DRUSTVENI POLOZAJ ZENA S INVALIDITETOM

Headnote

Sazetak: U radu se pregledno razmatraju neki od kljucnih aspekata ostvarivanja jednakopravnog drustvenogpolozaja zena s invaliditetom u Hwatskoj i Europi. Uz brojcane pokazatelje o udjelu zena u ukupnojpopulaeiji osoba s invaliditetom, analizira se njihov polozaj u povezanosti s ostvarivanjem opcih i specificnih potreba i prava. Posebna se paznja pridaje podrucju rada i zaposljavanja kao temeljnih preduvjeta neovisnog zivljenja i ukljucenosti u zajednicu. Nadalje se kriticki analizira primjena medunarodnog i hrvatskogpravnog okvira u odnosu prema ovoj jos uvijek ranjivoj drustvenoj skupini. Zakljucno se upucuje na nesrazmjer izmedu postojece sustavne regulative (politika, strategy a i zakona) i njene implementacije u praksi. Navode se moguci razlozi zbog kojih spomenuta regulativa jos uvijek nedovoljno uzima u obzir specifican polozaj, probleme i izazove s kojima se zene s invaliditetom susrecu u suvremenom drustvu. Naglasava se potreba osiguravanja boljih mogucnosti za radno - ekonomsko sudjelovanje zena s invaliditetom u zajednici, kao temelja njihova samoostvarenja i aktivnijeg doprinosa drustvu, uz ostale vidove ostvarivanja vrednovanih socijalnih uloga.

Kljucne rijeci: zene, invaliditet, Ijudska prava, drustveni polozaj, inkhizija, kvaliteta zivota

THE POSITION OF DISABLED WOMEN IN SOCIETY

Abstract: Key aspects in realization of disabled women social equality in Croatia and Europe have been reviewed in this paper. Along with numerical indicators of women in population ofpersons with disabilities, their position connected with general and specific needs and rights fulfilment has been analyzed too. Special attention has been given to area of work and employment since these are basic prerequisites for independent living and inclusion in community Furthermore, the application of international and Croatian legal framework for this still vety vulnerable social group has been put under a critical analysis. The conclusion of this indicates that there is a gap between existing systematic regulation (politics, strategy and legislation) and its implementation in practice. Listed are possible reasons due to which mentioned legislation has not yet sufficiently taken into a consideration the specific position, needs and challenges that disabled women face in modem society. The need to ensure better opportunities for employment and economical participation of disabled women in community is highlighted since this is the foundation of their self-realization and active contribution to society, along with other forms of realized valued social roles.

Key words: women, disability, human rights, social position, inclusion, quality of life

UVOD

Zene s invaliditetom dio su ukupne populacije osoba s invaliditetom. Popula cija zena s invalidite- tom ukljucuje djevojcice i zene svih dobnih skupi- na, iz urbanih i ruralnih podrucja, neovisno o boji koze, socijalnom statusu, okolnostima nastanka invaliditeta, kulturnom nasljedu, zive Ii u zajednici ili u institucionalnom smjestaju, itd. (Traustadottir, 2004). Razlike u potrebama za podrskom medu zenama s invaliditetom variraju ovisno o vrsti i stupnju invaliditeta, tj. radi li se o zenama s tjele- snim i/ili osjetilnim invaliditetom, s teskocama u ucenju/intelektualnim teskocama ili s problemima mentalnog zdravlja. Razlike medu njima uvjetova- ne su i socio-ekonomskim i kulturalnim specific- nostima te interakcijama s okolinom u kojoj zive.

Gledajuci kroz povijest, zene s invaliditetom zapo- stavljene su u svim vaznim pitanjima koja se odno- se na zene uopce, ali i na osobe s invaliditetom, pa stoga dugo vremena nisu bile predmetom bavljenja ni zenskog pokreta niti pokreta za prava osoba s inva- liditetom. Pokret za prava osoba s invaliditetom sve do unatrag dva desetljeca ignorirao je mnoga pitanja od znacaja za zene s invaliditetom jer je prevladavala muska dominacija i orijentacija (Dema, 2003; Malee, 2003). Kako isticu Deegan i Brooks (1985:1), ..."Kao i mnogi drugi pokreti za drustvene promjene, pokret vezan uz osobe s invaliditetom cesto usmjerava ener- giju k ponajprije muskim iskustvima". Feministicki pokret takoder je ignorirao zene s invaliditetom tako sto im, osim fizicke pristupacnosti, nije omogucio rjesavanje problema s kojima se svakodnevno suo- cavaju (Blackwell-Stratton i dr., 1988; Davis, 1987; Finger, 1985). Asch i Fine (1988) pretpostavljaju da su zene s invaliditetom bile iskljucene iz zenskog pokreta mozda iz razloga sto se stvorila tradicional- na stereotipna percepcija o zenama s invaliditetom kao o zrtvama te bespomocnim, djetinjastim, ovisnim i pasivnim osobama. No, misljenja zena s invalidi- tetom su drugacija i njihovi potencijali tome cvrsto proturjecc. One smatraju da su ih feministkinje bez invaliditeta iskljucile iz svoga pokreta kako bi stvorile snaznije, kompetentnije i privlacnije ikone. Pokret zena s invaliditetom javlj a se 1983. godine (Israel i Odette, 1993) kada su zene s invaliditetom u svoje ime, svojimrijecima, pócele pisati i govoriti o svojim zivotnim iskustvima i spoznajama. Od tada, pa sve do danas bore se za to da ih velik broj feministica prepo- zna ponajprije kao zene koje se zajedno s njima mogu boriti za jednakost zena opcenito (Odette, 2004).

Kako istice Traustadottir (2004), vecina dosa- dasnjih istrazivanja vezanih uz osobe s invalidi- tetom nije pridavala dovoljno pozornosti rodnoj podjeli, kao i ostalim drustvenim dimenzijama (klasnim, rasnim, etnickim, itd.). Prevladava jed- nostran pristup istrazivanjima na ovom podrucju uz zapostavljanje pitanja utjecaja rodnih i drugih obiljezja na zivote zena i muskaraca s invaliditetom. Jos uvijek se u svakodnevnoj praksi, kao i u jav- noj politici ne prepoznaju zene s invaliditetom kao zasebna, ranjiva skupina drustva stoga sto ni praksa, a ni politika nisu kreirane tako da uoce njihove spe- cificne potrebe. Kako navode Asch i Fine (1988:3): "...Imati invaliditet vjerojatno zasjenjuje dimenzije drustvenog iskustva. Cak se i senzibilizirani studen- ti fokusiraju na invaliditet kao jedinstven koncept i promatraju ga kao jedinu i ekskluzivnu znacajku u osoba s invaliditetom, umjesto kao "glavnu" zna- cajku skupine koja ima i ostala obiljezja."

Unatrag nekoliko desetljeca bilo je vrlo tesko pronaci literatura koja obraduje podrucje zena s invaliditetom. Uglavnom su o tome písale same zene s invaliditetom, sve do 80-ih godina proslog stoljeca, kada se pojavljuju znacajne publikacije o zenama s invaliditetom, kao sto je primjerice knjiga autorice Duffy (1981, prema Traustadottir, 2004) koja govori o seksualnosti zena s invaliditetom te feministicki casopis Off Our posvecen temi "Zene s invaliditetom: dvostruki hendikep" i drugi. Kanada je bila medu prvim zemljama koja je, 1984. godine, objavila izvjestaj sa statistickim podacima o zenama s invaliditetom, iskazujuci njihov nepovoljan polozaj u podrucju obrazovanja, zaposljavanja i ostvarenog prihoda, usporedujuci njihov polozaj sa statusom tipicne populacije (Bowe, 1984). Literatura koja se tijekom godina povecavala o raznim podrucjima zivota zena s invaliditetom oslikavala je razlicitosti u njihovim zivotima ovisno o vrsti i stupnju invalidi- teta, ali i drugim drustvenim dimenzijama, kao sto su klasne, rasne, etnicke i druge dimenzije. Istrazivanja na ovom podrucju i u Hrvatskoj su relativno novijeg datuma, dajuci uvid u podatke o socijalnim, ekonom- skim i psiholoskim karakteristikama zena s invalidi- tetom, s teoretskom analizom koja je postavila okvir za razumijevanje i interpretaciju njihovih zivotnih iskustava (Barisin i dr., 2011; Benjak i Barisin, 2011; Blazeka Kokoric i dr., 2012; Tarandek, 2008; Tarandek i dr., 2009; Traustadottir, 2004).

Iako se opea situacija za osobe s invaliditetom u svijetu unatrag nekoliko godina znacajno pobolj- sala, dobrobit od nastalih promjena jos uvijek nije jednako rasporedena medu populacijom osoba s invaliditetom. Zene s invaliditetom kao posebno osjetljiva skupina drustva cesto su suoeene s vise- strakim zaprekama sudjelovanja u drustvu te je i dalje aktualno pitanje njihove diskriminacije, i na temelju spola i invaliditeta (Traustadottir, 2004; Tarandek, 2008; Tarandek i dr., 2009).

Kreiranje i provedba relevantnih politika te njihovih mjera trebala bi biti osmisljena tako da osigura ravnotezu mogucnosti za zene i muskar- ce s invaliditetom. Kako istice Council of Europe (2003b), specificna situacija djevojaka i zena s invaliditetom morala bi se uzimati u obzir prilikom oblikovanja aktualnih politika i programa vezanih uz invaliditet i spol na svim razinama, odnosno na medunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Neophodna su veca nastojanja za uklanja- njem prepreka koje zenama s invaliditetom one- mogucuju uzivanje prava na istim osnovama kao i drugim zenama i muskarcima. Navedeno se odnosi na razlicita podrucja, ukljucujuci socijalne odnose, roditeljstvo, obiteljski zivot, seksualnost, zastitu od nasilja i zlostavljanja (Tarandek, 2008), a ukljucuje i mjere kojima se jamci jednaka moguenost sudje- lovanja u politickom i javnom zivotu, obrazovanju, zaposljavanju, kao i drastvenom i kulturnom zivo- tu. U tom kontekstu, cilj je ovoga rada razmotriti neke aspekte drustvenog polozaja zena s invalidi- tetom u europskom i hrvatskom prostora.

BROJCANI POKAZATELJI O UDJELU ZENA U POPULACIJI OSOBA S INVALIDITETOM

Trenutno je u svijetu evidentirano oko 600 milijuna osoba s invaliditetom ili oko 10% popu- lacije. Kako je deñnicija "invaliditeta" razlicita u zemljama clanicama EU (European Parliament, 2010), tako je i postotak populacije osoba s inva- liditetom u pojedinim zemljama razlicito iskazan. U Europskoj uniji evidentirano je oko 45 milijuna osoba s invaliditetom, sto je priblizno 10% opee populacije. Istrazivanja provedena u svim drza- vama clanicama pokazala su da oko 16% popula- cije, u dobi od 16 do 64 godine, ima zdravstvene Probleme ili invaliditet, a 3,4% teske zdravstvene Probleme (Eurostat 2005, prema Van Santvoort, 2009). Procjene broja stanovnistva u Europskoj uniji izravno utjecu i na broj osoba s invaliditetom koji je u rasponu od 8% prema 14%. U sljedeeih deset godina u Europi se ocekuje ukupni porast broja osoba s invaliditetom. Ovaj trend ukazuje na nuznost djelovanja javno zdravstvenih politi- ka (Perenboom i dr. 2004, prema Van Santvoort, 2009) kao i razvoj socijalnih politika, koje mogu imati znacajan utjecaj na polozaj osoba s inva- liditetom, a time i ublaziti ocekivano povecanje njihovog broja (Jacobzone i dr. 2000, prema Van Santvoort, 2009).

Udio zena u opcoj populaciji je uglavnom podjednak udjelu muskaraca (sa i bez invaliditeta) u vecini zemalja EU (European Parliament, 2010). Ocekuje se da ce u buducnosti u Europi biti veci broj zena u odnosu na broj muskaraca s invalidite- tom. Pretpostavka je da kod zena postoji veci faktor rizika za invaliditet nego kod osoba muskog spola zato sto su zene vise opterecene kombinacijom radnih i obiteljskih obveza. Tome u prilog govore podaci iz 2004. godine kada je medu 42 milijuna osoba s invaliditetom, evidentirano 51% zena s invaliditetom (European Community Household Panel, 2010).

Prema podacima Drzavnog zavoda za statistiku (www.dzs.hr), u popisu stanovnistva u Republici Hrvatskoj iz 2001. godine registrirano je ukupno 429.421 osoba s invaliditetom, sto iznosi 9,6% u odnosu na ukupni broj stanovnika u Hrvatskoj, a od cegaje 183.524 zena. U bazi Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom (na dan 17.01.2013.) evidentirane su 520.437 osobe, od cega su 313.217 muskarci (60%) i 207.220 zene (40%). Na taj nacin osobe s invaliditetom cine oko 12% uku- pnog stanovnistva RH. Znakovito je da je najveci broj osoba s invaliditetom, njih 278.564 (53,6%) u radno aktivnoj dobi od 19 do 64 godina (Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 2013).

DRUSTVENI POLOZAJ ZENA S INVALIDITETOM

Zene s invaliditetom imaju u osnovi jednake potrebe i prava kao i zene bez invaliditeta. No, zene s invaliditetom vrlo rijetko imaju jednake mogucnosti i njihov je pristup cak i tradicionalni- jim zenskim ulogama vrlo ogranicen (Traustadottir, 2004). Jedan od osnovnih problema zena s invali- ditetom je nejednak pristup sustavu obrazovanja, a poseban im je izazov visa razina obrazovanja. Prema Traustadottiru (2004), zene s invaliditetom u prosjeku imaju nize obrazovanje i od zena bez invaliditeta i od muskaraca s invaliditetom. Zene s invaliditetom osnovno obrazovanje zavrse u pet puta manjem broju od zena bez invaliditeta. Samo 16% zena s invaliditetom stjece fakultetsku diplomu, naspram 28% muskaraca s invalidite- tom (Bowe, 1984). Prema podacima iz zemalja Europske unije, oko 15% zena s vecim stupnjem invaliditeta je na visokim ucilistima, u odnosu na 23% svih zena (Council of Europe, 2003b). Prema mnogim izvorima (Bowe, 1984; Council of Europe, 2003 a; Traustadottiru, 2004, European Parliament, 2010), vidljivo je da su osobe s invali- ditetom, a posebno zene s invaliditetom, u podrede- nom polozaju u odnosu na osobe bez invaliditeta. Negativnom diskriminacijom osobito su pogodene zene s vecim stupnjem invaliditeta (Tarandek i sur., 2009). Polozaj zene s invaliditetom u populaciji osoba s invaliditetom slican je kao i kod zena u populaciji osoba bez invaliditeta. Temelji se na razlikama u tradicionalnoj ulozi zena i muskaraca u drustvu, s vecim ili manjim razlikama ovisno o pojedinim zemljama (Council of Europe, 2003b).

Autonomy a, neovisnost, sudjelovanje i soci- jalna integracija od kljucne su vaznosti za svaku osobe, a da bi zene s invaliditetom to ostvarile moraju se suoeiti s nizom poteskoea (Tarandek, 2008). Zene s invaliditetom u siromasnijim zemlja- ma obieno dozivljavaju posebnu diskriminaciju jer se cesto ne mogu skolovati ili zasnovati radni odnos. Na taj nacin postaju marginalizirane, bez svoga mjesta u drustvu. Izolacija utjece na gubitak njihova samopostovanja i razvija druge negativne osjecaje. Nedostatak odgovarajucih sluzbi podrske i neprimjerenog obrazovanja dovodi do loseg eko- nomskog statusa. Na taj nacin stvara se ovisnost osobe od strane obitelji ili sustava koji joj pruza podrsku (Council of Europe, 2003b). Kultura uveli- ke utjece na umanjivanje uloge zene s invaliditetom u drustvenom, roditeljskom i ekonomskom zivotu (Traustadottir, 2004). Ujedno, moze utjecati i na stavove unutar cjelokupne populacije osoba s inva- liditetom, tako sto uzrokuje konflikte izmedu zen- skih prava i prava osoba s invaliditetom u cjelini.

Ukoliko je politika prema zenama s invalidi- tetom usmjerena samo na drustvenu brigu, odno- sno pruzanje skrbi, u torn slucaju se osobe mogu smatrati samo objektima skrbi. Ako razmisljamo 0 invaliditetu s aspekta nediskriminacije i ljudskih prava, takav pristup razumijeva prihvacanje zena s invaliditetom, uvazavajuci njihove razlicitosti, potrebe i ocekivanja. Razlicitost odrazava razlicita iskustva i perspektive, sto u suglasju s donosenjem politickih i drugih odluka daje bolje i reprezenta- tivnije rezultate. Stoga bi politika prema zenama sa svim kategorijama invaliditeta trebala biti usmje- rena prema otklanjanju teskoca koje sprecavaju osobe u davanju aktivnog doprinosa njezinom pla- niranju, kreiranju i provedbi. Perspektiva integra- cije i jednakih mogucnosti za zene s invaliditetom, dakle, trebala bi imati mjesto u svakom podrucju politike. Pritom valja uvaziti i nácelo "jednakih prava ili ravnopravnosti" koje je od posebnog zna- cenja za zene s invaliditetom, a razumijeva da su potrebe svake pojedine zene jednako vazne te da one trebaju biti temelj planiranja u svakom drus- tvu. Dio procesa ostvarivanja jednakih mogucnosti treba biti potpora zenama s invaliditetom u preu- zimanju pune odgovornosti kao clanova drustvene zajednice, sto znaci da im treba omoguciti i pravo na rad i zaposljavanje (Council of Europe, 2003b).

Jedno od rijetkih istrazivanja u Hrvatskoj usko vezano za polozaj zena s invaliditetom provedeno je 2009./2010. godine u okviru projekta Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (Benjak i Barisin, 2011). Projekt je usmjeren na odredivanje faktora koji utje- cu na kvalitetu zivota i zdravlje zena s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Kako isticu spomenuti autori, medu osobama s invaliditetom populacija zena izlo- zenijaje riziku od socijalne iskljucenostiteje izra- zena potreba za istrazivanjima koja ce prepoznati 1 identificirati glavne interese ovih zena i razloga njihova zadovoljstva i nezadovoljstva kvalitetom zivota. Stoga je cilj projekta bio definiranje faktora koji mogu pridonjeti unapredenju zaposljavanja, legislative i modaliteta skrbi za zene s invalidite- tom, na temelju osobnih iskaza ispitanica, neza- poslenih i zaposlenih zena s invaliditetom, a radi povecanja njihove kvalitete zivota, zdravlja te izjed- nacavanja mogucnosti. Istrazivanje je ukljucilo 318 zena s invaliditetom, od kojih je gotovo polovica (158) nezaposlena (Barisin i dr., 2011). Provedeno je ispitivanje subjektivnog dozivljaja kvalitete zivo- ta, uz samoprocjenu zdravlja i kvalitete zivota te zivotne orijentacije sudionica istrazivanja. Rezultati su pokazali znacajno nizu razinu kvalitete zivota nezaposlenih zena, sto je posebno izrazeno na svim domenama vezanim za zdravlje (psihicko zdravlje, socijalni odnosi i okolina te varijabla samoprocjene vlastitog zdravlja). Medu utjecajnim faktorima na odrzavanje kvalitete zivota u rasponima uobica- jenim za populaciju svih ispitanica izdvojeni su: zaposlenost, fizicko zdravlje, psihicko zdravlje, socijalni odnosi, okolina i optimizam. Takoder su utvrdeni faktori koji odrzavaju kvalitetu zivota u razmjerima uobicajenim za populaciju nezaposlenih ispitanica: osjecaj pripadnosti zajednici, sigurnost u buducnost, dobar odnos s bliznjima, moguenost lakog psihofizickog opustanja, uzivanje u drustvu prijatelja te potreba za stalnom aktivnoscu i oku- pacijom. Kako su zakljucili autori istrazivanja, kod svih ispitanica, uz radni status/moguenost zaposle- nja, vrlo visok utjecaj na zivotno zadovoljstvo ima obitelj (Barisin i dr., 2011).

Polozaj zena s invaliditetom u svijetu rada

Zaposljavanje predstavlja jedan od vaznih preduvjeta socijalne inkluzije paje od osobitog znacaja i za polozaj zena s invaliditetom u drus- tvu. Temeljenoje na ostvarenju osnovnih ljudskih prava i to na postivanju dostojanstva svih ljudi, slobodnom izboru i jednakopravnosti pri izgradnji meduljudskih odnosa te na sudjelovanju u integri- ranom, drustvenom zivotu zajednice. To je slozen procès koji zahtijeva cjelovit i uskladen plan dje- lovanja te aktivno sudjelovanje mnogih drustvenih subjekata kao sto su tijela drzavne i lokalne upra- ve, poslodavci, sindikati, strucnjaci, organizacije osoba s invaliditetom i drugi. Vazna je suradnja svih dionika na pripremi kratkorocnih i dugoroenih planova, na promicanju svijesti medu poslodavci- ma i radnicima o pravima te potencijalima osoba s invaliditetom ukljucenim u procès rada. Promjene u gospodarstvu, brz razvoj informacijske tehnolo- gije i globalizacija nude nove mogucnosti zapo- sljavanja, bez obzira na radno okruzenje. Vazno je prilagoditi se tim promjenama na inovativan nacin, poticuci i kreirajuci nova zanimanja koja ce osigu- rati integraciju u lokalnoj zajednici.

Iz Tablice I vidljive su stope zaposlenosti osoba bez invaliditeta i osoba s invaliditetom prema spolu i dobi u EU (bez Francuske i Malte) iz 2007. godi- ne (European Parliament, 2010).

Iz predocenih su podataka vidljive jasne razli- ke u korist muske populacije i kod osoba sa i bez invaliditeta te specificnosti u odnosu na dob.

Visoka stopa nezaposlenosti osoba s invalidite- tom moze biti izravno uzrokovana njihovom diskri- minacijom, ali i subjektivnimposljedicama invalidi- teta tj. ostecenja koje moze smanjiti broj prikladnih poslova toj osobi ili smanjiti njenu radnu ucinko- vitost. Skroman radni ucinak moze biti odgovoran za nisku razinu sudjelovanja osoba s invaliditetom na trzistu rada, ali i male mogucnosti zaposljavanja mogu osobu s invaliditetom obeshrabriti da se uopce ukljuci i pristupi trzistu rada. No, razlozi mogu biti i institucionalne naravi (Malo i Garcia-Serrano, 2001).

Zaposlene osobe s invaliditetom uglavnom su mlade zivotne dobi, cesce muskog spola, s visim stupnjem obrazovanja. Usporedba zaposlenih osoba s invaliditetom s osobama bez invaliditeta koje takoder rade, reflektira se na razlike izmedu socio-demografskih znacajki cjelokupne populaci- je osoba s invaliditetom i bez invaliditeta. Osobe s invaliditetom koje rade u tom su slucaju starije zivotne dobi, cesce zenskog spola i s nizim obra- zovanjem (European Commission, 2001).

Zaposljavanje i rad zena s invaliditetom uvi- jek je bio poseban izazov svih socijalnih politika, ukljucujuci i drzave koje imaju visoke drustvene standarde. Clanice Europske unije tome posvecuju veliku pozornost. Ali s obzirom na razlicitost, na povijesni razvitak svake zemlje, kulturu, socijal- nu i gospodarsku politiku, politicku razvijenost, postizu se razliciti rezultati. U prosjeku, muskarci s invaliditetom dva puta lakse nalaze posao nego zene s invaliditetom. Negdje oko 42% muskaraca s invaliditetom je u radnom odnosu u odnosu na 24% zena s invaliditetom. Preko 30% muskaraca s invaliditetom radi puno radno vrijeme, dok samo 12% zena s invaliditetom ima tu moguenost. Zene koje rade puno radno vrijeme zaraduju samo 56% od onog sto zaradi muskarac s invaliditetom za isti posao (Traustadottir, 2004). Drzave s manje liberalnom socijalnom politikom, u kojoj dominira tradicionalizam u odnosu prema invaliditetu, posti- zu manji uspjeh u zaposljavanju osoba s invalidi- tetom zenskog spola, osobito u skupinama osoba iznad 50-te godine zivota. Prema nekim pokazate- ljima, po osnovi zaposlenickog statusa, u odnosu na prisutnost i odsutnost invaliditeta, vidljivo je da su osobe zenskog spola u podredenom polozaju u odnosu na osobe muskog spola. Bez obzira na manji postotak registriranih nezaposlenih osoba zenskog spola s laksim invaliditetom, utvrdeno je da su one u cjelini podredena skupina u zaposlja- vanju (Mihanovie i Tadic, 2000).

Kako navodi Hrvatski zavod za zaposljavanje (http://www.hzz.hr/default.aspx?id=5116), ..0 konkurentnosti osoba s invaliditetom potrebno je voditi racuna od trenutka identificiranja odnosno stjecanja invaliditeta, a to svakako zahtijeva siner- gijsko-koordinirani pristup svih segmenata drus- tva, i to pocevsi od sustava zdravstva i socijalne skrbi, obrazovnog sustava, sustava zaposljavanja i ostalih, uz iznimno vaznu podrsku obitelji, udruga osoba s invaliditetom i udruga koje skrbe o osoba- ma s invaliditetom, te samih osoba s invaliditetom. Prilikom zaposljavanja na otvorenom trzistu rada, od izuzetne vaznosti su kompetencije kandidata za konkretno radno mjesto. Invaliditet sam po sebi je irelevantna kategorija u uvjetima kad osoba s invaliditetom posjeduje kompetencije potrebne za uspjesno obavljanje svakog pojedinog posla. U svim slucajevima u kojima se invaliditet uzima kao obiljezje koje otezava zaposljavanje i rad osobe s invaliditetom koje posjeduju odgovarajuce kompe- tencije, vrsi se izravna ili neizravna diskriminacija osoba s invaliditetom cime im se uskracuje njihovo pravo na samostalan zivot i rad.

Medutim, efikasnije i kvalitetnije ukljucivanje osoba s invaliditetom u svijet rada podrazumijeva odgovarajuce promjene i prilagodbe svakog poje- dinca, udruzenja, sustava, uz prijeko potrebnu potporu drzave. Osobe s invaliditetom su aktiv- ni sudionici svakog civiliziranog drustva i kao takvi moraju imati moguenost djelovanja i aktiv- nog participiranja u svakom drustvu". No, unatoc navedenom strateskom okviru, cinjenica je da je u Hrvatskoj jos uvijek znacajan broj osoba s invali- ditetom iskljucen iz svijeta rada, a sto se u velikoj mjeri odnosi i na zene s invaliditetom. Prema poda- cima Hrvatskog zavoda za zaposljavanje, dana 31. prosinca 2012. godine bilo je registrirano ukupno 6.607 osoba s invaliditetom, sto iznosi 1,8 % popu- lacije nezaposlenih osoba prijavljenih u evidenciju Zavoda (HZZ, 2013). Veci broj nezaposlenih osoba s invaliditetom su muskarci (3.891 osoba ili 58,9 %), sto ukazuje na poboljsanje aktivne politike zaposljavanja zena s invaliditetom, koja zasigurno ukljucuje i njihovu vécu osnazenost i aktivacijski doprinos na tom polju. Najvise je nezaposlenih osoba s intelektualnim teskocama - 2.346, odno- sno 36 %. Slijede osobe s tjelesnim invaliditetom (1.347), osobe s visestrukim ostecenjima (1.334), a zatim osobe ostecena sluha, osobe s psihickim i organskim smetnjama, osobe s kronienim oboljenji- ma, osobe s ostecenjima vida te osobe s poremeca- jima glasovno-govorne komunikacije. Najbrojniju skupinu nezaposlenih osoba s invaliditetom cine mladi obuhvaceni sustavom kategorizacije, cak njih 4.464 odnosno 68 %. Podaci o zaposlenosti, iz istog izvora, pokazali su da je u istom razdoblju zaposlen 921 muskarac s invaliditetom (64,8 %) i 500 zena s invaliditetom (35,2 %). Najveci broj zaposlenih osoba s invaliditetom spada u skupinu osoba s intelektualnim teskocama (530 ili 37 %), zatim slijede osobe s tjelesnim invaliditetom (322 ili 23 %) te osobe s kombiniranim smetnjama (238 ili 17 %).

U povecanju je broj osoba s invaliditetom koje nisu zaposlene na otvorenom trzistu rada. U razlo- ge koji tome pridonose mogu se ubrojiti: nedo- voljno razvijena koordinacija izmedu drzavnih tijela, tijela regionalne i lokalne uprave vezano uz zaposljavanje osoba s invaliditetom; oskudna regi- onalna i lokalna politika zaposljavanja za osobe s invaliditetom; slabo razvijena mreza sluzbi potpore osobama s invaliditetom; nedovoljna informiranost javnog i privatnog sektora o zaposljavanju osoba s invaliditetom; a sve to dovodi i do nezadovolj- stva samih osoba s invaliditetom (Bilic i Bratkovic, 2004; Bilic i dr., 2005; Kis-Glavas, 2009a; Kis- Glavas, 2009b; Leutar, 2006; Leutar i Milic-Babic, 2008; Leutar i Stambuk, 2007).

Da su problemi zaposljavanja osoba s invalidi- tetom u Hrvatskoj nedvojbeno prisutni, potvrdilo je istrazivanje o zaposljivosti osoba s invaliditetom, koje su Kis-Glavas i suradnice (2008) provele u okviru projekta UNDP-a u Hrvatskoj (Pravo na zivot u zajednici: socijalno ukljucivanje i osobe s invaliditetom). Analizirana su ocekivanja osoba s invaliditetom za ulazak u svijet rada, a uzorkom od 573 ispitanika obuhvaceno je 47% osoba zenskog spola. Kako navode autorice, vise od 50% anketira- nih nezaposleno je duze od pet godina, a dugotrajna nezaposlenost dovodi do njihova mirenja sa statu- som nezaposlenosti i pojacava osjecaj da ih drustvo dozivljava manje vrijednima. Znakoviti su, izmedu ostaloga, i sljedeci nalazi istrazivanja: vecinom se skolovanije osobe aktiviraju kroz udruge osoba s invaliditetom te manje preferiraju zaposljavanje u zasticenim uvjetima; lakse se zaposljavaju osobe s radnim iskustvom, no preko 47% ispitanika nije imalo nikakvog radnog iskustva; oko 55% anketi- ranih smatra da je tijekom nezaposlenosti izgubilo podosta struenih znanja i vjestina, ali ih je cak 77% iskazalo spremnost na daljnje obrazovanje radi lakseg zaposljavanja, itd.. Pokazalo se, nadalje, kako odredeni broj ispitanika ocekuje poteskoee u slucaju zaposljavanja zbog vlastitog invalidite- ta (npr. teskoee u odnosu s ostalim radnicima u realizaciji radnih zadataka i teskoee u socijalnoj komunikaciji) te su svjesni potrebe za prilagod- bom radnih uvjeta i potporom okoline. Pronadene su i specificnosti u procjenama karakteristicne za osobe s odredenom vrstom invaliditeta. Tako su vece samopouzdanje iskazale osobe s ostecenji- ma vida i osobe s tjelesnim invaliditetom, dok su vécu nesigurnost i nepovjerenje izrazile osobe s ostecenjima sluha. Osobe s intelektualnim i vise- strukim teskocama te kronicnim bolestima izrazile su vécu sklonost dodatnoj pomoci i zaposljavanju u posebno prilagodenim ili zasticenim uvjetima (Kis-Glavas i dr., 2008). Znacaj ovakvog istrazi- vanja i cjelokupnog projekta ogleda se u tome sto je, osim analize postojeceg stanja, donio niz jasno definiranih smjernica za povecanje zaposljivosti i drugih vidova radnog i socijalnog ukljucivanja osoba s invaliditetom, sa znacajnim udjelom zen- ske populacije.

Cinjenica je da bi i zene i muskarci s invalidite- tom, trebali u znatno vecem i podjednakom omjeru ostvarivati aktivniju ulogu u drustvu i svijetu rada. Kako bi im se pomoglo da to postignu, programi potpore trebali bi ih osposobiti za pripremu, pro- nalazenje i zadrzavanje odgovarajuceg zaposlenja na otvorenom trzistu rada. Neki programi postoje, ali ih je potrebno ojacati u mnogim aspektima te razviti mrezu raznovrsnih organizacija i agencija koje pruzaju specijaliziranu vrstu pomoci i druge injere aktivne politike zaposljavanja. Prema navo- dima Hrvatskog zavoda za zaposljavanje (2013), sastavni dio provedbenih mjera i aktivnosti u Nacionalnom planu za poticanje zaposljavanja za 2011. i 2012. godinu bile su i mjere usmjere- ne osjetljivim skupinama kojima prijeti rizik od socijalne iskljucenosti. Tako je na prioritetnom podrucju djelovanja Nacionalnoga plana za poti- canje zaposljavanja - rjesavanju problema dugo- trajne nezaposlenosti, uvedena posebna mjera za dugotrajno nezaposlene osobe kojima prijeti isklju- cenost s trzista rada i koje po socijalnim mjerilima pripadaju osjetljivim skupinama medu kojima su i osobe s invaliditetom. Posredovanjem HZZ-a u 2012. godini kroz mjeru aktivne politike sufi- nanciranja zaposljavanja zaposleno je 147 osoba s invaliditetom, dok je za 7 osoba s invaliditetom sufinancirano samozaposljavanje. U potpore finan- ciranja obrazovanja prema potrebama trzista rada ukljucene su 32 osobe s invaliditetom, dok je 20 osoba s invaliditetom ukljuceno u strucno osposo- bljavanje za rad bez zasnivanja ranog odnosa. Kroz program sufinanciranja/financiranja zaposljavanja u javnimradovimau 2012. godini zaposleno je 528 osoba s invaliditetom. Zakljucno, u cilju poveca- nja zaposljivosti tijekom 2012. godine 779 osoba s invaliditetom bilo je ukljuceno u neke od oblika mjera aktivne politike zaposljavanja, sto je porast od 25,4 % u odnosu na broj ukljucenih nezaposle- nih osoba s invaliditetom u mjere aktivne politike zaposljavanja u 2011. godini (HZZ, 2013).

Primjena medunarodnog i hrvatskog pravnog okvira na zene s invaliditetom

Valja istaknuti da je u zadnjem desetljecu Europa prolazila kroz razne promjene koje utjecu na kvalitetu zivota stanovnistva. Stoga je i poli- tika prema osobama s invaliditetom suocena s odredenim politickim, ekonomskim, socijalnim, demografskim, kulturnim i tehnoloskim izazovima. Istovremeno, takvi visestruki izazovi nude nove mogucnosti za razvoj jedinstvene politike prema osobama s invaliditetom. S time u vezi znacajna su dva aspekta u odnosu na osobe s invaliditetom. Jedan je procès ubrzanog starenja europskog sta- novnistva koji se mora uzeti u obzir pri svakoj buducoj strategiji za socijalnu koheziju. Drugi je aspekt znanstveni napredak u podrucju zdravstva i rehabilitacije koji rezultira poboljsanjem uvje- ta zivota sto dovodi do novih potreba vezanih za pruzanje usluga skrbi, ekonomske potpore i zastite temeljnih prava (Van Santvoort, 2009).

Neosporno je da osobe s invaliditetom trebaju biti izjednacene u pravima s ostalim dijelom popu- lacije. Buduci da im u praksi jos uvijek neka prava nisu osigurana te imaju ograniceno sudjelovanje u drustvenom i javnom zivotu, drzave bi trebale poduzeti dodatne akcije u svrhu izjednacivanja istih, kao i povecati svijest sire zajednice o oso- bama s invaliditetom, pri cemu se naglasak stav- lja na njihova prava, potrebe, potencijale i aktivni doprinos. U skladu s navedenim, Ujedinjeni narodi, Vijece Europe i Europska unija preporucuju drza- vama clanicama medunarodnu suradnju vezanu uz politiku izjednacivanja mogucnosti za osobe s invaliditetom na globalnoj i regionalnoj razini. U tu svrhu doneseni su brojni medunarodni i regionalni dokumenti, kao sto su povelje, deklaracije, konven- cije, paktovi i druge vrste medunarodnih pravnih akata koji obvezuju drzave potpisniee na odredeno ponasanje i ostvarivanje preuzetih obveza, osobito u vezi s ljudskim pravima i slobodama. S obzirom na to da je pravo na jednakost temeljno ljudsko pravo i osnova socijalne pravde, svi medunarodni ugovori vezani uz zastitu ljudskih prava obvezuju drzave potpisniee na uvodenje nediskriminatornog zakonodavstva i osiguravanje jednakih prava za zene i muskarce. Nizom dokumenata Ujedinjenih naroda naglaseni su prineipi nediskriminaeije na osnovi spola (Povelja Ujedinjenih naroda, 1945., Opea deklaracija o ljudskim pravima, 1948., Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pra- vima, 1966., Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, 1966., itd.). Oni su bili temelj za donosenje UN Konvencije o uki- danju svih oblika diskriminaeije zena 1979. godine (CEDAW) koja je jedan od najvaznijih medunarod- nih ugovora na tom polju (Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, 2004).

Prava zena s invaliditetom mogu se sagledavati usporedno, s osnove spola i s osnove invaliditeta, kao i cjelovito, pritom uvazavajuci istodobno spol i invaliditet. Ukoliko se prava zena s invaliditetom sagledavaju usporedno, pritom uzimajuci u obzir samo spol, pretpostavka je da su njihova prava sadrzana u okviru medunarodnih pravnih izvo- ra koji jamee prava cjelokupnoj populaciji zena. Ukoliko se uzima u obzir samo osnova invalidite- ta, pretpostavka je da su njihova prava sadrzana u medunarodnim pravnim izvorima kojima se jamee prava cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom. Medutim, postojeci izvori literature, raznovrsna izvjesca medunarodnih organizaeija, posebice nevladinih organizaeija, kao i praksa daju suprot- nu sliku. Postavlja se pitanje koji su tome razlozi. Postoji nekoliko teorija koje nisu znanstveno potvr- dene. Stoga nampreostaje vjerovati iskazima samih zena s invaliditetom koje isticu da kao i mnogi drugi pokreti za drustvene promjene, pokret osoba s invaliditetom usmjerava energiju prvenstveno k muskim iskustvima, a sto otezava ucesce zenama s invaliditetom (Tremain, 2003). Primjerice, Israel i Mc Pherson (1983:20), navode "... Feministkinje s invaliditetom ne osjecaju se dobro u pokretu osoba s invaliditetom koji je cesto muski dominantan i povremeno ocigledno seksisticki". Nadalje, raz- matrajuci razloge ignoriranja zena s invaliditetom od strane feministickog pokreta, niz autora prema Traustadottir (2004) navodi kako zenski pokret nije kritiziran samo zbog fizickih oblika nepristu- paenosti njihovim konfereneijama, nego i zbog ignoriranja problema s kojima se suocavaju zene s invaliditetom uopee, a posebno zene s teskocama u ucenju i intelektualnim teskocama.

Jos uvijek velik broj medunarodnih pravnih izvora koji jamee prava svim zenama opee popu- lacije i cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom ne sadrzi posebno apostrofirana prava zena s invali- ditetom, koja su speeifiena, uzme Ii se u obzir spol i invaliditet istovremeno. Stoga ne iznenaduje kad zene s invaliditetom isticu kako su diskriminirane po dvostrukoj osnovi (Tremain, 2003).

Neki medunarodni dokumenti po svojoj priro- di nemaju obvezujuci karakter, medutim, znacajni su za osobe s invaliditetom, ukljucujuci i zene s invaliditetom. Rijec je o deklaracijama, standar- dnim pravilima i drugim dokumentima koji pred- stavljaju fleksibilno, tzv. meko pravo (soft law) i jos nisu postali medunarodnim pravom, ali za koje postoji moguenost da ce to postati, ukoliko se za to iskaze spremnost drzave. Njihova nace- la ugradena su u zakone i praksu drzavnih tije- la Republike Hrvatske. To su primjerice sljedeci medunarodni pravni akti: Jedinstvena politika reha- bilitacije za osobe s invaliditetom (Vijece Europe, 1992), Standardna pravila UN-a o izjednacavanju mogucnosti za osobe s invaliditetom (UN, 1994), Europska socijalna povelja - revidirana (Vijece Europe, 1996), Medunarodna klasifikaeija funkeio- niranja, invalidnosti i zdravlja - ICF (WHO, 2001), Akcijski plan Vijeca Europe (2006) za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u drustvu osoba s invaliditetom: poboljsanje kvalitete zivota osoba s invaliditetom u Europi 2006. - 2015. i dr.

Za sada je na podrucju zastite zena s invalidite- tom najznacajniji medunarodni dokument Pekinska deklaracija i Platforma za djelovanje kojima se jamee prava zenama s invaliditetom (Council of Europe, 2003b). Nahne, pristupajuci Pekinskoj deklaraciji i Platformi za djelovanje, usvojenoj 1995. godine u Pekingu na Cetvrtoj svjetskoj kon- ferenciji o zenama i njezinim dopunama usvo- jenim u New Yorku na 23. posebnom zasjedanju Opee skupstine UN-a 2000. godine, kao i Zavrsnoj deklaraciji UN Komisije o polozaju zena iz 2005. godine kojom se obiljezila deseta oblj étnica nje- zina usvajanja, Republika Hrvatska se obvezala na poduzimanje daljnjih akcija osiguranja njihove pune i ubrzane provedbe, ukljucujuci i donosenje nacionalne strategy e i akcijskog plana za unapre- denje polozaj a zena i uspostavljanje ravnopravnosti spolova (Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, 2004). U Deklaraciji iz Pekinga izrijekom stoji da treba pojacati napore u osiguravanju jednakog uzi- vanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve zene i djevojcice koje se nalaze pred visestrukim preprekama u svojem napredovanju zbog rase, dobi, jezika, etnickih osobina, kulture, religije ili invali- diteta. Platforma za djelovanje sadrzi sveobuhvatan program jacanja polozaja zena, s ciljem uklanjanja prepreka za djelotvorno sudjelovanje zena u svim podrucjima javnog i privatnog zivota i ostvariva- nja potpunog i jednakog udjela u gospodarskom, drustvenom, kulturnom i politickom odlucivanju (Council of Europe, 2003b). Naglasava se da posti- zanje de jure i de facto ravnopravnosti izmedu zena i muskaraca nije odvojeno pitanje zena, vec je uvjet drustvene pravde i jedini put izgradnje samoodrzi- vog, pravednog i razvijenog drustva i ostvarivanja ljudskih prava unutar njega. Platforma je u cijelosti u skladu s nacelima sadrzanim u ostalim dokumen- tima medunarodnog prava, a njeni clanci o zenama s invaliditetom sacinjavaju ono sto bi se moglo nazva- ti platformom za zene s invaliditetom. Takoder, vrlo vazan dokument koji nije obvezujuci za Republiku Hrvatsku, ali kojim se daju preporuke vezane uz zene s invaliditetom jest Proglas zena s invalidite- tom u Europi. Rijec je o dokumentu preporuka za poboljsanje zivota djevojaka i zena s invaliditetom u Europskoj uniji, koji je prihvacen u Bruxellsu 1997. godine (European Disability Forum, 1997). Koliko su ovi dokumenti imali utjecaja na daljnji rad medu- narodnih organizaeija, nevladinih organizaeija i viada zemalja koje su se obvezale na poduzimanje daljnjih akcija, vidljivo je iz Izvjesca o uklanjanju diskriminacije zena s invaliditetom, izradenog u okviru II. Europske konferencije ministara odgo- vornih za politiku integracije osoba s invaliditetom, odrzane u Malagi 2003. godine (Vijece Europe, 2003). Izvjesce je izradila skupina struenjaka iz Odbora za podrucje rehabilitacije i integracije osoba s invaliditetom, sastavljena uglavnom od zena s invaliditetom i to iz Finske, Irske, Nizozemske, Portugala, Spanjolske i Svicarske. Osnova za izradu izvjesca bili su dokumenti Vijeca Europe, kao i oni dokumenti koje su donijele nevladine organizaci- je. Na toj su konferenciji sudjelovali i predstavnici Vlade Republike Hrvatske i nevladinih organizaeija za osobe s invaliditetom.

Jasno je da medunarodne i medunarodno prav- ne obveze Republike Hrvatske na podrucju zastite ljudskih prava zena i provedbe politike jednakih mogucnosti proizlaze iz temeljnih medunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka, odno- sno iz njezina clanstva u Ujedinjenim narodima i Vijecu Europe, kao i preuzetim obvezama u proce- su pridruzivanja Europskoj uniji. Implementacija medunarodnih instrumenata u hrvatskom zakono- davstvu pociva na clanku 140. Ustava Republike Hrvatske (NN 41/01), prema kojem medunarodni ugovori koji su na snazi i koji su sklopljeni i potvr- deni u skladu s Ustavom te objavljeni u "Narodnim novinama" cine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te su po pravnoj snazi iznad zakona. Tako je Hrvatska usvojila i UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskrimina- cija zena (Zakon o potvrdivanju Fakultativnog protokola uz Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije zena, NN, 3/01). Konvencija se bavi podrucjem zaposljavanja, politickog i javnog zivota, obrazovanja i preporucuje primjenu zakona kojima se zabranjuje nasilje nad zenama te osigura- vanje adekvatne zakonske zastite zenama u slucaju obiteljskoga nasilja, kao i postivanje njihova inte- griteta i dostojanstva. Odredbe Ustava razradene su u strategy ama i politikama te brojnim propisi- ma, slijedeci osnovno nácelo posebne zastite, ali u razlicitoj mjeri i na razlicit nacin, ovisno o sustavu u kojem se ta zastita ostvaruje. Medutim i unatoc tome, kada u Ustavu Republike Hrvatske, drugim dokumentima i propisima potrazimo pojam "zene s invaliditetom" suoeavamo se s cinjenicom da se on pojavljuje samo sporadicno u odredenim strategija- ma. To se ponajprije odnosi na Nacionalni program zastite ljudskih prava od 2008. do 2011. godine (NN, 79/07), Nacionalnu strategiju izjednacava- nja mogucnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine (NN, 63/07), kao i Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. godine (NN, 114/06). U ostalim nacionalnim dokumentima rijeci "zene s invaliditetom" nisu nasle svoje zasebno mjesto, vec su stavljene u opci kontekst "osoba s invalidite- tom". Slicno se odnosi i na aktualno zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj. Na temelju toga moze se zakljuciti kako zene s invaliditetom u Hrvatskoj jos uvijek ostvaruju odredene oblike zastite vecinom u okviru zastite cjelokupne populacije osoba s invali- ditetom, kao i u podrucju zastite prava svih gradana u zemlji, ukljucujuci i neke posebne propise vezane uz osobe s invaliditetom. No, iako se razumijeva da se na taj nacin jamee prava zenama s invaliditetom, to se u praksi ipak u dovoljnoj mjeri ne ostvaruje. Problem je sto se zene s invaliditetom sagledavaju samo s osnove invalidnosti, bez uvazavanja rod- nih obiljezja i invalidnosti istovremeno, sto bi dalo drugaciju kvalitetu njihovim znacajkama, a time i primjereniji oblik i razinu zastite. Ostvarivanje pojedinih mjera i oblika zastite zena s invaliditetom regulirano je i nekim posebnim zakonima, kojima su regulirane pojedine mjere i oblici zastite svih osoba s invaliditetom, kao na primjer Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zaposljavanju osoba s invaliditetom (NN, 143/02 i 33/05). Pitanje je, medutim, koliko se i tim zakonom jamee prava zenama s invaliditetom na nacin kako to zahtijevaju njihove stvarne potrebe, jer se primarno uzimaju u obzir znacajke osobe s osnove invaliditeta, ne i znacajke s pozicije spola i invaliditeta svedene pod zajednicki nazivnik.

Polazeci od navedenog, u daljnjem tekstu ovoga rada spominju se samo dokumenti i pravni propisi koji su se u praksi pokazali efikasniji u izravnoj zastiti zena s invaliditetom. Tako Nacionalna poli- tika za promicanje ravnopravnosti spolova za raz- doblje od 2006. do 2010. godine (NN, 114/06), kao strateski dokument za provedbu politike jednakih mogucnosti, ukljucuje i populaciju zena s invali- ditetom, posebice u dijelu 1. Ljudska prava zena. U torn poglavlju navedene su specificne mjere za zene s invaliditetom, u sljedecim tockama: 1.3.3. empirijsko istrazivanje o polozaju zena s invali- ditetom; 1.3.4. pri financiranju projekata zenskih nevladinih udruga posebno ce se voditi racuna o projektima namijenjenim poboljsanju polozaja zena s invaliditetom; 1.3.5. izradit ce se program djelovanja za infonniranje zena s invaliditetom o njihovim ljudskim pravima te provesti upoznavanje i edukacija drzavnih sluzbi, servisa i sire javnosti o problemima s kojima se susrecu zene s invali- ditetom. Temeljem navedenog, kao i na osnovi prakticnih iskustava moze se reci da, iako je rok za provedbu mjere iztocke 1.3.3. bio 2008. godine, a rijec je o empirijskom istrazivanju o polozaju zena s invaliditetom, jos uvijek ista nije realizirana. Postavlja se pitanje iz kojih razloga. Mozda posto- ji jednostavan odgovor kako se nitko sustavno ne bavi problematikom zena s invaliditetom, pa ni one same. Jos uvijek je u nevladinim organizacijama praksa da zene s invaliditetom uglavnom zastupaju osobe zenskog spola bez invaliditeta. Ukoliko su zene s invaliditetom predsjednice nevladinih orga- nizaeija, tada zastupaju prava osoba s invalidite- tom, zaboravljajuci da i one same imaju odredeni problem u identifikaciji svojih potreba jer se poi- stovjecuju s opcom populacijom osoba s invalidi- tetom, ignorirajuci svoje vlastite potrebe. No, to otvara i pitanje realizacije mjere pod tockom 1.3.5. iz Nacionalne politike za promicanje ravnoprav- nosti spolova koja, izmedu ostalog, obvezuje na izradu programa djelovanja za infonniranje zena s invaliditetom o njihovim ljudskim pravima.

S obzirom na to da ovu politiku karakterizira interdisciplinarnost i ukljucenost velikog broja aktera na nacionalnoj i regionalnoj razini, njena koordinacija i djelovanje ne smije biti jednosmjer- no, vec dvosmjerno i reciprocno. Dvosmjeran odnos razumijeva otvorenu i konstruktivnu komu- nikaciju uz partnerski pristup, a proaktivno djelo- vanje svih aktera politike prema zenama s invalidi- tetom uvjetuje uspjesnost u implementaciji provo- denja te politike. U dokumentu Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. godine (NN, 114/06) stoje slje- deci vazni navodi: "Od usvajanja Nacionalne poli- tike za promicanje ravnopravnosti spolova 2001. godine pa do dañas osnovani su temeljni institu- cionalni mehanizmi i uvedene znacajne zakono- davne promjene radi suzbijanja neravnopravnosti spolova i promicanja politike jednakih mogucno- sti. Donosenjem Zakona o ravnopravnosti spolo- va potkraj srpnja 2003. godine, kao najvaznijeg pravnog dokumenta usmjerenog otklanjanju spolne diskriminacije, stvoreni su preduvjeti za ucinkovi- tiju provedbu politike rodne ravnopravnosti. Iste godine usvojeni su i drugi tzv. antidiskriminacijski zakoni poput Zakona o zastiti od nasilja u obitelji i Zakona o istospolnim zajednicama, a u podrucju kaznenoga, obitelj skog i radnog prava takoder su propisane nove antidiskriminacijske odredbe. Uz Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o radu naj- vazniji je zakon koji sadrzava odredbe za sprjeca- vanje diskriminacije na temelju spola u podrucju rada i zaposljavanja.

U skladu s ustavnom odredbom o nacelu ravno- pravnosti spolova, Zakonom o izmjenama i dopuna- ma Zakona o radu iz 2003. godine, kao i Zakonom 0 ravnopravnosti spolova stvoren je zakonodav- ni i institucionalni okvir za jednak tretman zena 1 muskaraca, koji je gotovo u cijelosti uskladen s propisima Europske unije (Ministarstvo europ- skih integracija, 2004). Viada Republike Hrvatske, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi zajedno su s Europskom komisijom izradili Zajednicki memorandum o socijalnom ukljucivanju Republike Hrvatske, koji je usvojen 5. ozujka 2007. godine, a svrha mu je pruziti pomoc Hrvatskoj u borbi protiv siromastva i socijalne iskljucenosti i u osuvremenji- vanju sustava socijalne zastite te pripremiti zemlju za puno sudjelovanje u Europsku uniju. U dijelu u kojem se govori o ranjivim skupinama drustva navedene su i osobe s invaliditetom, kao i mjere koje treba provesti u svrhu njihove zastite. Radi promicanja, provedbe i pracenja ravnopravnog postupanja prema zenama i muskarcima uspo- stavljeni su institucionalni mehanizmi - Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, pravobra- niteljica za ravnopravnost spolova i Ured za ravno- pravnost spolova Vlade RH, kao i pravobranitelj za osobe s invaliditetom kojim se stiti, prati i promicu prava i interesi tih osoba na temelju Ustava RH, medunarodnih ugovora i zakona.

I na kraju, sto je od osobite vaznosti, Republika Hrvatska jeu cilju napretka te daljnjeg jacanja zastite prava osoba s invaliditetom i djece s tes- kocama u razvoju dana 30. ozujka 2007. godi- ne pristupila Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom (usvojena zajedno s Fakultativnim protokolom na Opcoj skupstini Ujedinjenih naro- da dana 13. prosinca 2006. godine). Usvajanjem Konvencije uspostavljeni su novi oblici zastite i mehanizmi pracenja njihova ostvarivanja (Körner, 2007). Ona je jedinstven instrument koji objedinju- je perspektivu ljudskih prava i perspektivu drustve- nog razvoja (Zukang, 2009), a nastoji premostiti postojeci jaz izmedu prava osoba s invaliditetom i drustva (Santiago, 2009). Ona omogucuje oso- bama s invaliditetom da budu "nositelji prava" i "subjekti zakona", s punim pravom sudjelovanja u izradi i provedbi planova te politika koje na njih utjecu (McClain-Nhlapo, 2009). Osam je vodecih nacela na kojima se temelji Konvencija: postiva- nje prirodenog dostojanstva, individualna auto- nomy a, ukljucujuci slobodu donosenja vlastitog izbora i neovisnost osoba; nediskriminacija; puno i ucinkovito sudjelovanje i ukljucivanje u drustvo; postivanje razlika i prihvacanje osoba s invalidi- tetom kao dijela ljudske razlicitosti i covjecnosti; jednake mogucnosti; dostupnost; ravnopravnost izmedu muskaraca i zena; postivanje razvojnih kapaciteta djece s teskocama te postivanje njihovih prava kako bi sacuvali svoj identitet (UN, 2006). Kroz paradigmu neovisnog zivljenja Konvencija promice potporu svim osobama s invaliditetom u postizanju samovrednovanja, jednakih mogucnosti i punog sudjelovanja u drustvu kao jednakopravnih gradana (Parker i Clements, 2008).

Unatoc opisanom pravnom okviru donekle odgovarajuce politike i zastite zena s invaliditetom, koja se temelji vecinom na pravnim aktima kojima se jamee prava zenama u opcoj populaciji i opce- nito osobama s invaliditetom, zene s invaliditetom i dalje se suocavaju s poteskocama u ostvarivanju svojih prava koja su istovremeno vezana uz njihovo rodno obiljezje i invaliditet.

ZAKLJUCNA RAZMATRANJA

Zivot u zajednici nudi mnogobrojne izazove i mogucnosti koje nas u procesu cjelozivotnog uce- nja grade te na taj nacin i obogaeuju. Stoga ljudska prava i temeljne slobode trebaju biti osnova stra- teskog planiranja svakog drustva, osobito u odnosu prema osjetljivim skupinama kao sto su osobe s invaliditetom.

Invaliditet je pitanje postivanja ljudskih prava. Ljudsko dostojanstvo je jedna od najvaznijih normi ljudskih prava. Prepoznavanje vrijednosti Ijudskog dostojanstva sluzi kao putokaz u razumijevanju invaliditeta. U tom kontekstu treba sagledava- ti i zene s invaliditetom, kojima se treba vratiti osobnost na nacin da same sebe dozivljavaju kao Subjekte. Razmisljamo Ii o invaliditetu s aspekta nediskriminacije i ljudskih prava, takav pristup razumijeva prihvacanje zena s invaliditetom, uva- zavajuci njihove razlicitosti, potrebe i ocekivanja.

Malo je istrazivanja, osobito u Hrvatskoj, nepo- sredno usmjerenih na pitanja drustvenog poloza- ja kao i drugih indikatora kvalitete zivljenja zena s invaliditetom. U postojecim istrazivanjima vezanim opcenito za osobe s invaliditetom zene su uglavnom zastupljene na nacin da se nacelno utvrduju odredene razlike na varijablama procjene u odnosu na spol ispitanika. Nalazi malobrojnih istrazivanja koja se sveobuhvatnije bave proble- mima i izazovima s kojima se susrecu zene s inva- liditetom jasno ukazuju na cimbenike na temelju kojih se mogu definirati konkretne smjernice aktiv- ne politike i unapredenja sustava potpore u cilju unapredenja njihova polozaja u drustvu. To samo potvrduje koliko su neophodna daljnja istrazivanja na ovom podrucju, koja ce u vecoj mjeri obuhvatiti razlicita pitanja, ukljucujuci i specificne aspekte drustvenog polozaja zena s invaliditetom. Potrebno je vise kvalitativnih istrazivanja s naglaskom na izvornim iskustvima i spoznajama, pogledima i ocekivanjima samih zena s invaliditetom.

Zene s invaliditetom zele, mogu i moraju biti ravnopravne clanice drustva koje ce to postici uz aktivno i puno sudjelovanje. Stoga im drustve- na zajednica, kreirajuci jedinstvenu politiku za izjednacavanje mogucnosti, to mora i omoguciti u svim segmentima drustva, na nacin da im osigura ostvarivanje principa ucinkovite jednakosti kako bi se svakoj osobi omogucilo jednako razvijanje i prakticiranje socijalnih, ekonomskih i politickih prava. Implementacija ovakve politike treba se odnositi na sve zene s invaliditetom opcenito, na njihove obitelji, organizacije i zajednice, drzavna tijela, nevladine udruge te ostale Subjekte drustva, u cilju postivanja ljudskih prava, socijalne i eko- nomske inkluzije.

Kako u Europi i svijetu, tako se i Hrvatskoj donose raznovrsne politike i zakonske regula- tive koje u vecini slucajeva jos uvijek ne rjesa- vaju specificne problème zena s invaliditetom. Mnogobrojni su razlozi za to, a jedan od znacaj- nijih je zasigurno i nedovoljna aktivacija samih zena s invaliditetom. One same moraju biti aktiv- nije sudionice ovoga procesa kako bi imale jednak pristup rjesavanju problema u suradnji s ostalim dionicima. Istovremeno je potrebno putem javnih kampanja raditi i na mijenjanju stavova drustva koje jos uvijek zenu s invaliditetom pretezno doziv- ljava kao osobu sa znacajnim ogranicenjima u svim segmentima zivota, ovisnu o drugima.

Recentna istrazivanja u Hrvatskoj (Leutar i Stambuk, 2007; Blazeka Kokoric i dr., 2012), u kojima je sudjelovao i velik broj zena s invalidite- tom, pokazuju kako su osobe s invaliditetom u cje- lini najzadovoljnije neformalnim izvorima podrske (uza obitelj, prijatelji), dok su najmanje zadovolj- ne podrskom neprofitnih organizaeija te lokalne i drzavne vlasti. Fonnalni sustavi potpore, kako isticu Leutar i Stambuk (2007), jos uvijek su nezadovolja- vajuci, a da bi jamcili pravu dostupnost socijalnih prava neophodno je stvaranje raznovrsnijih i dostu- pnijih servisa kao i oblikovanje boljih mjera obitelj- ske i socijalne politike. Nisu pronadene znacajne razlike u razini zadovoljstva zivotom prema spolu, no ono je znacajno povezano s gotovo svim izvori- ma socijalne podrske (Blazeka Kokoric i dr., 2012).

Cini se da je jedan od kljucnih razloga ovakve situacije i u tome sto je postojeci sustav potpore za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj jos uvijek pri- marno temeljen na medicinskom i modelu deficita tj. kategorizaciji osoba s invaliditetom prema vrsta- ma i stupnjevima "ostecenja", a premalo individu- aliziran u pristupu i osjetljiv na posebna obiljezja, ukljucujuci i rodne specificnosti. Unapredenje sustava sluzbi potpore u zajednici, temeljenih na socijalnom i modelu ljudskih prava, podrazumije- va primjenu koncepta kvalitete zivljenja u razvoju kvalitete podrske (Bratkovic i Rozman, 2006). U torn smislu neophodan je razvoj i implementacija modela osobno usmjerene procjene i planiranja pot- pore te, na temelju toga, kreiranja pozeljne buduc- nosti i za zene s invaliditetom i njihove obitelji.

Kako istice Marinic (2008), hrvatske su vlasti u novije vrijeme napravile zamjetne legislativne/stra- teske korake, koji bi trebali pridonijeti rjesavanju gorucih problema s kojima se osobe s invaliditetom susrecu. Medutim, prakticna djelotvornost tih kora- ka jos je daleko od zadovoljavajuce razine. Stoga je upravo uspostavljanje ravnoteze izmedu dobre legislative i njezine provedbe na terenu ona kljucna tocka na kojoj, zbog njezina konacnoga prevlada- vanja, treba intenzivno raditi. Hoce Ii se stanje stva- ri u iducim godinama promijeniti nabolje - tesko je reci, no cinjenica da su donesena dva vrlo vazna dokumenta, Nacionalna strategija izjednacavanja mogucnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine i Konvencija o pravima osoba s inva- liditetom, ipak ostavlja mjesta optimizmu i nadi da ce njihova primjena u praksi doista s vremenom zazivjeti u znatno punijem opsegu.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (2006) daje nam jasne smjernice za promje- nu postojece politike i prakse jer na vise nacina osnazuje potrebu ostvarivanja visih standarda za osobe s invaliditetom u cjelini pa tako i za zene s invaliditetom kao posebno osjetljivu skupinu. Osposobljavanje i rehabilitacija /clanak 26./ su presudni prvi koraci kojima se osigurava osobama s invaliditetom neovisan zivot /clanak 19./, mobil- nost u drustvu /clanak 20./ te moguenost razvo- ja punog poteneijala (UN, 2007: 77). Posebna se paznja mora posvetiti osiguravanja boljih moguc- nosti radno - ekonomskog sudjelovanja zena s invaliditetom s cilj em osiguravanja primjerenog zivotnog standarda i neovisnog zivota u zajednici. To je jedan od temelja njihove pune partieipaeije, samoaktualizacije i mogucnosti aktivnijeg dopri- nosa drustvu, uz ostale vidove ostvarivanja vred- novanih socijalnih uloga.

Za sveobuhvatno unapredenje drustvenog polo- zaja zena s invaliditetom od osobitog je znacaja njihovo osnazivanje za samozastupanje, ne samo na individualnoj razini i razini udruga za osobe s invaliditetom, nego kroz integrirano sudjelovanje u feministickim i drugim organizaeijama koje se bave polozajem i pravima zena opcenito. Kao rav- nopravnije clanice zenskog pokreta, pokreta osoba s invaliditetom kao i opceg drustvenog pokreta za unapredenje ljudskih prava na nacionalnoj, regio- nalnoj, europskoj i svjetskoj razini zene s invali- ditetom zasigurno bi mogle dati puno veci dopri- nos unapredenju javnih politika, ne samo u svrhu poboljsanja vlastitog drustvenog polozaja, nego i na dobrobit citave zajednice.

References

LITERATURA

Asch, ?., Fine, M. (1988): Introduction: Beyond pedestals, Women with disabilities: Essays in psychology, culture and politics. Philadelphia, PA: Temple University Press.

Barisin, ?., Benjak, T., Vuletic, G. (2011): Health-related quality of life of women with disabilities in relation to their employment status, Croatian Medical Journal, 52, 4, 550-556.

Benjak, T., Barisin, A. (2011): Odredivanje faktora koji utjecu na kvalitetu zivota i zdravlje zena s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Posjeceno 24.03.2012 na mreznoj stranici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo: http://www. hzjz.hr/epidemiologija/kron_mas/zene_invalid.pdf.

Bilic, M., Bratkovie, D. (2004): Neki pokazatelji subjektivnog dozivljaja kvalitete zivljenja odraslih osoba s mentalnom retardacijom smjestenihu domu za samostalno stanovanje. Zbornik radova 5. medunarodnog seminara: Dobra edukacijsko- rehabilitacijska praksa za 21. stoljece (str. 257-266), Trakoscan, 14.-16.05.2004. Zagreb: Savez defektologa Hrvatske.

Bilic, M., Bratkovie, D., Dujmovic, R. (2005): Zaposljavanje uz podrsku osoba s intelektualnim teskocama. U Bratkovie, D. (ur.): Zaposljavanje uz podrsku (str. 29-70). Zagreb: Udruga za promicanje inkluzije.

Bratkovie, D., Rozman, B. (2006): Cimbenici kvalitete zivljenja osoba s intelektualnim teskocama, Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 42, 2, 101-112.

Blackwell-Stratton, M., Breslin, M., Mayerson, A.B., & Bailey, S. (1988): Smashing icons: Disabled women and the disability and women's movement. In M. Fine & A. Asch (Eds.): Women with disabilities: Essays in psychology, culture, and politics [Health, Society, and Policy Series] (pp. 306-332). Philadelphia: Temple University Press.

Bowe, F. ( 1984): Disabled women in America: A statistical report drawn from census dana. Washington, DC: President's Committee on Employment of the Handicapped.

Council of Europe (2003a): Integration of people with disibilities; Rehabilitation and integration of people with disabilities: policy and legislation. Posjeceno 7.02.2011. na mreznoj stranici: http://www.coe.int/t/dg3/disability/

Council of Europe (2003b): Discrimination against women with disabilities. Posjeceno 7.02.2011. na mreznoj stranici: http://www.wwda.org.au/europedisc 1 .pdf

Davis, A. (1987): Women with disabilities: Abortion and liberation, Disability, Handicap & Society, 2, 3, 276-284.

Deegan, M. J., Brooks, Ν. A. (1985): Women and disability: The double handicap. New Brunswick: Transaction Books.

Dema, D. (2003): Triple Jeopardy: Native Women With Disabilities, Women and Disability, 13, 4, Canadian woman studies. Posjeceno 13.10.2009. na mreznoj stranici: http://www.yorku.ca/cwscf/.

Drzavni zavod za statistiku Republike Hrvatske: dostupno na mreznoj stranici: http://www.dzs.hr.

European Commission, Directorate-General for Employment and Social Affairs (2001): The employment situation of people with disabilities in the European Union. A study prepared by EIM Business and Policy Research. Posjeceno 17.05.2011. na mreznoj stranici: http://www.ozida.gov.tr/raporlar/uluslararasi/ab/ABdokumanlar/ employmentsituationofpwd.pdf

European Community Household Panel (2010): ECHP Data availability. Posjeceno 6.02.2012. na mreznoj stranici: http://circa.europa.eu/irc/dsis/echpanel/info/data/infonnation.html

European Disability Forum (1997): Manifesto by Disabled Women in Europe. Brussels: European Disability Forum Working Group on Women and Disability.

European Parliament (2010): The Mobility and Integration of People with Disabilities into the Labour Market. Research Report No. 29, Based on a study conducted for the European Parliament under contract IP/A/EMPL/FWC/2008- 002/C1/SC4. Posjeceno 19.05.2011. na mreznoj stranici: http://www.iza.org/en/webcontent/publications/reports/ report_pdfs/iza_report_2 9 .pdf.

Finger, A. ( 1985): Claiming all of our bodies: Reproductive rights and disability. In Brown, S. E. Connors, D. & Stern, N. (Eds.): With the power of each breath: A disabled women's anthology. Pittsburgh, PA: Cleis Press.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2013): Izvjesce o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Posjeceno 27.02.2013. na mreznoj stranici: http://www.hzjz.hr/publikacije/invalidil2.pdf.

Hrvatski zavod za zaposljavanje: dostupno na mreznoj stranici: http://www.hzz.hr.

Hrvatski zavod za zaposljavanje (2013): Izvjesce o aktivnostima Hrvatskoga zavoda za zaposljavanje u podrucju zaposljavanja osoba s invaliditetom urazdoblju od 01. sijecnjado 31. prosinca 2012. godine. Posjeceno 26.02.2013. na mreznoj stranici: http://www.hzz.hr/docslike/Izvjesce_o_aktivnostima_HZZa_01_01-31_12_2012_OI.pdf.

Israel, P., McPherson, C. (1983): Introduction. In Matthews, G. F. (Eds): Voices from the shadow: Women with disabilities speak out. Toronto, Ontario: The Women's Educational Press.

Israel, P., Odette, F. (1993): The Disabled Women's Movement 1983 to 1993, Women and Disability, 13,4, Canadian woman studies. Posjeceno 13.10.2011. na mreznoj stranici: http://www.yorku.ca/cwscf/.

Kis-Glavas, L. (2009a): Aktivnosti i prepreke u zasnivanju radnog odnosa za osobe s invaliditetom, Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 45, 1, 63-72.

Kis-Glavas, L. (2009b): Spremnost osoba s intelektualnim teskocama za zaposljavanje, Revija za socijalnu politiku, 16, 3, 299-309.

Kis-Glavas, L., Majsec Sobota, V., Sokac, K, Gavrilovic, ?., Sobota, I. (2008): Zaposljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom. Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj (izvjesce o Projektu).

Blazeka Kokoric, S., Berc, G., Rusac, S. (2012): Satisfaction with life and informal and formal sources of support among people with disabilities, Drustvena istrazivanja, 21, 1 (115), 19-38.

Körner, I. (2007): Why legal capacity is so important for persons with intellectual disability at EU level. Inclusion Europe. Posjeceno 8.05.2011. na mreznoj stranici: http://www.inclusion-europe.org/documents/EiA07- Kornerspeech.pdf.

Leutar, Z. (2006): Osobe s invaliditetom i siromastvo, Revija za socijalnu politiku, 13, 3-4, 293-308.

Leutar, Z., Milic-Babic, M. (2008): Pravo na rad i osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, Sociologija i prostor, 46, 180 (2), 161-186.

Leutar, Z., Stambuk, A. (2007): Invaliditet u obitelji i izvori podrske, Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 43, 1,47-61.

Malee, C. (2003): The Double Objectification of Disability and Gender, Women and Disability, 13, 4, Canadian woman studies. Posjeceno 13.10.2011. na mreznoj stranici: http://www.yorku.ca/cwscf/.

Malo, Μ. ?., Garcia-Serrano, C. (2001): An Analysis of the Employment Status of the Disabled Persons using the ECHP data. In: EIM Business & Policy Research: The employment situation of people with disabilities in the EU. Brussels: European Commission, Directorate-General for Employment and Social Affairs.

Marinic, M. (2008): Jesu Ii osobe s invaliditetom "invalidi"? Pitanje konceptualne naravi, ali i potreba izjednacavanja mogucnosti, Drustvena istrazivanja, 17, 1-2 (93-94), 199- 221.

McClain-Nhlapo, C. (2007): Towards Inclusive Development: The Implementation Challenge, International Rehabilitation Review, 56, 1.

Mihanovie, V., Tadic, R. (2000): Medunarodna politika o zenama s invaliditetom i primjena u RH. Polozaj zena u Republici Hrvatskoj (str. 27-132). Zagreb: Drzavni zavod za zastitu obitelji, materinstva i mladezi.

Ministarstvo europskih integracija (2004): Socijalna sigurnost, umirovljenici, osobe s invaliditetom, socijalna politika i zaposljavanje. Nacionalni program RH za pridruzivanje Europskoj uniji - 2004 godina.

Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.-2010.: Narodne novine, br. 114/2006.

Nacionalni program zastite ljudskih prava od 2008. do 2011. godine: Narodne novine, br. 79/2007.

Nacionalna strategija izjednacavanja mogucnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine: Narodne novine, br. 63/2007.

Odette, F. (2004): Body Beautiful/Body Perfect: Challenging the Status Quo, Where do Women with Disabilities Fit In?, Women and Health, 14, 3, Canadian woman studies, Posjeceno 13.10.2009. na mreznoj stranici: http://www. yorku.ca/cwscf/.

Parker, C., Clements, L. (2008): The UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities: a New Right to Independent Living? E.H.R.L.R. Issue 4. Sweet &Maxwell Ltd.

Posjeceno 20. 10 2010. na mreznoj stranici: http://www.lukeclements.co.uk/downloads/UpdatePDF02-Oct08.pdf.

Santiago, M. (2009): The United Nations Development Programme's New Online Training Initiative: Working as One towards Development Effectiveness, International Rehabilitation Review, 58, 1.

Standardna pravila Ujedinjenih naroda o izjednacavanju mogucnosti za osobe s invaliditetom, 1993. Zagreb: Drzavni zavod za zastitu obitelji, materinstva i mladezi, 1999.

Tarandek, T. (2008): Postoji li povezanost izmedu stupnja motorickog poremecaja i kvalitete obiteljskog zivota kod zena? Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 44, 2, 111-118.

Tarandek, T.., Jokovic Oreb, I., Pinjatela, R. (2009): Kvaliteta zdravstvene zastite zena s motorickimporemecajima, Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 45, 2, 29-36.

Traustadottir, R. (2004): Obstacles to Equality - Double discrimination of women with disabilities. Beograd: Libra.

Tremain, S. (2003): Feminism & Disability, Women and Disability, 13, 4, Canadian woman studies. Posjeceno 14.10.2011. na mreznoj stranici: http://www.yorku.ca/cwscf/.

Ujedinjeni narodi, Opea skupstina (2006): Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i fakultativni protokol uz Konvenciju. Zagreb: Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, Ministarstvo obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti.

United Nations (2007): Disabilities, From Exclusion to Equality, Realizing the rights of persons with disabilities. Handbook for Parliamentarians on the Convention on the Rights of Persons with Disabilities and its Optional Protocol. Posjeceno 20. 06. 2010. na mreznim stranicama: http://www.un.org/disabilities/default.asp?navid=12&pid=150

Vijece Europe (1992): Jedinstvena politika rehabilitacije osoba s invaliditetom. Drzavni zavod za zastitu obitelji, materinstva i mladezi, 2001.

Vijece Europe (1996): Europska socijalna povelja - revidirana. Prijevod Puljiz, V., Revija za socijalnu politiku, 4, 1,41-53, 1997.

Vijece Europe (2003): Unaprjedivanje kvalitete zivota osoba s invaliditetom: jacanje politike povezivanja za i putem punog sudjelovanja. Druga europska konferencija ministara zaduzenih za politiku integriranja osoba s invaliditetom, Malaga, Spanjolska, 7.-8.05. 2003. Drzavni zavod za zastitu obitelji, materinstva i mladezi, 2003.

Vijece Europe (2006): Akcijski plan za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u drustvu osoba s invaliditetom: poboljsanje kvalitete zivota osoba s invaliditetom u Europi 2006. -2015. Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, Ministarstvo obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti, 2006.

United Nations Department of Public Information (1994): The Standard Rules on the Equalization of Opportunities for Persons with Disabilities. Posjeceno 18.06.2011. na mreznoj stranici: http://www.un.org.

Ustav Republike Hrvatske. Narodne novine, br. 41/2001.

Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske (2004): Kratak vodic kroz CED AW, Zagreb.

Van Santvoort, M. (2009): Disability in Europe: policy, social participation and subjective well-being. Dissertation University Medical Center Groningen, University of Groningen. Posjeceno 22.02.2013. na mreznoj stranici: http:// irs.ub.rug.nl/ppn/320691861.

World Health Organization (2001): International Classification of Functioning, Disability and Health. Posjeceno 26.02.2011. na mreznoj stranici: http://www.disabilitaincifre.it/documenti/ICF_18.pdf.

Viada Republike Hrvatske i Europska komisija (2007): Zajednicki memorandum o socijalnom ukljucivanju Republike Hrvatske. Posjeceno 28.04.2011. na mreznoj stranici: http://www.vlada.hr/preuzimanja/razno/zajednicki_ memorandum_o_socijalnom_ukljucivanju_republike_hrvatske

Zakon o potvrdivanju Fakultativnog protokola uz Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije zena: Narodne novine, br. 3/2001 - Medunarodni ugovori.

Zakon o potvrdivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom: Narodne novine, br. 6/2007, 5/2008 - Medunarodni ugovori.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zaposljavanju osoba s invaliditetom: Narodne novine, br. 143/2002, 33/2005.

Zukang, S. (2007): Promoting the Convention on the Rights of Persons with Disabilities: The Role of DESA, International Rehabilitation Review, 56, 1.