Content area
Abstract
U radu su predstavljene epsko – lirkse pesme groktalice. Njih su, smatra se, Bunjevci doneli sa sobom u Bačku, kada su se u nju doselili iz Like, Dalmatinske Zagore i Hercegovine tokom XVII veka. Grokatalice su izvodile starije žene, na prelima, divanima, babinama i u svatovima, bez instrumentalne pratnje, uzimanjem dubokog glasa iz grla. Pesme su izvođene ispred brojnije publike, kako bi se na širi narodni sloj preneo kulturno istorijski vid usmene tradicije. Izvođenje ovog vida narodne usmene književnosti bio je sastavni deo života Bunjevaca.
Narodno pesništvo kod Bunjevaca u Bačkoj počinje da se beleži tokom XIX veka, a prva zbirka groktalica objavljena je početkom XX veka, čime je usmena građa pretočena u pisanu. Zbog malobrojnih podataka koje imamo uz zabeležene pesme, ime izvođača, godina i mesto beleženja, a po negde nema ni ovih podataka, nismo u mogućnosti odgonetnuti da li su tokom zapisivanja pesme kazivane ili ispevane. Zatim, gde i u kojoj prilici su ispevane; da li su ispevane pesme u isto vreme i nanovo stvarane ili su pevane od reči do reči, prema određenim zbirkama, kalendarima ili časopisima.
U sadržaju zapisanih pesama nalaze se brojni junaci i toponimi koji upućuju na mesta iz kojih su se Bunjevci doseljavali u Bačku. Analizom pesama, te upoređivanjem istih sa prostora nekadašnje Vojne krajine nalazimo da su gorktalice bile sastavni deo ovog kulturnog i istorijskog prostora. Postojanje velikog broja varijanti među groktalicama, kao i brojni zajednički motivi u pesmama sa ovih prostora, govore o zajedničkom poreklu mesta najstajanja i izvođenja groktalica.
Groktalice su se počele gubiti iz bunjevačke narodne tradicije već s početka XX veka, a sredinom, tačnije posle II svetskog rata, one su potpuno potisnute. Njihova obnova počeće s početka XXI veka, uz pomoć sačuvanog zvučnog snimka groktalice iz 1951. godine. Time će početi briga za očuvanje ovog vida bunjevačke tradicije. Obnovljene groktalice sada predstavljaju drugačiji vid folkolra od onog kakav je nekada bio, kao i njegova uloga u društvu. Groktalice se sada izvode sa svesnim ciljem očuvanja narodne književnosti, kao i buđenju nacionalne svesti. Groktalice se ne izvode više u onim prilikama, kao što je to bilo nekada, već na prigodnim nacionalnim manifestacijama ili kulturnim programima u bunjevačkoj zajednici. Istraživanjem dokumentarnih zapisa o groktalicama i njihovim izvođačima dolazimo do zaključka da se ove pesme nisu izvodile za bilo kakvu nadoknadu, bilo u novcu bilo u nekim prehrambenim artiklima, što je bila praksa za izvođenje kraljica ili koledara. Izvođenje groktalica značilo je čast i ugled u društvu za izvođača.
Groktalice su, smatra se u narodu, a i u naučnoj literaturi, Bunjevci doneli sa sobom iz predela u kojima su živeli pre njihove najveće seobe: Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Ličnosti – junaci pesama, toponimi, motivi, koji se u groktalicama spominju, u najvećem delu su Bunjevcima nepoznati, što isto dokazuje da ove pesme nisu nastale na prostoru na kome sada žive. Pevalo se o junacima i njihovim bojevima u kojima se Bunjevci samoidentifikuju, u odnosu na druge narode koji ih okružuju a koji su od njih drugačiji, iz vremena prvih orijentacija ka budućim nacijama Srpskoj i Hrvatskoj. Ono posebno, etno-kulturno bunjevačko se tokom istorije utapalo u razne političke, a time i nacionalne ideje, poput jugoslovenstva posle Prvog svetskog rata, ili komunizma posle Drugog svetskog rata, kada su groktalice, kao i mnogi drugi oblici narodnog kulturnog folklora nestali.