se na usvojenost pojmova samo znakom, znakom i glasovnom rijecju te samo glasovnom rijecju. Znak nije morao biti korektno imitiran zbog finomotorickih nespretnosti koje su bile prisutne kod djeteta, ali morao je biti prepoznat od svih clanova obitelji, te je tada upisivan znak "+" u redak predviden za dani pojam.

Pod pocetkom uporabe govora podrazumijeva se da dijete za istu rijec koristi uvijek isti govorno jezicni izricaj, npr. ako se obraca mami to moze biti "ma" ili "mama" te se i tada upisivao znak "+" u stupac rijec. Ako je dijete pokazivalo manualni znak i izgovaralo rijec upisivao se znak "+" u stupac znak+rijec.

Vremensko pojavljivanje znaka ili govorne rijeci nije bilo praceno u protokolu jer su roditelji smatrali da bi im to otezavalo pracenje. Roditeljima je takoder dana uputa o tome da svaki puta kad pokazuju znak istovremeno i izgovaraju rijec koju znakuju. Isto tako prije pocetka rada roditeljima je sugerirano da za objasnjenje pojmova koriste konkretne predmete, igracke te slikovni materijal prilagoden potrebama i mogucnostima djeteta te to sve fotografiraju i dokumentiraju u tzv. komunikacijsku knjigu koju dijete moze visekratno koristiti i pregledavati. Za provjeru razumijevanja i generalizacije koristili su se isti konkretni predmeti, igracke, slikovni materijal i fotografije koji su se koristili i u uvjezbavanju pojmova.

REZULTATI I RASPRAVA

Iz tablice 1 vidljivo je daje djevojcica usvojila manualni znak za sve pojmove koji su joj se pokazivali u svakodnevnoj komunikaciji. Roditelji izvjestavaju daje u prvom tjednu bilo teskoca kod usvajanja znakova, jer ih dijete nije htjelo koristiti. Najprije su vidjeli da dijete sa zanimanjem prati sto to roditelji rade te su primjetili da pokusava imitirati njihove pokrete. Cesto to imitiranje nije bilo u potpunosti korektno te se javljao osjecaj ljutnje kod djeteta. Nakon sto su roditelji dobili upute da mogu pomoci djetetu da korektno izvede znak ova teskoca je bila otklonjena. Niti roditelji niti dijete, unatoc pocetnim teskocama, nisu gubili motivaciju za nastavak koristenja manualnih znakova sto je uvelike pomoglo u realizaciji programa. Dijete u prvom tjednu nije pocelo koristiti znakove.

Tek nakon nekoliko tjedana roditelji izvjestavaju da im se cini kako je dijete shvatilo da je manualni znak dobro sredstvo s kojim se moze prenijeti poruka te je naucene znakove pocela koristiti u komunikacijske svrhe i tada su se poceli biljeziti znakovi "+" u tablicu protokola. Cini se da je to biljezenje dodatno motiviralo roditelje za koristenje znakova, ali isto tako i dijete. Kako se povecavalo razumijevanje i koristenje znakova pokazala se potreba za znakovima za pojmove koji se nalaze u slikovnicama ili pricama te neki pojmovi koji oznacavaju osjecaje, okuse, prostorne odnose, boje i drugo.

Nakon nekoliko tjedana uz znak se pocela pojavljivati i govoma rijec (vidi tablicu 1). Rijeci su bile distorzirane, ali je bio zadovoljen uvijet da dijete za istu rijec uvijek koristi isti govorni izricaj. Nedugo nakon sto se pojavio manualni znak zajedno s glasovnom rijeci djevojcica je polako prestajala s uporabom znaka te je pocela koristiti samo govorni izricaj za odredeni pojam. To se pojavilo kod istog 21 pojma koji su bili oznaceni znakom "+" u stupcu usvojenosti znak+rijec.

Zakljucno se moze reci da je dijete od 80 pojmova koji su znakovani pocelo koristiti u govornom izricaju njih 21 u komunikacijske svrhe nakon 10 mjeseci aktivnog poticanja. Ovim rezultatom ostvaren je postavljeni cilj i potvrdena pretpostavka:

* mozemo reci da je intervencija temeljena na uporabi manualnih znakova, gestovne komunikacije i pokreta, zajedno s govorom utjecala povoljno na razvoj govornoga jezika;

* dijete je najprije pocelo koristiti znak u komunikacijske svrhe, a zatim i govorni jezik; u ovom se razdoblju ostvario za 21 pojam.

Bez obzira na znanstvena istrazivanja koja potvrduju dobrobit ranog poticanja ucenja manualnih znakova u djece s jezicno-govornim teskocama (Buckley, Bird, 1993; Gibbs i Springer, 1991.; Launonen, 1998) mnogi roditelji kojima se ponudi takvo podupiruce sredstvo, jos su uvijek skepticni u ucinkovitost takvog oblika komunikacije i izrazavaju bojazan da ce manualni znakovi onemoguciti i usporiti razvoj govornoga jezika.

U nastavku ove rasprave pokusat ce se odgovoriti na neka najcesca pitanja koja roditelji postavljaju, a odnose se na rano poticanje komunikacije manualnim znakovima sto bi trebalo otkloniti roditeljsku zabrinutost i nepovoljne stavove.

Moje dijete nije gluho, zasto znakovi?

Manualni znakovi mogu biti korisni za djecu s DS iz niza razloga. Puno prije negoli se dijete pocne izrazavati govornim jezikom pocinje koristiti geste, sto vrijedi kako za svako dijete urednoga razvoja tako i za djecu s DS. Motoricka produkcija izgovorenih rijeci puno je slozenijanego motoricka produkcija za pokretanje ruku u manualnoj komunikaciji.

Kod djece s DS cesce moze biti prisutno ostecenje sluha (u 20-30% djece) te ce narocito ova djeca imati koristi od toga da vide ono sto je izgovoreno. Osim toga, govorni jezik dogada se vrlo brzo pa ce djeca kojoj je potrebno dodatno vrijeme za razumijevanje lakse razumjeti i imat ce priliku provjeriti poruku.

Zasto ne bismo samo cekali da dijete pocne govoriti?

Jezik se uci kroz dijaloge u razgovoru. Znakovanje moze biti sredstvo za sudjelovanje u konverzacijskim razmjenama. Osim toga, frustracije koje proizlaze iz nemogucnosti da se izrazi mogu se smanjiti pod uvjetom da dijete komunicira svoje interese, stanja i zelje.

Hoce li uporaba znakova odgoditi ili omesti Meres i vjestine za razvoj govora?

Velika bojazan da ce djeca radije upotrebljavati manualne znakove tijekom razgovorayerye to lakse je pogresna. Naglasak na simultanoj komunikaciji trebao bi posluziti kao podsjetnik da se znakovanje ne koristi kao alternativa govornoj komunikaciji nego dijete vodi prema ucinkovitoj komunikaciji i govornom jeziku. Nema saznanja da bi znakovanje ometalo razvoj govora. Dapace postoje izvjesca da djeca imaju progresiju u znakovanju, tj. najprije samo znakuju, zatim znakuju i govore rijeci i na kraju samo govore te izricaje.

Potrebno je obratiti posebnu pozornost na djecu koja imaju teskoce u govorno-motorickoj sposobnosti planiranja koja ce na ovaj nacin dobiti dovoljno vremena da uspostave kontrolu nad svojim glasnicama, jezikom i usnama. Krajnji cilj je pomoci djetetu da nauci govoriti, tako da ce njegove poruke moci svi razumjeti i da ce ono razumjeti okolinu.

Kako odabrati znakove koje ce dijete uciti?

Odluku o tome koji pojmovi (rijeci) ce se uciti trebali bi donijeti clanovi obitelji i osobe koje provode najvise vremena s djetetom te strucnjaci - edukacijski rehabilitatori, logopedi i po potrebi drugi strucnjaci. U pocetku, treba poticati uporabu prirodne geste: npr. mahati "pa-pa" kada netko odlazi i sl. Za odabir manualnih znakova prvo se razmislja o stvarima koje djeca trebaju reci ljudima oko sebe - da zele ovu ili onu igracku, jos jesti ili jos piti, da su zavrsili s obrokom, da ne zele uciniti ono sto roditelji zele da ucine i slicno. Osim ucenja imena ljudi, stvari i radnji, djeca trebaju rjecnik za izrazavanje izraza pristojnosti (molim, hvala), kao i za izrazavanje svojih osjecaja (sretan/ sretna sam, tuzan/tuzna sam). Djeca takoder trebaju imati nacine za opisivanje stvari (npr. lijepo, veliko, vruce). Opcenito, najbolji vodic za odabir djecjeg znakovnog rjecnika je pazljivo promatranje onoga sto dijete radi i za sto se zanima (Buckley, 1993a,b).

Gibbs i Springer (1991) daju listu 15 pocetnih znakova: JESTI, PITI, KREVET, JOS, ZAVRSENO/NAPRAVLJENO/GOTOVO, KREKER, BOCA, MAJKA, OTAC, GLAZBA. BLOK, BROD, LOPTA, MACKA, PAS.

Uce li djeca previse znakova?

Miller (1987) navodi sirok opseg uporabe manualnih znakova kod djece s DS. U obiteljima koje su promatrali roditeljski entuzijazam za znakovanje znacajno je varirao u odnosu na kolicinu potpore koju su dobili u ranoj intervenciji za provodenje programa znakovanja. Kada su djeca dosegla mentalnu dob od jedne godine, producirala su slican broj govornih i znakovanih rijeci te su producirali jednaku kolicinu rijeci kao i djeca urednoga razvoja. Miller (1987) zakljucuje da sposobnost komuniciranja manualnim znakovima udvostrucuje jezicno-govorni iskaz.

Trebam li biti zabrinut, ako moje dijete ne pokazuje ispravno znakove?

Kada djeca pocnu koristiti znakove oni pokazuju slicne obrasce kao i djeca urednog razvoja kada pocinju govoriti. Tipicni djecji nacin kad hoce reci npr. "zuta boja" - u pocetku cesto zvuci kao "zuto". Kao i kod djeteta koje ima distorziranu artikulaciju, najbolji nacin koji moze pomoci djetetu da nauci zeljeni znak je da ga koristiti kada obraca pozornost na ono sto rijec znaci (npr. nauciti znak LOPTA najbolje je kad se dijete igra loptom). Kada dijete znakuje rijec, potrebno je ponoviti znak na ispravan nacin uz izgovor rijeci, a u kontekstu po mogucnosti dodati jos jedan znak. Koristenje znakova kao dio cjelovitog komunikacij skog okruzenja cini se kao razuman pristup ranom komunikacijskom razvoju za mnogu djecu s DS. Uvijek je cilj poticati dijete da bude sto ucinkovitije u komuniciranju sirokog spektra ideja s drugima i da shvati da drugi pokusavaju komunicirati s njim.

ZAKLJUCAK

Rezultati provodenja programa poticanja rane manualne komunikacije kao podupiruceg sredstva u djeteta s DS potvrdili su pretpostavku da su manualni znakovi dobro komunikacij sko sredstvo za ovo dijete u njegovom predjezicnom razdoblju.

Niz istrazivanja potvrduje da je govorni jezik potpomognut znakovima za djecu s DS vazan most prema aktivnom govornom jeziku. Djeca brze uce izgovarati nove rijeci, ako se tijekom komunikacije govorni jezik podupire manualnim znakovima te cesto i sama simultano koriste znakove uz izgovaranje odredene rijeci. Vecina djece s DS, koju se potice u uporabi manualnih znakova, nece trebati vise od 50 do 100 rijeci prije nego sto pocne koristiti verbalnu komunikaciju, upravo zbog pomoci koju im u prenosenju i razumijevanju poruka osigurava jezik potpomognut znakovima. Kada pocnu izgovarati iskaze, djeca najcesce napustaju uporabu znakova i svoje poruke izrazavaju pretezno govornim rijecima. Takvu praksu potrebno je podrzati buduci da se cescom uporabom govornih rijeci povecava kvaliteta izgovora i sposobnost njihovog kombiniranja. No, koristenje manualnih znakova vazno je i za daljnje sirenje rjecnika pa dijete treba poticati u uporabi znakovima potpomognutog jezika.

Uporaba manualnih znakova razlikuje se od djeteta do djeteta. Neka djeca ce vrlo brzo od manualnih znakova prijeci na govorni jezik, a nekima ce znakovi dugo biti primarni nacin sporazumijevanja pa tu djecu treba kontinuirano poucavati novim znakovima. Kriticni aspekt pri torn ce biti vjestina izgovaranja glasova/rijeci - oni koji uspjesnije izgovaraju glasove i rijeci nece trebati znakove, a oni s vecim teskocama u izgovoru oslanjat ce se vise na manualne znakove. U ovom slucaju bit ce potreban savjet logopeda/audiorehabiliatatora, jer je veoma vazno da se za svako dijete kvalitetno procijeni nuznost komuniciranja manualnim znakovima. Djeca s DS otezano usvajaju govorni jezik pa ce uporaba manualnih znakova omoguciti ucinkovitiju komunikaciju i otkloniti tako cesto prisutnu frustraciju zbog nemogucnosti jezicne ekspresije. Ono sto je vazno istaknuti je da je potrebno u svakom slucaju poticati govorni jezik kao osnovni nacin komuniciranja bez obzira na ucinkovitost manualnih znakova u toj prvoj ranoj fazi usvajanja jezika. Spremnost roditelja na prihvacanje takvog sredstva komunikacije kljucno je za djetetovu dobrobit u usvajanju jezika i govora te svih ostalih aspekata razvoja.

References

LITERATURA

Bird, E.K.R., Gaskell, A., Babmeau, M.D., MacDonald, S. (2000): Novel word acquisition in children with Down syndrome: Does modality make a difference? Journal of Communication Disorders, 33, 3, 241-266.

Blackburn, D., Bonvilhan, J., Ashby, R. (1984): Manual communication as an alternative mode of language instruction for children with severe reading disabilities. Language, Speech, and Hearing Services in Schools, 15, 22-31.

Bradanc-Joncic, S. (2000): Manualni obhci komumkacrje osoba ostecena sluha. Hrvatska revya za rehabilitacijska istrazivanja, 35, 2, 123-134.

Buckley, S., Bird, G . (1993): Teaching children with Down syndrome to read. Down Syndrome Research and Practice, 1, 1, 34-39.

Buckley, S.J. (1993a): Improving the speech of teenagers with Down syndrome. Down Syndrome Research and Practice, 1, 2, 63-71.

Buckley, S.J. (1993b): Language development in children with Down syndrome - Reasons for optimism. Down Syndrome Research and Practice. 1, 1, 3-9.

Chapman, R., Schwartz, S.E., Kay-Raining Bird, E. (1992): Language production of older children with Down syndrome. Paper presented at the 9th World Congress of the International Association for the Scientific Study of Mental Deficiency. Queensland, Australia.

Corina, D.P, Knapp, H. (2006): Sign language processing and the mirror neuron system. Cortex. 42, 529-539.

Cress, C.J., Berger, K, Grabast, J. (2003): Contingent interactions between parents and children with severe impairments. Poster presented at the American Speech-Language-Hearing Association Conference. Chicago, Illinois.

Gibbs, B., Springer, A. (1991): Early use of total communication. Baltimore: Paul H. Brookes. Glasmk Mimstarstva prosyjete l sporta RH. Posebno izdanje. Zagreb, 15, 1997.

Goldm-Meadow, S., Morford, M. (1985): Geasture in early child language: Studies of deaf nad hearing children. Menll-Palmer Quarterly, 31, 145-176.

Krakow, J.B., Kopp, C.B. (1983): The effects of developmental delay of sustained attention in young children. Child Development, 54, 1143-1155.

Launonen, K. (1996): Enhancing communication skills of children with Down syndrome: Early use of manual signs. U Tetzchner, S., Jensen, M.H. (ur.): Augmentative and alternative communication - European Perspectives, (sir. 213-231). London: Whurr.

Launonen, K. (1998): Early manual sign intervention: Eight-year follow-up of children with Down syndrome. Proceedings ISAAC Biennial Conference, Dublin, 1998, 24-27th August. UCD Dublin, Ireland, 371-372.

MacDonald, J.D. (1997): Down syndrome and learning to talk. NDSC 1997 Convention. http://www.riverbendds. org/index.htm?page=comtalkhtml

Mclntire, M.L. (1977): The acquisition of ASL hand configurations. Sign Language Studies, 16, 247-266.

Miller, J.F. (1987): Language and communication characteristics of children with Down syndrome. U Pueschel, S., Tingey, C, Rynders, J., Crocker, A., Crutcher, D. (ur): New perspectives on Down syndrome. (str. 233-262). Baltimore: Brooks Publishing.

Miller, J.F., Sedey, A., Molo, G, Rosin, M., Murray-Branch, J. (1992): Vocabulary acquisition in young children with Down syndrome: Speech and sign. Paper presented at the 9th World Congress of the International Association for the Scientific Study of Mental Deficiency. Queensland, Australia.

Orlansky, M.D., Bonvilhan, J.D. (1985): Sign language acquisition: Language development in children of deaf parents and implications for other populations. Merrill-Palmer Quarterly, 31, 127-143.

Petitto, L., Marentette, P. (1991): Babbling in the manual mode: Evidence for the ontogeny of language. Science, 251, 1493-1496.

Sigafoos, J., Woodyatt, G., Keen, D., Tait, K., Tucker, M., Roberts-Pennell, D., Pittendreigh, N. (2000): Identifying potential communicative acts in children with developmental and physical disabilities. Communication Disorders Quarterly, 21, 77-86.

Tiilikka, P., Hautamäki, J. (1986): Portage Assessment Scale. Helsinki: The National Welfare Association for the Mentally Retarded.

Vukovic, D., Tomic Vrbic, I, Pucko, S., Marcms, A. (2007): Down smdrom - vodic za roditelje i strucnjake. Zagreb: Hrvatska zajednica za Down sindrom.

Wilbur, R.B. (1987): American Sign Language - Linguistic and applied dimensions. Boston/Toronto/San Diego: A College-Hill Publication, Little, Brown and Company.

Wilson, P. (1974): Sign language as a mean of communication for the men tally retarded. Paper presented at the Eastern Psychological Association Conference. New York.

Zimmermann, A. (1986): Uvodm seminar o komunikacyi s osobama ostecena sluha. Zagreb: Fakultet za defektologyu.